Najprije isprika Davoru i čitateljima ovog bloga što ovaj prilog dolazi vrlo brzo nakon njegovog teksta Zašto nisam fizikalist? (neću biti nekoliko dana u mogućnosti* postavljati priloge, a nakon toga bih mogao slično zasmetati nekom novom izvrsnom prilogu), kojemu nad ovom mojom “vježbom čitalačkog strpljenja” 🙂 svakako treba dati svaku prednost, kako zbog važnosti obrađenog problema, tako i kvalitete njegove obrade te vrijednosti iznesene argumentacije.
Ovaj je razgovor pisan u prvom licu kako bi se neki dijelovi sadržaja lakše uklopili u cjelinu i to ne mijenja fikcionalnu narav teksta. Na nastavi u dijelovima može poslužiti kao ‘problemski igrokaz’ ili ‘etički skeč’.
Obitelj (i srodne verzije zajedničkog života bližnjih) je, kako sada stvari stoje, najbolji model mikroetičke proizvodnje. Nigdje izvan primarnih društvenih skupina nema tako dinamične povezanosti sastavnica mikroetičkih problema: zajednički događaji, nejasna granica vlastitog i tuđeg (“enklavizacija” osobnih života kroz druge i za druge), zgusnuta i samo dijelom kontrolirana interakcija, ispreplitanje interesa, vjerojatnost blagih (problematizacijski korisnih) sukoba i nesporazuma koji ne narušavaju stabilnost skupine, uzajamna upućenost u osobne povijesti sudionika problema i s tim u vezi bogata asocijativnost prema sličnim problemima, osjećaj duga i zasluge u odnosu na sugovornike i protagoniste problemskog slučaja, visok značaj koju sudionici pridaju stavovima drugih kao i snažan interes da se i “vrijednosni stranci” koji dijele život nekako shvate unatoč brižljivo održavanoj neusuglašenosti, sloboda da se zastupa svoje viđenje problema i eksperimentira s neočekivanim i neprovjerenim potezima itd.
*Prekasno vidjeh da ovdje postoji mogućnost tempiranog objavljivanja. 🙂
nagovor na filosofiju 