Ksantipa? (ulomak iz Giovanni Reale, Sokrat)

Aulo Gelije piše:

Ksantipa, žena filozofa Sokrata, uživala je glas da je bila osobito prgava i svadljiva žena, neiscrpan izvor svađa i danju i noću te tipično ženskih briga. A Alikibijad je, pun čuđenja za ova njena neprestana zanovijetanja mužu, pitao Sokrata zbog čega ne potjera iz kuće ovako oštru ženu. “Zato”, reče Sokrat, “jer podnoseći u kući takvu ženu, priučavam se i vježbam lakše podnositi nasrtljivost i nepravde onih koji su izvan kuće.

… Već su odavna učenjaci pronašli u ovim [i drugim sličnim] naznakama Ksantipina karaktera iz različitih izvora sljedeće važne dijelove:

a) … važnu je ulogu odigrala kinička netrpeljivost prema ženama; [Kinici su bili jedna od sokratskih škola.]

b) Ksantipina uloga u pojedinim poslovičnim scenama jest Sokratov dramaturški protulik, putem kojeg izlaze na vidjelo neke Sokratove karakteristike;

c) u ponekim slučajevima Ksantipa služi jedino da bi dramaturški isprovocirala neki Sokratov sud ili osobito upečatljivu misao;

d) stoici su iskoristili odnos Sokrata i Ksantipe radi djelotvorne ilustracije stava kakvog mudrac treba zauzeti naspram svakodnevnih zbivanja.

…

Sokrat je oženio Ksantipu nakon svoje pedesete godine, iz obveze kao Atenjanin i prema atenskim običajima. Patočka o tome jasno piše:

Ksantipa, prije svega, mora da je bila puno mlađa od Sokrata jer je ušla u njegov život u poznijoj dobi […]; sigurno se radilo o braku tradicionalne atičke forme, odnosno bez intimnog i osobnog odnosa među supružnicima, u kojem je žena u biti bila vladarica doma i obrazovateljica mlađe djece, dok je muž živio javnim životom, lišen privatnih obveza i u najboljem se slučaju bavio odgojem starije djece.

Ovo je nesumnjivo istina; no isto je tako istina da je Sokrat sasvim zanemario obveze oko uzdržavanja i briga oko kućanstva i obitelji te se nije bavio prikladnim gospodarstvom svog malog imanja. Sam Sokrat, u svojoj obrani pred Atenjanima, ovako veli:

… ne bi se moglo samo ljudskim [razlozima] objasniti što sam ja čitavo svoje imanje napustio i podnosio toliko godina [sramotu] da moji ukućani budu zanemarivani, a umjesto toga sam se stalno bavio vama, išao do svakoga pojedinog od vas poput oca ili brata, savjetujući vam kako da se brinete o vrlini. I da sam iz toga imao ikakve koristi ili primao plaću za taj posao, moje bi ponašanje imalo nekakvo objašnjenje. No ovako i sami evo znate da moji tužitelji, koji su me za sve ostale stvari bezočno optužili, nisu uspjeli svojom besramnošću doći tako daleko da iznesu kako sam ikada od koga ubrao plaću ili je zatražio. Moje je siromaštvo najbolji svjedok da je istina što kažem.

Postavimo si onda temeljno pitanje: kakva je mogla biti reakcija jedne obične žene koja je gledala kako joj muž izlazi ujutro i vraća se navečer, ne mogavši razumjeti ni narav ni važnost onoga čime se bavio, ali je pritom morala podnositi cijeli niz teških posljedica koje su padale njoj na glavu?

Samo jedan lijepi izraz joj pripisuje tradicija gleda jedne muževljeve karakterne crte…

Ksantipa, upitana koja je najvažnija Sokratova odlika, odgovori: “Ta da je njegovo lice i u dobru i u zlu ostajalo isto”. …

Ovakvo ponašanje je sigurno neuobičajeno; no kako ga je mogla prihvatiti sama Ksantipa kad je uvidjela da na sve svoje molbe, prijekore i ljutnje muževljevo lice ostaje nepromijenjeno i bez ijednog znaka suosjećanja?

Žena misionara filozofije i heroja dvostruke ironije morala je biti prepuštena sama sebi i osjećati se nesretno.

Složen splet odnosa između Sokrata i Ksantipe nisu uspjeli razriješiti ne samo antički, već i moderni filozofi. Tako je upravo Hamann, na primjer, pretpostavljao da jedan od razloga zašto Sokrat nije ništa zapisao leži upravo u tom kućnom križu koji je morao nositi. …

Možda mu je također u kući nedostajalo mira, tišine i vedrine, koja je filozofu, koji želi sebe i druge podučavati i razvedrivati, potrebna za rad. … Međutim, moramo gotovo pretpostaviti kućni križ ove vrste za oblikovanje ovakvog mudraca kakav je to bio Sokrat.

Još je teži Nietzscheov sud. U djelu Ljudsko odviše ljudsko piše:

Ksantipa. – Sokrat si je pronašao ženu kakvu je trebao, no da ju je dobro poznavao, sigurno je ne bi bio tražio: tako daleko ne bi išlo junaštvo ovog slobodnog duha. Ksantipa ga je odista sve dublje tjerala u njegovo osobito zvanje jer mu je kuću i dom činila neobitavljivom i neugodnom: podučila ga je živjeti na ulicama i općenito tamo gdje se može brbljati i dokoličariti i tako da je učinila najvećim atenskim uličnim dijalektičarem…

A u Genealogiji morala Nietzsche ovako komentira brak filozofa:

Svaka životinja, pa tako i bête philosophe, teži instinktivno prema optimumu prikladnih uvjeta, u kojima može u potpunosti dati izražaja svojoj snazi i gdje dosiže svoj maksimum u osjećaju moći; svaka se životinja isto tako instinktivno i finoćom njuha, koji je “viši od ikoje pameti”, užasava remećenja mira i zapreka koje joj se postavljaju na ovom putu k optimumu […]. Stoga se filozof užasava braka, zajedno sa svime onime što bi ga moglo nagovoriti da uđe u brak, – brak kao zapreka i nepogoda na njegovom putu k optimumu. Koji se veliki filozof dosad oženio? Heraklit, Platon, Descartes, Leibniz, Kant, Schopenhauer – oni se nisu; štoviše, njih se ne može kao oženjene ni zamisliti. Oženjeni filozof pripada komediji, to je moja teza; a ona iznimka, Sokrat, zločesti Sokrat se oženio, izgleda, iz ironije, upravo da bi dokazao ovu tezu.

Pronašli smo da je jedino Alfredo Panzini, u svom romanu pod naslovom Ksanitpa, uspio promisliti bit lika te žene.  Jedna lijepa stranica te knjige će nam pomoći da na najbolji način okončamo problem kojim se sad bavimo. To je stranica s početka romana i na njoj Panzini kaže:

Jednog sam dana promatrao Sokrata, onog poznatog Sokrata, i promatrao sam ga ne samo jer on bijaše, svi to znamo, utemeljiteljem onoga što se naziva moralna filozofija, već i stoga jer se isticao ružnoćom okružen sjajnim mladićima. I kao što se ispod slova u nekom starom kodeksu mogu otkriti tragovi nekog drugog pisma, tako sam iza Sokrata vidio utaboren, u maglovitim crtama, ogroman lik, crvenkast, gotovo bijesan.

“Oh, ma tko je ova?”, upitao sam, uzimajući povećalo.

Sigurno nitko od Sokratovih učenika!

Također i njegovi učenici, lijepi mladići u sjaju svoje mladosti, osvrtali su se na taj lik s osjećajem boli, čuđenja ili smijeha.

I potom, nakon dugog pogleda, konačno sam raspoznao tko je ona: ona bijaše Ksantipa, zla žena, crvenokosa, mučiteljica heroja, Sokratova žena, Ksantipa, velim!

Od tog je trena moje udivljenje za helenski narod počelo rasti.

Poznata je stvar da su nam Heleni ostavili najrazličitije i najizvanrednije modele žena: od Helene, cvijećem iskićene kose, zbog koje su toliki junaci dobrovoljno pogibali, od Aspazije, intelektualke koja je održavala salonske razgovore i uništila politiku svoje domovine, do Penelope, izvanredne Penelope koja je uspjela prevariti prosce kako bi ostala vjerna mužu, koji ne samo da bijaše daleko, već se i pričalo da je mrtav.

Grčka nam je pribavila sve ove tipove: ratničkog bijesa, erotske strasti,… Klitemnestra zamašćena krvlju i raskoši, Antigona, zemaljska svetica, ljepša od Ofelije! Svi tipovi: no, čak sam i ja osjećao da nešto nedostaje. Sad, pošto sam ugledao Ksantipu, ništa nije nedostajalo!

I izgledalo mi je nemoguće da su Grci mogli propustiti ostaviti čovječanstvu jedan od najobičnijih tipova, onaj koji se čak i danas naziva Ksantipinim imenom.

Ah, da! Otkrili smo nešto veliko putujući grčkom nekropolom. Pronašli smo nesretnu Ksantipu.

Čudno je to kako učenjacima to nije postalo jasno! Možda zato što se o njoj nije pisalo.

I tad, iako sam inače skroman čovjek, sam sam sebi čestitao na tom otkriću.

Da, doista se radi o jednom “otkriću” koje svatko od nas mora uzeti zaozbiljno: kako je mogla živjeti svoj život žena ovog heroja koji je utjelovljavao dvojaku i ambivalentnu ironiju, koji je baš sve – pa i samog Delfijskog boga – podvrgavao ispitivanju putem pobijajuće dijalektike sve dok ne bi dospio do istine, koji je cijele dane provodio izvan kuće, baveći se drugima, i koji je, na kraju krajeva, u bilo kojoj situaciji – od najbeznačajnihih do najvažnijih, od sitnih nepravdi do same smrti – ostajao neuzdrman?

ulomak iz Giovanni Reale, Sokrat K otkriću ljudske mudrost, Zagreb: Demera 2003., str. 356.-364., preveo: Luka Boršić, izvornik: Giovanni Reale, Socrate Alla scoperta della sapienza umana (2000)

---

Knjigu se može kupiti kod nakladnika: Demetra