logika smijeha? (ulomak iz Arthur Koestler, The Act of Creation)

Dvije žene se susrele tijekom kupovine u supermarketu u Bronxu. Jedna izgleda veselo, druga deprimirano. Ona vesela upita: “Što te muči?” “Ništa me ne muči.” “Smrt u obitelji?” “Ne, ne daj Bože!” “Jesi li zabrinuta zbog novca?” “Ne… nije ništa takvo.” “Problemi s djecom?” “Pa, ako baš moraš znati, radi se o mom malom Jimmyju.” “Pa što mu je” “Nije mu ništa. Njegov učitelj je rekao da mora posjetiti psihijatra.” Pauza. “Pa dobro,  što je loše u tome da se posjeti psihijatra?” “Ništa. Psihijatar je rekao da ima Edipov kompleks.” Pauza. “Ma, Edipov ili Šmedipov, nemaš se zašto brinuti, sve dok je on dobar dječak i voli svoju mamu.”

Sljedeća [šala] je citirana u Freudovom eseju o komičnom.

Chamfort pripovijeda priču o markizu na dvoru Luja XIV koji je, po ulasku u ženin budoar gdje je pronašao u rukama nekog biskupa, mirno otišao do prozora i otud blagosiljao ljude na ulici. “Što to radiš?” viknula je tjeskobno njegova žena. “Monsinjor obavlja moje dužnosti”, odgovorio je markiz, “pa ja obavljam njegove.”

arthur koestler

Arthur Koestler (1905.-1983.)

Obje priče, iako očito sasvim različite i porijekla razdvojenog više od jednog stoljeća, zaista slijedi isti obrazac. Chamfortova se anegdota se odnosi na preljub; usporedimo je s tragičnom obradom te teme – recimo, u Othellu. U toj tragediji napetost raste dok se ne postigne vrhunac: Othello zadavi Desdemonu; potom opada u postupnoj katarzi, dok (citiram Aristotela) “čast i sažaljenje postižu čišćenje čuvstava” (vidi sliku 1, dolje).  

U Chamfortovoj anegdoti napetost također raste dok priča napreduje, ali nikad ne dosegne očekivani vrhunac. Uspon krivulje završava naglo markizovom neočekivanom reakcijom, koja se izruguje našim dramatičnim očekivanjima; ona dolazi kao grom iz vedra neba, koji takoreći obezglavljuje logični razvoj situacije. Naracija je djelovala kao kanal koji usmjerava tok emocija; kada je kanal probijen emocija prska poput tekućine kroz prsnutu cijev; napetost je oslobođena odjednom i eksplodira u smijehu (slika 1):

koestler1

Rekao sam da je taj učinak prouzročila neočekivana reakcija markiza. Međutim, neočekivanost sama po sebi nije dovoljna za stvaranje komičnog učinka. Ključna točka u ponašanju markiza je to što je ono istodobno i neočekivano i savršeno logično – ali ne po logici koja se obično primjenjuju na tu vrstu situacije. Ovo je logika podjele rada, quid pro quo, davanja i primanja; ali očekivali smo da će se markizovo djelovanje voditi jednom drugom logikom ili kodom ponašanja. Taj sukob dvaju međusobno neuskladivih kodova ili asocijativnih konteksta jest ono što eksplodira napetost.

U edipovskoj pričici nalazimo sličnu notu. Izjavu one vesele žene vodi logika uobičajenog mnijenja: ako je Jimmy dobar dječak i voli svoju mamu, stvari ne mogu poći po zlu. Ali u kontekstu freudovske psihijatrije odnos prema majci nosi potpuno drugačije asocijacije.

Obrazac na kojemu se počivaju obje priče jest opažanje neke situacije ili predočbe, L, u dva samodosljedna ali obično nespojiva referenta okvira, M1 i M2 (slika 2). Događaj L, u kojemu se ta dva presijecaju, kao da istodobno titra na dvije različite valne duljine. Dok traje ta neuobičajena situacija, L nije povezan samo s jednim asocijativnim kontekstom, nego je bisociran na dva.

koestler2Skovao sam pojam “bisocijacija” kako bih razlikovao rutinsku vještinu razmišljanja u jednoj “ravnini”, od stvaralačkog čina, koji, kako ću pokušati pokazati, uvijek djeluje na više od jedne ravnine. Ono prvo bi se moglo nazvati jednoznačnim, ono drugo dvoznačnim, prolaznim stanjem nestabilne ravnoteže, gdje je poremećena ravnoteža i emocija i misli. Kasnije će se razmatrati oblici koje ova kreativna nestabilnost poprima u znanosti i umjetnosti; najprije moramo testirati valjanost ovih poopćenja na ostalim poljima komičnoga. (…)

U sretnim danima La Ronde, jedan je mladi austrijski časnik,  odvažan ali bez prebijene pare, pokušao steći naklonost popularne kurtizane. Da bi se riješila tog neželjenog snubitelja objasnila mu je da joj je srce, avaj, više nije slobodno. Pristojno je odgovorio: “Mademoiselle, niti nisam ciljao tako visoko.”

“Visoko” je bisocirano jednim metaforičkim i jednim topografskim kontekstom. … Doslovni kontekst pobuđuje vizualne predočbe koje potenciraju sudar.

Osuđenik je kartao sa svojim čuvarima. Kad su otkrili da vara, izbacili su ga iz zatvora.

Ovaj vic s mudrom bradom najprije je citirao Schopenhaner i od tada je redovito pročešljavan  u literaturi o komičnome. Može ga se analizirati u jednoj rečenici: dva konvencionalna pravila (“prekršitelje se kažnjava zatvorom” i “varanje se kažnjava izbacivanjem”), svako od njih samodosljedno, sudaraju se u određenoj situaciji – kao što se etike quid pro quo i braka sudaraju se u Chamfortovoj priči. Ali napomenimo da su proturječna pravila tek implicirana u tekstu; njihovo ekspliciranje uništava komični učinak priče.

Ubrzo nakon završetka rata pojavila se u modnom članku u časopisu Vogue jedna nezaboravna izjava:

[Konc-logori] Belsen i Buchenwald okončali su doba premršavih žena, taj kult pothranjenosti.

Čovjek zadrhti od toga, ali je smiješno na strašan način, nagoviješta “bolesne šale” kasnijeg desetljeća. Zamisao gladovanja bisocira na jedan tragični i drugi krajnje trivijalni kontekst. Sljedeći citat iz časopisa Time pogađa sličan ton:

Preko prve stranice božićnog izdanja službenog lista katoličke biskupije u Clevelandu proteže se ovaj osmostupčani naslov: U Betlehemu se rodio sin. Čestitke Bogu – čestitke Mariji – čestitke Josipu.

Ovdje su referentni okviri ono sveto i ono vulgarno profano. Ako se već bavimo bogohuljenjem, sažetija verzija bi bila:

Htjeli smo curicu.

Svi dosadašnji primjeri pripadaju klasi šala i anegdota s jednim vrhuncem. Viši oblici produženog humora, poput satire ili komične pjesme, ne oslanjaju se na samo jedan učinak nego na niz malih eksplozija ili neprekidno stanje blage zabavljenosti. Sljedeća slika bi trebala ukazati na ono što se događa kada humoristična pripovijest titra između dva referentna okvira – recimo, romantičnog fantastičnog svijeta Don Quijotea i Sanchove lukave zdravorazumnosti.

koestler3

ulomak iz Arthur Koestler, The Act of Creation, 1970 (11964), link, preveo: ja

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s