Kada nastavu etike držite uvijek sedmi sat u smjeni učenicima koji su taj predmet odabrali znajući da će biti u upadljivoj manjini u razredu, da će jedan školski sat u rasporedu biti izvan učionice i da će jedan dan u tjednu kasnije odlaziti kući nego oni koji su odabrali vjeronauk, službeni ciljevi predmeta neizbježno se preispituju. Koliko ih je moguće ostvariti ako se ne smije dodatno produbljivati nejednakost pri odabiru izbornih predmeta (ako je, pored svega već nabrojanog, srednja ocjena na vjeronauku 4,90, smije li na etici biti 4,00?). Tako je meni kao nastavniku postalo vremenom važnije da učenici nauče etički razgovarati (razgovor koji je znatno širi od čvrsto formirane debate) nego da etičke pojmove i teorije što dulje s razumijevanjem pamte. Razgovor podrazumijeva mentalnu vještinu da ne zaboravimo što imamo reći a da pritom pažljivo slušamo druge. Da skratimo ono što imamo reći ako veći broj drugih čeka na riječ itd. To se ne može lako uvježbati. Mikroetičke priče se pokazuju korisnim pri obučavanju za dobar razgovor. Same po sebi omogućuju znatno veći opseg različitih komentara (i po sadržaju i vrsti (prigovor, stav, argument, primjer, novi problem, šaljiva dosjetka…) koji posredno olakšava sugovornicima da uspješno sačekaju s vlastitim doprinosom zaokupljeni bez straha onim što netko drugi upravo govori. Uz to, analizom mikroetičkih priča smanjuje se vjerojatnost da će neki učenik reći nešto što je neki drugi učenik namjeravao reći, pri čemu svaki sudionik na kraju osjeća da je dao svoj puni doprinos.
nagovor na filosofiju 