zavičaj kao jezik? (ulomak iz Hans-Georg Gadamer, Zavičaj kao jezik)

Zavičaj nije tek mjesto boravka koje se može izabrati i promijeniti. Zavičaj se ne može ni zaboraviti. On je, da upotrijebim čuvenu Schellingovu riječ, nešto iskonsko.

Tako život u egzilu mora biti praćen mišlju na zavičaj, za koji se zna da si iz njega isključen a time već i mišlju o povratku, čak i ako se ne može doista misliti na povratak. Zavičaj ostaje nezaboravljen. No zavičaj u našem vremenu pokretljivosti koja sve više raste, više nije isto što je bio u vremenima veće postojanosti. Stoga je misao o povratku iz progonstva u zavičaj koji je nekom uskraćen tada bila nešto što se podnosi kao stalno novo isključivanje. A svaki je egzil težak, te je tako uvijek živa nada da će se progonstvo prekinuti i da će se smjeti vratiti u zavičaj. Tako tužaljke što ih je rimski pjesnik Ovidije ugodio iz svojega progonstva na Crno more još i danas čovjeku odzvanjaju u srcu.

Ali što je za nas zavičaj, to mjesto iskonske prisnosti? Što je on, što bi on bio bez jezika? Onome iskonskom zavičaja pripada prije svega jezik. To i sami znamo iz ovlašnog iskustva putovanja. Kad se vratimo kući iz inozemstva u kojem se govori strani jezik, iznenadni ponovni susret s vlastitim materinskim jezikom doslovno je poput nekog zaprepaštenja, a i jest tako da je ono što je prožeto vlastitim jezikom cjelina prisnoga, običaji, navike, svijet na koji smo naviknuti. … [U]istinu je zavičaj prije svega jezični zavičaj. …

Gotovo da se za svakoga ponavlja drevna zadaća da bude u svijetu, da prevlada tuđinu. Malo dijete udara o zidove činjeničnosti i u polaganom buđenju razmjene pogledâ, u prvom opipavanju, u prvom tepanju jezičnih glasova, te konačno u prvim riječima započinje razgovor. Nešto se od te situacije učenja govora uistinu ponavlja i u svakom sporazumijevanju pomoću razgovora. Jer jezik nije nešto što u riječima posjedujemo i čime raspolažemo prema slobodnom izboru. Jezik se oblikuje u davanju i uzimanju. Govorenje ima svoj smisao u samom izvršenju, i može biti samo tamo gdje se jedan drugome približava da bi se osvjedočio o zajedništvu iskustva.

A upravo se na tomu odmjerava zadaća književnosti. Ona želi do riječi dovesti nešto za što ne smiju postojati ranije oblikovane i ranije skovane formule. U razdoblju rastuće regulacije, u kojemu se poput omamljujućeg vala tijekom cijeloga dana na sve strane razlijeva plima javnih informacija, ulazak u jezik kojim bi sami mogli govoriti mora piscu i pjesniku izgledati gotovo kao povratak u nešto sasvim drugo i u ono što im je postalo tuđim. … Mora nam biti jasno da su u razdoblju industrijske revolucije, automatizirane komunikacije i informiranosti svih o svemu, koja se silovito umnogostručuje, piscu izrasle sasvim nove zadaće. On se u određenom smislu mora stalno vraćati iz egzila, nastoji li se oteti svijetu stalno upotrebljavanih i rabljenih riječi, prethodne prožvakanosti sveg oblikovanja mnijenja i svih govornih obrata i očekivanja informacije, priređenih tehnikom. Utoliko će nam više do svijesti doći što je jezik u njegovim pravim mogućnostima i kako je književnosti postavljena ta zadaća povratka jeziku. To čini da je svo pjesništvo povratak iz tuđine… Pa i za svakoga od nas životna je zadaća iz otuđenosti vraćati se kući. Pjesnička riječ u tomu nas predvodi.

Htio bih razlikovati tri stupnja u kojima nas jezik može sve ujediniti. … To započinje već opisanim procesom socijalizacije u jezičnom odgoju djeteta. U našem socijalizacijom dozrelom, ali i izlizanom svijetu jezičnog izraza trebali bi se sjetiti genijalnosti tog ranog doba u kojem se uči govoriti i u tomu bi trebali vidjeti uzor. Jer tu se pokazuje što može jezik kad nije suviše stiješnjen prisilom pravilâ, nego se do samoga sebe odvažuje, u predanom pokušaju da nešto priopći drugome, baš onako kako to možemo, uvijek s divljenjem, pratiti u trogodišnjeg djeteta. Tu se vidi da jezik nije samo pregrada koja priječi intimno sporazumijevanje, nego i pregrada koja ga propušta. Ona je oboje, ona je i zapreka koje upozorava na određene uvjete bez kojih prelaženje drugome uopće ne bi bilo moguće. Wittgenstein je s pravom rekao da ne može biti privatnog jezika. Jezik je razgovor. Riječ koja ne dohvaća drugoga mrtva je. Jer razgovor je razgovor s drugim, a svaka riječ treba u konkretnom trenutku pravi, neponovljivi ton, kojim prevladava drugu pregradu, pregradu drugotnosti, i dohvaća drugoga.

Drugu s tim povezanu funkciju nazvao bih jezičnim velom. On obuhvaća sve ono izbjegavanje oporostî i oštrina, nepromišljenostî i razdraženostî, koje otvara sferu uobičajene pristojnosti i ublažavanjem uopće čini mogućim zajednički život. Taj veo jezika ima svakako i svoju dvojbenu drugu stranu, za koju vrijedi čuvena Talleyrandova riječ da je jezik najbolji način prikrivanja svojih misli. To je uistinu umijeće diplomata. A ipak, ni to nije samo nešto negativno. Tom umijeću prikrivanja svojih misli očito na koncu uspijeva i to da dospije na tlo slaganja i mirnog izravnanja. A time dolazim do trećega, na što osobito mislim ovdje u krugu onih koji se trude oko književnog stvaranja.

To treće nazvao bih jezičnim bljeskom. U svim odmjerenim, dobro osvijetljenim i jasnim riječima, koje idu amo i tamo u razmjeni među ljudima, može bljesnuti. To me sjeća na iskustva koja sam često imao. Jedno takvo smijem ispripovijedati jer je posebno smiješno: Jednom sam, da bih pomalo upoznao tajnu crnoga dijela zemlje, na jednom sveučilištu u Južnoj Africi predavao Bušmanima. Dakako na engleskom. Tamo je to bio jezik nastave. Tako sam se u biti bavio profesorima koji su bili Afrikanci i asistentima koje su ovi već bili obrazovali, a sad su trebali steći dojam o filozofiji u Europi, te zatim sa svoje strane zbrinjavati svoje studente. No zamolili su me da jednom ipak pred svim studentima govorim o zadaći filozofije. Bila je to dojmljiva predstava. Bušmani su veoma visoki, posebno lijepi ljudi. Tako da me okruživala prava galerija bjelokosnih statua. No nisu pokazivali baš nikakav izraz lica, premda sam poduzeo sve da bi ih riječima dosegao. Bio sam očajan. Što bih im mogao pripovijedati o filozofiji kad ne nazirem ni najmanju gestu odgovora? (Kasnije su mi kolege rekli da je njima nažalost uvijek tako, da ni oni nikad ne dobivaju nikakvu reakciju.) Tad mi je za vrijeme predavanja pala spasonosna misao. Izlagao sam to da je grčka filozofija počela s Parmenidom i da je njegov uvid bio da nema onog ništa, nego samo bitka. No uz to sam rekao: »Molim vas pojasnite si: Ništa nije nikakva stvar (Nothing is no thing)«. U tom je trenutku redovima prostrujalo poput plamena: »Jesi li razumio, jesi li razumio? Nothing is no thing!« Bilo je to poput jezičnog bljeska koji ih je pogodio. U jednom je trenutku bilo jasno da bitak nije nikakva stvar. Ta priča služi naravno više za zabavu nego za pouku, ali ima i poučnu stranu. …

Stoga ću zaključiti time da povratak jeziku ilustriram na jednom jezičnom bljesku. To je čuvena Heraklitova rečenica, koja mi je posebno bliska jer ju je Heidegger bio urezao u vrata svoje drvene kuće. U njemačkoj verziji ona glasi: »Bljesak je ono što svime upravlja.« To treba uzeti veoma doslovno. Ne tako kao da se misli na vatru kao element prirode, poput vode, zraka i zemlje. Ne, radi se o bljesku. Ali nije li to paradoksalno, da bljesak upravlja. O da, treba razumjeti da je to da bi bljesak upravljao paradoksalno. Ali što je onda mišljeno? Mislim da se radi o tomu da trenutačna svjetlina bliješteće munje odjednom pokazuje svijet u zasljepljujućoj jasnoći. A ako i tone sve ponovno u duboku noć, bio nam je ipak podaren trenutak orijentacije, i u tomu spoznajemo nešto od života duha. Pa i ako mnogo toga opet tone natrag u tamu, upućeni smo na put traganja i pitanja koje leluja amo i tamo između zaborava i pojašnjenja.

Tako konačno dolazim do zadnjeg, do onoga kako svi poznajemo jezik u formi približavanja. To zovem jezičnim kristalom. … [Kristal] ima čvrstu matematičku strukturu, u skladu s kojom se kristali oblikuju. Tako je to, smatram, i kad struja govora u pjesništvu zadobije lik koji vrijedi. I kao što kristal, u svojem uobličenju i čvrstoći svoje gradnje, počinje svoju vatru raspršivati kad na njega padne svjetlo, tako je i jezično postignuće pjesništva to da se bliži tvrdoći, čvrstoći i postojanosti kristala, i da se ne otvara bilo kojoj formi, nego samo probljesku svjetla. Iz pjesničke tvorbe, kao i iz kristala, zrakasto se širi mnogostruko iskrenje. U tomu svi sudjelujemo i svi slutimo ponešto od istine riječi koja prebiva u takvom svjetlu.

Preveo: Damir Barbarić, Prvobitno objavljeno u: Zarez, broj 25, Predavanje u povodu 9. književnih dana Baden-Würtenberga, Karlsruhe, 21. lipnja-5. srpnja 1992.

link

View story at Medium.com

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s