filosofija i teosofija? (ulomak iz F. W. J. Schelling, Doba svijeta)

Ali u čovjeku nadsvjetski princip još nije slobodan u svojoj prapočetnoj čistoći, nego je vezan za jedan drugi, niži princip. Taj drugi je i sam jedan nastali princip, i zato je po svojoj prirodi neznajući i mračan; pa potamnjuje i onaj viši, s kojim je povezan. U njemu počiva sjećanje svih stvari, njihovi izvorni odnosi, njihovo nastajanje, njihovo značenje. No u duši ta pra-slika stvari spava kao pomračena i zaboravljena, ako već nije potpuno utrnula slika. Možda ona nikad ne bi bila probuđena kad u onom mračnom samom ne bi ležala čežnja i slutnja spoznaje. Ali od ovog neprestano pozivano na njegovo oplemenjenje, ono više primjećuje da ono niže njemu nije pridodano kako bi njime ostalo sputano, nego zato da bi ono samo imalo neko drugo, u kojemu bi se moglo zreti, prikazati i sebi postati razumljivim. Jer u njemu je sve bez razlikovanja, odjednom, kao Jedno; ali u drugome ono može učiniti razlikovanim, izgovoriti, razložiti ono što je u njemu Jedno. – [U čovjeku je dakle jedno, koje mora biti ponovno dovedeno do sjećanja, i drugo, koje ga dovodi do sjećanja; jedno, u kojemu leži odgovor na svako pitanje istraživanja, i drugo, koje taj odgovor izvlači iz njega; ovo drugo je slobodno spram svega i može sve misliti, ali je vezano onim najunutanjijim i bez suglasja s tim svjedokom ne može ništa držati istinitim. S druge strane, ono najunutarnjije je izvorno vezano i ne može se razviti; ali kroz drugo ono se oslobađa i otvara spram istog.] Zato oba gorljivo zahtijevaju odvajanje, ono kako bi se vratilo u svoju izvornu slobodu i postalo sebi objavljeno, a ovo, kako bi od njega moglo primiti i jednako tako, iako na sasvim drugačiji način, postati znajuće.

Ta lučba, to udvostručenje nas samih, to tajno ophođenje u kojemu dva bitstva, jedno pitajuće i jedno odgovarajuće, jedno neznajuće ali koje za znanošću žudi, i jedno znajuće ali koje svoje znanje ne zna, taj tihi razgovor, to unutarnje umijeće zborenja, prava tajna filosofa, jest ono od kojega je izvanjsko umijeće zborenja, zato i nazvano dijalektikom, odraz…

Oduvijek su neki smatrali kako je moguće ono podređeno posve ostaviti po strani i u sebi ukinuti sve dvojstvo, tako da bismo u neku ruku bitstvovali samo iznutra i živjeli posve u onom nadsvjetskom, sve spoznajući neposredno. Tko može naprosto poricati mogućnost jednog takvog premještanja čovjeka u njegov nadsvjetski princip i samim time poricati uzvišenje duševnih snaga u zrenje? Svaka fizička i moralna cjelina za vlastito očuvanje s vremena na vrijeme treba redukciju na svoj najunutarnjiji početak. Čovjek se uvijek iznova pomlađuje i postaje blaženim zahvaljujući osjećaju jedinstva svoga bitstva. Osobito onaj tko traži znanost upravo iz toga stalno crpi svježu snagu; ne samo pjesnik, nego i filosof ima svoja ushićenja. On ih treba kako bi zahvaljujući osjećaju neopisive realnosti onih viših predodžbi bio sačuvan od nametnutih pojmova prazne i bezdušne dijalektike. Ali nešto drugo znači zahtijevati trajnost tog stanja zrenja koje se sukobljava s naravlju i određenjem sadašnjeg života. … Mi ne živimo u zrenju; naše znanje je krparija, tj. ono mora biti stvarano komad po komad, prema odsječcima i stupnjevito, što se ne može zbivati bez refleksije.

Zato se svrha ne postiže u pukom zrenju. Jer u zrenju po sebi i za sebe nema razuma. U vanjskom svijetu svatko više ili manje vidi isto, što ipak ne može svatko i izraziti. Kako bi dospjela do svog dovršenja, svaka stvar prolazi kroz izvjesne momente; do njene zrelosti vodi je niz procesa koji slijede jedan za drugim, gdje uvijek kasniji zahvaća u prijašnji; taj tijek u biljci npr. seljak vidi jednako dobro kao i učenjak, a ipak ga zapravo ne poznaje zato što te momente ne može držati međusobno rastavljene, odvojene, ne može ih promatrati u njihovoj međusobnoj suprotstavljenosti. Čovjek jednako tako može onaj slijed procesa kojim se iz najviše jednostavnosti bivstva naposljetku proizvodi beskonačna raznovrsnost pustiti da u njemu samome protekne i neposredno ga takoreći iskusiti, da, točno govoreći on ga mora u sebi iskusiti. Ali sve iskušavanje, osjećanje, zrenje, po sebi i za sebe jest nijemo i treba neki posredujući organ kako bi dospjelo do izričaja. Nedostaje li to onome koji gleda ili odguruje li on to namjerno od sebe kako bi neposredno govorio iz zrenja, on gubi nužnu mjeru, on je jedno s predmetom i za svako treće on je poput samog predmeta; upravo zato on nije majstor svojih misli, a u uzaludnoj borbi da ipak iskaže ono neizrecivo, on je bez imalo sigurnosti; što on pogađa, to pogađa, ali bez sigurnosti, jer ne može to čvrsto postaviti pred sebe i u razumu takoreći kao u nekom ogledalu ponovno promatrati.

Dakle, ni pod koju cijenu se ne predaje onaj dotični vanjski princip; jer sve najprije mora biti dovedeno do zbiljske refleksije kako bi moglo dospjeti do najvišeg prikaza. Ovdje se povlači granica između teosofije i filosofije, koju ljubitelj znanosti kreposno nastoji sačuvati. Prva je po dubini, punini, životnosti sadržaja u prednosti spram druge onoliko koliko je zbiljski predmet spram svoje slike, priroda spram svoga prikaza; i uopće do neusporedivosti ide ta različitost, ako se za usporedbu uzme jedna mrtva filosofija koja bitstvo traži u formama i pojmovima. … [P]unina i dubina života nedohvatljiva je ispravno razumljenoj znanosti; samo postupno, posredno i stupnjevitim napredovanjem ona dospijeva do nje, tako da znalac uvijek ostaje različit od svoga predmeta, naspram čega i ovaj ostaje odvojen od njega i biva objektom jednog razboritog, mirno uživajućeg motrenja.

Stoga sva znanost mora proći kroz dijalektiku. No drugo je pitanje, hoće li se ikad dospjeti do one točke u kojoj ona postaje slobodna i živa, poput slike vremena u povijesniku, u čijem prikazu on više ne spominje svoja istraživanja? Hoće li ikad sjećanje o prapočetku stvari ponovno postati tako živim da bi znanost, budući da je ona prema stvari i značenju riječi historija, mogla takvom biti i prema izvanjskoj formi te ne bi li se filosof, jednak božanskome Platonu, čiji je cijeli niz djela posve dijalektičan, ali u vrhuncu i posljednjoj točki preobrazbe postaje posve historičan, mogao vratiti jednostavnosti pripovijesti (Geschishte)? … Možda će još doći onaj koji pjeva najveću pjesmu junaka, u duhu obuhvaćajući, kako to veličaju vidioci pradavnina, ono što bijaše, što jest i što će biti. Ali to vrijeme još nije došlo. Mi ne smijemo ne prepoznati naše vrijeme. Navjestitelji istoga, ne bismo htjeli trgati njegov plod prije negoli je sazrio, niti pak ne prepoznati naš.

ulomak iz F. W. J. Schelling, Doba svijeta, 2016., str. 8.-13., preveo: Kristijan Gradečak, izvornik:  F. W. J. Schelling, Weltalter (1815)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s