šuti i računaj?

Problem s kvantnom mehanikom je, dakle, to što ona ima mnogo različitih interpretacija. Sve te interpretacije se slažu i u pogledu jednadžbi i u pogledu pokusa, ali se ne slažu o tome što možemo reći o onome što se tu zbiva. No, to možda nije ni čudno, shvatimo li ozbiljno ove Heisenbergove misli:

[F]izika ne sastoji samo iz eksperimentiranja i mjerenja na jednoj strani i matematičkih formula na drugoj strani, nego … se na šavu (an der Nahtstelle) između toga dvoga moramo baviti pravom filosofijom…

 … tamo, služeći se običnim jezikom, moramo pokušati objasniti što se ustvari zbiva pri toj igri između eksperimenta i matematike. …

Budući da se tu, na šavu između mjerenja i matematike, služimo jezikom, odnosno filosofiramo, mnoštvenost interpretacija ne bi trebala biti neočekivana – zar nemamo već višetisućljetno iskustvo da je tako sa filosofiranjem, da je slaganja malo a raznolikih shvaćanja mnogo?

Jedan drastičan i dosta popularan izlaz iz toga problema je pristup kvantnoj mehanici koji se naziva „shut up and calculate!“, odnosno „šuti i računaj!“ Čini se smisleno – ako problem nije ni u mjerenju ni u računanju nego u jeziku, onda odustanimo od interpretacije, prestanimo govoriti i riješen problem. „Little less conversation little more action“, „manje pričat’ više radit’“ iliti, kako se to kaže još samo na ovim prostorima, „prestani filozofirati“.

Na to je Sokrat još onda na suđenju odgovorio da bi prestao kad bi uvidio da je tako bolje. Ali  kako bi to mogao uvidjeti bez da razmatra razloge, odnosno bez da filosofira. A kad već ni ja ne mogu drugačije pa filosofiram – što, naravno, znači razgovarati s filosofima – onaj me naslovni zahtjev za šutnjom najprije podsjeća na slavni Wittgensteinov:

O čemu se ne može govoriti, o tome valja šutjeti.

Taj zahtjev je bio jedan od temeljnih za tzv. analitičku filosofiju:

Analitički smjer drži da je namjera filosofije strogo razgraničenje onih iskaza koji imaju smisla i onih koji nemaju. Namjera je razgraničiti ono što se može reći od onoga što je nemoguće ili pogrešno reći. … Središnji pojam ovdje nije interpretacija nego pravilo. … Temeljna je opreka ovdje između onoga što se može regulirati i onoga što ne može, ili onoga što se podvrgava nekom spoznatom zakonu koji osigurava suglasnost o smislu, i onoga što izmiče svim eksplicitnim zakonima i time potpada pod zabludu ili nesuglasnost. Za analitički je smjer namjera filosofije terapeutska i kritička. To je pitanje liječenja od zabluda i jezičnih grešaka … i to tako da izoliramo ono što nema smisla i vratimo se pravilima koja su svima prozirna. (Alain Badiouulomak)

Samo što ta norma ne prolazi prvi test iz filosofske predškole: primijenimo li je na samoga Wittgensteina očito se stvar urušava, jer i on govori nešto o tome o čemu se ne može govoriti – kaže naime barem to da o tome valja šutjeti. Pa ne čudi da je od toga mladenačkog pokušaja oštrog razgraničenja onoga o čemu se može govoriti stariji Wittgenstein došao do ovakvog savjeta:

Nemojte se, zaboga, bojati govoriti besmislice! Samo ne propustite obratiti pažnju na njih.

Ipak, možda u fizici onaj savjet ipak ima više smisla? David Mermin je tu sintagmu „shut up and calculate“ izrekao kao opis tzv. kopenhagenske interpretacije kvantne mehanike koja je, u nedostatku prave suglasnosti, desetljećima ipak služila kao kakva-takva ortodoksija među fizičarima. Ta interpretacija fizički svijet razdvaja oštro na dva dijela – onaj o kome se može govoriti i onaj o kome se ne može govoriti. Govoriti se može, i to na jedan realistički način, o svemu što spada u fiziku prije kvantne zato što su pojmovi te fizike razvijeni u makroskopskom svijetu našega iskustva. Ali kad te fizikalne zakonitosti primijenimo na mikroskopski svijet, dobijemo proturječja. Ne samo da je mikroskopski svijet proturječan kad na njega primijenimo pojmove razvijene u makroskopskom svijetu, on je i nedostupan našem iskustvu osim posredstvom mjerenja, pri čemu mjerni uređaji ipak ostaju dio našeg makroskopskog svijeta. Tako da ne uspijevamo niti razviti neki novi jezik koji bi se odnosio na mikroskopski svijet, jer je naše iskustvo mjerenja i dalje makroskopsko. Zbog tih se razloga o tome što se zbiva u mikrosvijetu ne smije govoriti, naš jezik nije prilagođen mikrosvijetu. Za Mjesec možemo reći da postoji dok ga nitko ne gleda, ali za elektronu ne možemo. Nema smisla govoriti npr. o putanji elektrona dok ga mi ne mjerimo – nije tako da putanja postoji a mi tek ne znamo kakva je, nego je strogo besmisleno govoriti o toj putanji (pa umjesto nje uvodimo tzv. “elektronski oblak” vjerojatnosti). Kuda zapravo ide elektron, o tome valja šutjeti. Možemo mjeriti, možemo računati, ali govoriti o tome što se tamo zapravo događa ne možemo.

Ipak, razvoj mjernih uređaja je doveo do toga da ta razlika između mikroskopskog i makroskopskog postaje sve manje oštra, svakako daleko manje oštra nego u doba kad je Niels Bohr formulirao to razgraničenje – imamo sve više iskustva i s kvantnim makroskopskim sustavima. Time otpada važan razlog za kopenhagenšku šutnju.

Na koncu, ni Mermin nije poslušao taj svoj savjet, pa je napisao niz knjiga i članaka s puno teksta, među kojima i barem poneki o interpretacijama kvantne mehanike.

No, možda netko smatra da nisu ni potrebni posebni razlozi za šutnju o kvantnoj mehanici, nego da onaj verbalni dio ni inače zapravo ne spada u pravu znanost. Imamo matematički formalizam koji predviđa neke rezultate pokusa, imamo provedene pokuse koji se slažu s tim predviđanjima, što nam još treba? Vrijedi li taj zahtjev „šuti i računaj“ naprosto za cijelu fiziku ili čak za cijelu prirodnu znanost? Osim što ga je očito lakše izreći nego poslušati, taj mi se pristup čini nehumanim. Takvo gledište ne vidi znanost prvenstveno kao izraz želje da svijet razumijemo, nego kao posljedicu volje da ovladamo stvarima. Pa ako možemo proračunati ishode, nije nas briga da ne razumijemo što se događa. Bitno je da stvar radi, i da se to može primijeniti.

Zanimljivo je (s obzirom na naslov ovoga niza blog zapisa) da je i Martin Heidegger, jedan filosof kod kojega se doista teško može očekivati suglasnost sa bilo kakvim scijentističkim zamislima, na znanost gledao na takav pragmatičan način. To je zloglasno iskazao:

Znanost ne misli.

Naime, po njemu je porijeklo znanosti isto kao porijeklo tehnologije, odnosno žudnja za ovladavanjem, dok mišljenje po njemu ima drugačiji izvor. Ipak, čini mi se da je kao protuprimjere dovoljno navesti matematiku ili astronomiju, gdje su eventualne tehnološke primjene toliko udaljene i nesigurne da je očito kako smo tu vođeni onom žudnjom za znanjem koju je još Aristotel smatrao naprosto temeljnom ljudskom značajkom.

Nećemo se, dakle, zadovoljiti time da možemo unaprijed proračunati ishode pokusa; želimo razumjeti što se zapravo događa, želimo to reći svojim riječima. Nećemo tek tako izmaknuti filosofiranju.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s