socijalizam? (ulomci iz Friedrich Nietzsche, Ljudsko, odviše ljudsko)

473.

Socijalizam s obzirom na njegova sredstva. – Socijalizam je fantastični mlađi brat gotovo onemoćalog despotizma, kojega on hoće naslijediti; njegova su nastojanja dakle u najdubljem smislu reakcionarna. Jer on žudi za obiljem državne ovlasti, kakvu je nekada uživao samo despotizam, on čak i nadmašuje sva dosadašnja uređenja time što teži navlastitom uništenju individue, koja mu se čini poput neopravdanog luksuza prirode, a putem njega treba biti poboljšana u svrhoviti organ općeg zajedništva. … [Nj]emu je potrebno od svega najpodaničkije padanje na koljena svih građana pred bezuvjetnom državom, čemu nešto slično nikad nije postojalo. A budući da on više ne može računati čak ni na stari religiozni pijetet prema državi, već naprotiv mora nehotice nepristrano raditi na njegovu odstranjenju – naime zato što radi na odstranjenju svih postojećih država -, on tako uz pomoć krajnjeg terorizma može tek na kratka vremena tu i tamo pobuditi nadu u opstanak. Zato se on potajno priprema na strahovladu i poluobrazovanoj masi utjeruje riječ “pravednost” poput čavla u glavu, kako bi ih u potpunosti lišio njihova razuma (nakon što je taj razum već jako iznapaćen nadriobrazovanjem), i kako bi im umirio savjest za zlokobnu igru koju trebaju igrati. – Socijalizam može poslužiti tome da se prilično brutalno i upečatljivo nauči opasnost svakog nagomilavanja državne vlasti i utoliko spram same države pobudi nepovjerenje. Kad njegov hrapavi glas prodre u bojnom pokliču “što je moguće više države“, time će to isprva biti bučnije no ikada: ali uskoro će se prolomiti i ono tome suprotno s utoliko većom snagom: “što je moguće manje države“.

472.

… [M]oderna demokracija je historijski oblik propasti države. – Izglednost koja se posredstvom te sigurne propasti nadaje nije opet u svakom smislu nesretna: lukavost i koristoljublje ljudi najbolje su obrazovani od svih njihovih osobina; kad država više ne ispunjava zahtjeve tih sila, tad će ponajmanje nastupiti kaos, već prije neki još svrhovitiji pronalazak od države, koji će nju nadvladati. Kao što je čovječanstvo već svjedočilo odumiranju pojedine organizirane vladavine – na primjer one rodovskog društva… Tako će jedan kasniji naraštaj na pojedinim mjestima Zemlje i samu državu još vidjeti kao beznačajnu – predočba o kojoj mnogi ljudi sadašnjosti jedva mogu i pomisliti bez straha i gnušanja. Raditi na širenju i ozbiljenju te predočbe je međutim nešto drugo: o svom vlastitom umu mora se misliti vrlo obijesno, a povijest jedva polovično razumijevati da bi se već danas uzelo plug u ruke – danas dok još nitko ne može pokazati zrnje sjemena koje potom treba posijati po raspukloj zemlji. Imajmo dakle povjerenja spram “lukavosti i koristoljubivosti ljudi”, kako bi se država još i danas održala prilično dugo, i kako bi se odvratili rušilački pokušaji prerevnih i brzopletih nadriznalaca.

480.

Obje suparničke strane, socijalistička i nacionalistička – ili kako već mogu glasiti njihova imena u različitim zemljama Europe – dostojne su jedna druge: zavist i lijenost pokrećuće su moći u njih obje. U onome taboru želi se što je moguće manje raditi rukama, u ovome što je moguće manje glavom; u potonjem se mrzi i zavidi iznimnim, iz sebe ničućim pojedincima koji se opiru svojevoljno postavljati u red i vrstu radi masovnog djelovanja; u prvom se mrzi i zavidi boljima, izvanjski povlaštenijoj društvenoj kasti čija prava zadaća – stvaranje najviših kulturnih dobara – unutrašnji život čini utoliko težim i bolnijim. Međutim, uspije li se onaj duh masovnog djelovanja učiniti duhom viših društvenih klasa, tada su socijalističke četa sasvim u pravu kad pokušavaju da i izvanjski niveliraju između sebe i njih, budući da su oni već ionako unutarnje, u glavi i srcu, međusobno nivelirani. …

452.

Posjedovanje i pravednost. – Kad socijalisti dokazuju da je raspodjela vlasništva među suvremenim čovječanstvom posljedica bezbrojnih nepravednosti i nasilja, i kad in summa odbacuju obvezivanje prema nečemu tako nepravedno utemeljnom, oni tad vide tek nešto pojedinačno. Sva prošlost stare kulture sazdana je na nasilju, ropstvu, prevari i zabludi; ali mi kao baštinici svih tih stanja, pa čak i sraslosti sve te prošlosti ne možemo sami sebe lišiti određenja, niti smijemo htjeti iz toga izdvajati jedan određeni dio. … Nisu potrebne nasilne preraspodjele već postepeno preinačavanje smisla; pravednost mora u svima postati većom a nasilni instinkt slabijim.

463.

Tlapnja u nauku o prevratu.  – Postoje politički i socijalni zanesenjaci koji su orni i vatreni poticatelji na prevrat svih uređenja, u uvjerenju kako će se potom gotovo sam od sebe podići najponositiji hram lijepoga čovještva. U tim opasnim snovima još uvijek odjekuje praznovjerje Rousseaua, koji vjeruje u čudesnu, izvornu ali tako reći zatrtu dobrotu ljudske naravi, a institucijama kulture, društvu, državi i odgoju pripisuje svu krivicu te zatrtosti. Iz historijskih iskustava je nažalost poznato da svaki takav prevrat ponovo uskrsava najdivljije energije kao odavno pokopane strahovitosti i bezmjernosti ranijih razdoblja: da dakle prevrat može itekako biti izvor snage čovječanstvu koje je klonulo, ali više nikada ureditelj, graditelj, umjetnik i usavršitelj ljudske naravi. – Ne Voltaireova umjerena, uređenju, pročišćavanju i preuređivanju sklona narav, nego Rousseauove strastvene ludosti probudile su optimističan duh revolucije, protiv kojega ja uzvikujem: “Ecrasez l’infame!” Njime je duh prosvjetiteljstva i naprednog razvoja zadugo bio odagnan: razmotrimo – svatko za sebe samoga – može li se njega ponovno pozvati!

475.

Europski čovjek i uništenje nacija. – Trgovina i industrija, opticaj knjiga i pisama, zajedništvo sve više kulture, brza promjena mjesta i krajolika, današnji nomadski život svih ne-zemljoposjednika – te okolnosti sobom nužno povlače slabljenje, a na koncu i uništenje nacija, barem onih europskih: tako da iz svih njih uslijed stalnog križanja mora nastati mješovita rasa, ona europskog čovjeka. Protiv tog cilja danas svjesno ili nesvjesno djeluje izdvajanje nacija posredstvom stvaranja nacionalnih neprijateljstava, ali hod te pomiješanosti još uvijek polagano napreduje, usprkos tim povremenim oprečnim strujanjima. … Na taj nacionalizam ne nagoni interes većine (naroda), kao što se, dakako, govori, već prije svega interes određenih vladajućih dinastija, zatim onaj stanovitih klasa trgovine i društva. Kad se jednom to konačno pojmi, tada se samo bez straha treba proglasiti dobrim Europljaninom i djelom raditi na stapanju nacija, u čemu mogu pripomoći Nijemci pomoću svoje stare iskazane osobine tumača i posredovanja naroda. … [Z]adaću i povijest Europe učiniti proslijeđenjem grčke zadaće i povijesti.

ulomci iz Friedrich Nietzsche, Ljudsko, odviše ljudsko, sv. I., 2012., str. 230., 234., 239.-246., preveo: Berislav Podrug, izvornik: Friedrich Nietzsche, Menschliches, Allzumenschliches (1878)

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s