Nietzsche posve zastranjuje kad pretvara Pavla u prototip svećenika, u silu podređenu mržnji na život. Poznata je njegova dijatriba:
A tada se pojavio Pavao… Pavao, genij, utjelovljenje čandalske mržnje prema Rimu, prema “svijetu”, Židov, vječni Žid par exellence… To je bio njegov trenutak u Damasku: shvatio je da mu je vjera u besmrtnost i te kako potrebna kako bi obezvrijedio “svijet”, da će pojam “pakao” zavladati i Rimom – da se “onostranošću” ubija život… Nihilist i kršćanin se slažu, i ne samo to… (Antikrist §58)
Ništa u tom tekstu ne stoji. Već smo dovoljno toga rekli da bismo uvidjeli kako se “vjera u besmrtnost” nimalo ne tiče Pavla, koji bi daleko više od toga htio vidjeti pobjedu afirmacije nad negacijom, života nad smrću, novog čovjeka (nadčovjeka?) nad starim čovjekom; kako je njegova mržnja prema Rimu Nietzscheova izmišljotina, budući da je riječ o čovjeku osobito ponosnom na svoje rimsko građanstvo; kako je “svijet” za koji Pavao tvrdi da je raspet s Isusom grčki kosmos, skladni totalitet koji dodjeljuje mjesta i mišljenju nalaže da na njih pristane, te kako je stoga riječ o davanju pristupa vitalnim pravima beskonačnog, onima totalizaciji nedostupnog Događaja; kako se u Pavlovu propovijedanju uopće ne spominje pakao, i kako je jedna od glavnih značajki njegova stila da nikad ne poziva na strah, nego uvijek na odvažnost; konačno, kako “ubijanje života” nikako ne može biti namjera onog tko sa svojevrsnom divljom radošću pita: “Gdje je, smrti, tvoja pobjeda?” (1 Kor 15,55) …
Onaj tko je zahtijevao dionizijsko potvrđivanje, koji je, poput Pavla, kanio prelomiti povijest svijeta i izvršiti sveopću supstituciju onoga “ne” nihilizma onim “da” života, našao bi veće nadahnuće u navođenju sljedećeg odlomka:
Jer Sin Božji, Isus Krist, koga smo među vama propovijedali ja, Silvan i Timotej, nije bio “da” i “ne”; naprotiv, u njemu se pokazalo “da”. (2 Kor 1,19)
Pavao je upravo to, a ne kult smrti: utemeljenje jednog univerzalnog “da”.
Isto tako, onaj tko je s one strane dobra i zla, s one strane obreda i svećenika, priželjkivao dolazak novoga čovjeka, nadčovještva za koje je čovještvo sposobno, mogao je pozvati Pavla sebi u prilog, Pavla koji, u vrlo ničeanskom tonu, objavljuje:
Uistinu, ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, već novi stvor. (Gal 6,15)
Mnogo više nego što mu se protivi, Nietzsche se s Pavlom nadmeće. Obojica dijele istu želju za otvaranjem jedne druge epohe ljudske povijesti, isto uvjerenje da se čovjek može i treba prevladati, istu izvjesnost da treba svršiti s krivnjom i zakonom. … Kod obojice nalazimo istu kombinaciju, ponekad surovu, žestine i svetačke blagosti. Istu osjetljivost. Nietzsche koji iznosi razloge zašto je on “sudbina” slika je i prilika Pavla koji zna da je “određen za Evanđelje” (Rim 1,1). Konačno, oni dijele istu univerzalnost poruke, isto planetarno lutanje. Kako bi utemeljio veliku (čak, kako sam kaže, “vrlo veliku”) politiku, Nietzsche ispituje resurse svih naroda, izjašnjuje se Poljakom, želi sklopiti savez sa Židovima, piše Bismarcku… A kako ne bi postao uznikom nijedne lokalne skupine i nijedne provincijalne sekte, Pavao idealno krstari Carstvom i suprotstavlja se onima koji ga žele prikovati za tlo:
Ja sam dužnik i Grcima i barbarima, i mudrima i nerazumnima. (Rim 1,14)
Riječ je o tome da su obojica doveli antifilozofiju do točke kad se više ne radi ni o kakvoj, pa čak ni radikalnoj “kritici”, o mušicama i sitničavostima mudraca ili metafizičara. Radi se o nečem mnogo ozbiljnijem: o pokušaju da se, putem Događaja, dovede do sveukupnog potvrđivanja života protiv vladavine negativnog i smrti. Da se bude onaj, Pavao ili Zaratustra, koji bez uzmicanja anticipira trenutak kad “pobjeda proguta smrt” (1 Kor 15,54). …
Konačno, za Pavla događaj-Krist nije ništa drugo nego uskrsnuće. … Smrt, koja je misao (=odgovarajuća) pȕti ne može biti konstitutivna za događaj-Krista. … [S]mrt je adamički fenomen. Nju je doslovno iznašao Adam, prvi čovjek. 1 Kor 15,22 o tome se savršeno jasno izjašnjava:
Budući da je po čovjeku došla smrt, po čovjeku dolazi i uskrsnuće mrtvih. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti.
Smrt potječe iz vremena kad je prvi čovjek izabrao buntovnu slobodu. Zbog toga je ono što čini događaj u Kristu isključivo uskrsnuće, ta anastasis nekron, što bi trebalo prevoditi kao dizanje mrtvih, njihovo podizanje koje je podizanje života.
Zašto onda Krist mora umrijeti, i radi čega Pavao razlaže simbol križa?
U tekstu koji smo naveli, naročitu pozornost treba obratiti na to da se samo uskrsnuće jednoga čovjeka može takorekuć pomiriti, ili smjestiti se na istu ravan, s iznašašćem, od jednog čovjeka, smrti. Krist iznalazi život, no on to može činiti samo ako je, kao i pronalazač smrti, čovjek… Konačno, Adam i Isus, prvi i drugi Adam, utjelovljuju na razini čovječje sudbine, subjektivno tkanje koje, kao konstitutivni rascjep, sačinjava svaki singularni subjekt. Krist umire jednostavno kako bi posvjedočio da je upravo čovjek koji je kadar iznaći smrt kadar iznaći život također. Ili: Krist umire kako bi, premda je i sam uhvaćen u ljudski iznalazak smrti, pokazao da upravo polazeći od toga (onoga za što je čovještvo sposobno) on iznalazi život.
Uglavnom, smrt se zahtijeva samo utoliko ukoliko se, s Kristom, božanska intervencija mora [najprije] strogo izjednačiti s čovječnošću čovjeka, i stoga s mišlju koja njime vlada, koja se, kao subjekt, zove “pȕt”, a kao objekt, “smrt”. Kad Krist umire, mi, ljudi, prestajemo biti odijeljeni od Boga, budući da, posinovljujući se poslanjem svoga Sina, on ulazi u najdublju nutrinu našega mislećeg sklopa.
Jedino to Kristovu smrt čini potrebnom: ona je sredstvo jednakosti s Bogom samim. … Kristovom smrću Bog se odriče svoje transcendentne odijeljenosti; posinovljujući se, on se razodjeljuje i uzima udjela u dimenziji koja je konstitutivna za rascijepljeni ljudski subjekt. … Moglo bi se reći: događaj-Krist, činjenica da je taj osobiti sin postojao, izvan moći smrti, retroaktivno identificira smrt kao jedan put, dimenziju subjekta, a ne kao stanje stvari. Smrt nije sudbina nego odabir, kao što se očituje u mogućnosti da nam se, oduzimanjem smrti, ponudi odabir života. Stoga, pravo govoreći, bitak ka smrti ne postoji; ono što postoji uvijek je jedan put smrti, koji ulazi u rascijepljeni sastav svakog subjekta.
Ako je uskrsnuće afirmativno oduzimanje od puta smrti, postavlja se pitanje zašto taj, radikalno singularan događaj u Pavlovim očima polaže temelje za jedan univerzalizam. Što je to što u tom uskrsnuću … ima moć ukloniti razlike? Zašto iz činjenice da je neki čovjek uskrsnuo slijedi da više nema ni Grka ni Židova, ni muškog ni ženskog, ni roba ni slobodnjaka?
Uskrsnuli jest ono što nas posinovljuje. … Pavao … nije dijalektičar. Univerzalnost nije negacija partikularnosti. Ona je napredovanje jedne distance spram uvijek postojeće partikularnosti. Svaka partikularnost je prilagodba, konformizam. Riječ je o pokušaju da se održimo u jednoj neprilagođenosti svemu onome što nas neprestano prilagođuje. Mišljenje je podvrgnuto kušnji prilagođenosti i jednino ju univerzalno, u jednome neprekidnom radu, jednom inventivnom prolaženju-kroz, oslobađa te kušnje. Kako Pavao veličanstveno kaže:
Nemojte se prilagođavati ovomu svijetu. Naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma (nous). (Rim 12,2) …
A ključ tog preoblikovanja, te “obnove”, počiva u mišljenju. Pavao nam kaže: uvijek postoji mogućnost da u vijeku misli jedno neprilagođeno mišljenje. Upravo to i jest subjekt. On je onaj koji podupire univerzalnost, a ne prilagođenost. …
Ali ako sve ovisi o događaju, treba li iščekivati? Zacijelo ne. Mnogo događaja, čak i veoma dalekih, još uvijek zahtijevaju da im se bude vjeran. … K tome, iščekivati je uzaludno, budući da u bit događaja spada to da mu ne prethodi nikakav znak, i da nas iznenadi svojom milošću, neovisno o našem bdijenju.
U Zaratustrinom razgovoru s ognjenim psom Nietzsche kaže da pravi događaji dolaze na golubljim nogama, da nas iznenađuju u najtišem času. U tom pitanju, kao i u mnoštvu drugih, on je trebao priznati svoj dug onom istom Pavlu na kojeg se tako nesmiljeno obrušava. Prva poslanica Solunjanima (5,2):
Dan Gospodnji će doći kao lopov u noći.
ulomak iz Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, 2006., str. 98.-101., 95.-96., 151.-152., preveo: Marko Gregorić, izvornik: Alain Badiou, Saint Paul (1991)
Knjigu se može nabaviti u knjižarama ili kod nakladnika: Naklada Ljevak
nagovor na filosofiju 