glazba je dokaz Boga? (ulomak iz Aldous Huxley, Kontrapunkt)

Spandrell je uporno navaljivao da dođu odmah. Svakako moraju čuti Heiliger Dankgesang eines Genesenen an die Gottheit, in der lydischen Tonart.

– Ne možete razumjeti ništa dok to ne čujete – izjavi. – Ta pjesma sve dokazuje… Boga, dušu, dobrotu… neizbježivo. Ona je jedini stvarni dokaz koji postoji, jedini jer je Beethoven bio jedini čovjek koji je svoju spoznaju mogao izraziti. Morate doći.

– Vrlo rado – reče Rampion. – Ali…

Spandrell ga prekine. – Jučer sam posve slučajno čuo da je Kvartet u a-molu snimljen na ploče. Požurio sam u grad i kupio gramofon i te ploče posebno radi vas.

– Radi mene? No čemu ta velikodušnost?

– Nije to nikakva velikodušnost – odvrati Spandrell smijući se. – Čista sebičnost. Želim da je čujete i potvrdite moje mišljenje.

– Ali zašto?

– Zato što vjerujem u vas i, ako ga vi potvrdite, vjerovat ću i u sebe.

– Kakav čovjek! – podsmjehne se Rampion. – Trebalo bi da se priklonite Rimokatoličkoj crkvi i da imate ispovjednika.

– Ipak morate doći. – Govorio je ozbiljno.

Spandrell je iz Chelseaja polako išao prema istoku duž rijeke i neprestano zviždao uvodne fraze lidijske melodije iz Heiliger Dankgesang. Neprestano ih je ponavljao. Rijeka se protegla i gubila u vrućoj izmaglici. Ta je glazba kao voda u zemlji sparušenoj od suše. Nakon mnogih sušnih godina, izvor, česma. Kola za polijevanje ulica protutnjiše mimo ostavljajući za sobom svoj umjetni pljusak. Navlažena je prašina bila miomirisna. Ta je glazba dokaz, kao što je bio rekao Rampionu. Uličnim žlijebom mala je bujica brzo nosila zgužvanu kutiju od cigareta i komad naranče prema rešetki odvodnog kanala. Prestane zviždati. Iskonski užas. Kao odvoženje smeća, tako je to bilo. Samo gadno i neugodno kao da čistiš vojničke zahode. Ne toliko strašno koliko glupo, neopisivo glupo. Glazba je dokaz da Bog postoji. Ali samo dok sviraju violine. No kad se gudala odmaknu od žica, što onda? Smeće i glupost, nesmiljena suša.

– Pa evo nas – reče Rampion kad im je Spandrell sutradan poslije podne otvorio vrata. – Gdje je Beethoven? Gdje je taj slavni dokaz o postojanju Boga i superiornosti Isusova naučavanja?

– Ovdje. – Spandrell ih uvede u dnevnu sobu. Gramofon je stajao na stolu. Četiri ili pet ploča bilo je porazbacano oko njega. – Na ovoj je početak polaganog stavka – reče Spandrell i podigne jednu od njih. – Neću vas zamarati ostalim dijelom kvarteta. Krasan je. Ali Heiliger Dankgesang je presudna. – On navi gramofon. Ploča se poče okretati. Spusti iglu sa zvučne kutije na njezinu izbrazdanu površinu.

Jedna jedina violina zasvira dugu notu, onda druga za sekstu više, spusti se na kvintu (uto druga violina krene otamo gdje je prva bila započela), pa skoči na oktavu i tu osta lebdjeti dva duga takta. Prije više od sto godina Beethoven, već posve gluh, čuo je u mašti glazbu gudačkih instrumenata koja je izražavala njegove najskrovitije misli i osjećaje. Na iscrtkanom papiru ispisao je tintom znakove. Stoljeće kasnije četiri su Mađara prema tiskanoj reprodukciji Beethovenovih črkčarija izvela glazbu koju sam Beethoven, osim u mašti, nije nikad čuo. Spiralne brazde na površini šelaka upamtile su njihovu svirku. Umjetno se pamćenje vrtjelo, igla je putovala svojim brazdama a čujni simboli Beethovenovih uvjerenja i osjećaja, praćeni slabim struganjem i krčanjem, koje kao da je oponašalo zvukove Beethovenove gluhoće, zatreperiše zrakom. Polako, polako, razvijala se melodija. Drevne lidijske harmonije lebdjele su u zraku. Bila je to nestrastvena glazba, prozračna, čista i kristalna kao tropsko more, kao alpsko jezero. Voda na vodi, mir koji klizi preko mira. Sklad ravnih horizonata i neustalasanih prostranstava, kontrapunkt vedrina. I sve je čisto i bistro, nema magle ni maglovitih sumraka. To je mir nepomućenog i zanesenog razmišljanja, ne pospanosti ili sna. To je spokojnost rekonvalescenta kad se budi iz groznice i otkriva da se ponovo rodio u carstvu ljepote. Ali ova je groznica “groznica zvana život”, a ponovno rođenje nije na ovom svijetu, ljepota je nezemaljska a rekonvalescentova spokojnost mir Božji. Prepletanje lidijskih melodija jest nebo.

Trideset polaganih taktova izgradiše nebo, a onda se karakter glazbe naglo promijeni. Od daleke i drevne, glazba posta suvremena. Lidijske harmonije nadomještene su harmonijama odgovarajuće dur-ljestvice. Ritam se ubrza. Nova melodija poče poskakivati, ali preko zemaljskih, a ne rajskih brda.

Neue Kraft fühlend – šaptom navede Spandrell iz partiture. – On se osjeća jačim, ali to više nije tako božanstveno.

Nova melodija poskakivaše još pedeset taktova i zamre u struganju. Spandrell podigne iglu i zaustavi okretanje ploče.

– Lidijski se dio ponovo javlja na drugoj strani – objasni dok je navijao gramofon. – Zatim ima još nešto te živahnosti u A-duru. Onda opet slijedi lidijski dio do kraja, sve bolji i bolji. Ne smatrate li da je ta glazba čudesna? – Okrene se Rampionu. – Nije li to dokaz?

Rampion kimne. – Čudesna. Ali jedino što dokazuje, koliko ja mogu čuti, jeste to da bolesni ljudi naginju tome da budu vrlo slabi. To je umjetnost čovjeka koji je izgubio tijelo.

– Ali otkrio dušu.

– Oh, dopuštam – reče Rampion – da su bolesni ljudi vrlo duševni. Ali to je zato što nisu potpuni ljudi. Iz istog su razloga eunusi vrlo duševni ljubavnici.

– Beethoven nije bio eunuh.

– Znam. Samo ne znam zašto je to pokušavao da bude. Zašto je kastriranost i bestjelesnost uzeo za svoj ideal? Što je ova glazba? Ništa drugo do himna u slavu eunuhizma. Vrlo lijepa, dopuštam. Ali zar nije mogao izabrati nešto ljudskije o čemu će pjevati nego što je kastracija?

Spandrell uzdahne. – Za mene je to božanska vizija, nebo.

– Ali ne zemlja. A to je upravo ono što joj zamjeram.

– Ali zar čovjek ne smije zamisliti nebo, ako hoće? – upita Mary.

– Smije, dakako, dok ne počne umišljati sebi da je ono što je zamislio posljednja riječ istine, ljepote, mudrosti, vrline i svega ostaloga. Spandrell želi da prihvatimo taj obestjelovljeni eunuhizam kao posljednju riječ. Ja to odbijam. Jednostavno odbijam.

– Poslušajte cijeli stavak prije nego što prosudite. – Spandrell okrene ploču i spusti iglu. Bistro nebo lidijske glazbe zatreperi zrakom.

– Divno, divno – reče Rampion kad se ploča odvrtjela. – Imate posve pravo. To jest nebo, jest život duše. To je najsavršenije duševno zastranjenje od stvarnosti koje sam ikad upoznao. Ali zašto mu je bilo potrebno to zastranjenje? Zašto se nije zadovoljio da bude čovjek a ne neka apstraktna duša? Zašto, zašto? – Uskorača se gore-dolje po sobi. – Ta prokleta duša – nastavi – ta prokleta apstraktna duša… to je neka vrsta raka što izjeda pravu ljudsku, prirodnu stvarnost i neprestano se širi na njezin račun. Zašto se nije zadovoljio stvarnošću, taj vaš glupi stari Beethoven? Zašto je smatrao potrebnim da pravu, toplu, prirodnu stvar nadomjesti tim apstraktnim rakom duše? Rak možda ima lijep oblik ali, k vragu, tijelo je ljepše. Meni ne treba vaš duševni rak.

– Neću se prepirati s vama – reče Spandrell. Odjednom se osjeti silno umornim i potištenim. Pokušaj nije uspio. Rampion se nije dao uvjeriti. Zar se ta glazba ne odnosi ni na što izvan same sebe i osjećajnosti svog stvaraoca? Pogleda na sat, bilo je blizu pet. – Saslušajte ipak kraj stavka – reče. – To je najbolji dio. – Navine gramofon. Čak i ako jest besmisleno, pomisli, lijepo je tako dugo dok traje. A možda i nije besmisleno. Napokon, Rampion nije nepogrešiv. – Slušajte.

Glazba opet poče. Ali na njezinom se lidijskom nebu desi nešto novo i čudesno. Brzina se polagane melodije udvostruči, obrisi joj postadoše čišći i određeniji, jedan unutrašnji dio poče uporno ponavljati uzdrhtalu frazu. Kao da je nebo naglo i nemoguće postalo nebeskije, kao da je iz već postignutog savršenstva prešlo u još dublje i apsolutnije savršenstvo. Još je trajao neopisiv mir, ali to više nije bio mir rekonvalescencije i pasivnosti. Podrhtavao je, bio je živ i kao da se širio i pojačavao. Postao je aktivan mir, gotovo strastvena spokojnost. Čudesni paradoks vječnog života i vječnog spokoja ostvaren je u glazbi.

Slušali su gotovo suzdržana daha. Spandrell slavodobitno pogleda svog gosta. Nesta njegovih sumnja. Kako se može ne vjerovati u nešto što jest, nešto što očevidno postoji? Mark Rampion kimne. – Zamalo me uvjeriste – prošapta. – Ali ovo je predobro.

– Kako išta može biti predobro?

– Nije ljudski. Kad bi potrajalo, prestali biste biti čovjekom. Umrli biste.

Opet ušutješe. Glazba je i dalje svirala, vodeći od neba do neba, od blaženstva do još većeg blaženstva. Spandrell uzdahne i sklopi oči. Lice mu je bilo ozbiljno i spokojno kao da su ga smirili san ili smrt. Da, mrtav, pomisli Rampion kad ga je pogledao. “Ne želi biti čovjekom. Ne čovjekom, nego ili demonom ili mrtvim anđelom. Sad je mrtav.” Laka disonanca u lidijskim harmonijama pojača gotovo do nepodnošljivosti to blaženstvo. Spandrell opet uzdahne.

Iz rajske se melodije počela gubiti strast. U tim dugim notama nebo opet posta mjesto apsolutnog mira, spokojne i blažene rekonvalescencije. Duge note, ponavljan, otegnut, vedar i čist akord visio je, lebdio i bez napora se dizao nebu pod oblake. I onda više nije bilo glazbe, čulo se samo struganje igle na ploči koja se okretala.

ulomak iz Aldous Huxley, Kontrapunkt, Zagreb 1981., str. 527.-534., prevela Blanka Pečnik-Kroflin, izvornik: Aldous Huxley, Point Counterpoint (1928)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s