što je to dobra interpretacija?

Zagovaram li, onda, da se naprosto pomirimo s mnoštvom interpretacija kvantne mehanike? Znači li to mnoštvo neki anything goes relativizam? Ne. Najprije, nije moguće baš bilo što, a drugo, mada je moguće više od jedne interpretacije, ipak su neke bolje od drugih. Ni u filosofiji zapravo nismo pomireni s mnoštvom filosofema, ali smo naučili živjeti s njima.

Najveće se umijeće u naukovanju i svjetovnom životu sastoji u tome da se problem preinači u postulat eda bi se uspjelo. (Goethe)

Kako preinačiti problem mnoštvenosti interpretacija u nešto pozitivno? I što bi u tom slučaju značilo „uspjeti“?

Možda bi neka druga područja koja imaju duže iskustva s interpretacijama mogla pomoći. Navikli smo na raznolikost interpretacija poezije ili muzike, povijesnih događaja, čak i pravnih spisa. I zacijelo su od mnogih različitih interpretacija iste stvari na tim poljima neke posve promašene a neke uverljive. Donekle nekako ipak znamo koje su bolje; ali kako, koji je kriterij?

Hermeneutika je najprije bila umijeće tumačenja svetih tekstova, potom i pravnih tekstova i povijesnih dokumenata, da bi u prošlom stoljeću postala filosofijom, kod Hans-Georga Gadamera čak prvom filosofijom. Možemo li onda od Gadamera naučiti što to znači da je neka interpretacija dobra? Kada interpretacija uspijeva?

Da postoji egzaktan kriterij, onda se ne bi radilo o umijeću nego o egzaktnoj znanosti, i ne bismo imali više mogućnosti nego bismo izračunali onu najbolju koja bi tada bila i jedina prihvatljiva. U navedenim se područjima tome ne trebamo nadati, a sve se manje tome nadamo i u našem problemu kvantne mehanike. Ako ne postoji egzaktan kriterij, radi li se onda o pukoj konvenciji? Primijenimo li ovdje Eutifronovu dilemu, je li bolja naprosto ona interpretacija koju prihvatimo, ili ćemo prihvatiti onu interpretaciju koja je bolja?

Mada nemamo egzaktan kriterij, ipak jasno osjećamo da je npr. neka interpretacija zakona promašena, mada možda ne doslovno pogrešna. Isto je i s interpretacijom muzike – možda nijedna nota nije netočna, pa ipak osjećamo da to nije to. Bojim se da je to “osjećamo” teško izbjeći pri odgovoru na pitanje što je dobra interpretacija. U pravu se neki zakon u pravilu može interpretirati na više načina – upravo zato nam treba živ i razborit sudac. Možemo li, unatoč notornoj nepouzdanosti osjećaja, ipak nekako odgovoriti na naslovno pitanje? Evo Gadamerovog odgovora.

Slušamo nekog interpreta Bacha, i kažemo: „dobra interpretacija“. Ali Gadamer bi rekao da je baš to znak da nije dobra. 🙂 Dobra je interpretacija kad interpret potpuno nestane iz našega vidokruga, kad ne kažemo ništa o njemu, nego imamo dojam da je to naprosto Bach, da je to upravo sama ta skladba. Ili, kad neki sudac mora donijeti odluku na temelju zakona. Kada je interpretacija dobra? Onda kad uopće ne vidimo da je sudac nešto tu interpretirao, nego nam izgleda da je to naprosto ono kako stoji u zakonu. Dobra interpretacija je ona kod koje se ne vidi interpretiranje, nego sama stvar o kojoj se radi (sam Bach, sam zakon, samo ono što je pjesnik htio reći, sam taj povijesni događaj, itd.). Kad zaboravimo da se radi o jednoj od mogućih interpretacija, pa nam izgleda da je ona jedina, ne interpretacija, nego sama stvar.

Kod kvantne mehanike još uvijek nemamo neku tako dobru interpretaciju koja bi izazvala takvu jednodušnost. Ali svaka od njih ima upravo tu ambiciju, da bude ona prava. Evo primjerice navoda iz jedne knjige o jednoj od interpretacija, Bohmian mechanics (Dürr, Teufel):

Tvrdilo se da kvantna mehanika dokazuje da nije moguće razumno (neki ga nazivaju klasičnim) razumijevanje svijeta, i da je nemoguće napisati prirodne zakone pojmovima jedne jasne ontologije. Bohmovska mehanika dokazuje da su takve tvrdnje pogrešne, čak neugodno pogrešne, jer je bohmovska mehanika potpuno izravno dovršenje kvantne mehanike. Doista, ona jest kvantna mehanika.

Zanemarimo što se tu kaže osim činjenice da i oni svoju interpretaciju ne smatraju jednom od interpretacija, nego samom kvantnom teorijom, upravo na onaj način kako to čine uspjele interpretacije na drugim poljima. (Naravno, pobornici drugih interpretacija se nimalo ne slažu s time.)

Ali ako je interpretacija u tolikoj mjeri središnji filosofski pojam kako to predstavljaju hermeneutičari, da bez njega ni fizika ne može zašiti onaj Heisenbergov “šav” između mjerenja i matematičkih formula, kako to da se interpretacije javljaju u fizici tek s kvantnom mehanikom? Kako to da u klasičnoj fizici nema mnoštva interpretacija? No, ja mislim da ih ima, ali su tako dobre da smo zaboravili da se radi o interpretacijama. 🙂 U ovome ulomku Feynman opisuje tri vrlo različita načina na koje, u klasičnoj fizici, možemo opisati djelovanje gravitacije. Poanta je ova:

To je jedan primjer širokog raspona lijepih načina opisa prirode. Kad ljudi kažu (1.) da u prirodi mora biti uzročnosti, možete upotrijebiti Newonov zakon; ili ako kažu (2.) da priroda mora biti opisana pomoću nekog prinicipa minimuma, o njoj govorite na ovaj zadnji način; ili ako insistiraju (3.) da priroda mora imati lokalna polja, naravno, možete i tako. Pitanje je: koji je pravi način? Da te razne mogućnosti nisu točno ekvivalentne matematički, kad bi za neke od njih slijedile različite posljedice u odnosu za druge, tad bismo samo trebali načiniti pokus da bismo vidjeli kako priroda zapravo to radi. … No u ovome slučaju o kojem govorim teorije jesu točno ekvivalentne. Matematički svaka od ove tri različite formulacije, Newtonov zakon, metoda lokalnih  polja i princip minimuma, daju točno jednake posljedice. Što tada činimo? U svim ćete knjigama pročitati da se ne možemo znanstveno odlučiti za jednu ili drugu. To je istina. Znanstveno su ekvivalentne. Nemoguće je odlučiti, jer nema eksperimentalnog načina da se one razluče ako su posljedice jednake. Ali, … razlikuju se jako na dva načina. Najprije, filosofski vam se sviđaju ili ne sviđaju… Drugo, psihološki su različite jer su potpuno neekvivalentne kad pokušavate pogoditi nove zakone.

Jesam li onda na koncu zapao u neki anti-realizam, ako vjerujem da čak i u najegzaktnijoj od prirodnoj znanosti postoji više mogućih interpretacija, i da je odabir među njima neko “sviđanje”, “filosofsko” i “psihološko”? Mislim da nisam. Iako ima više mogućih intepretacija, one nisu jednako dobre. A naše najbolje interpretacije svijeta su:

  1. najbolje spoznaje koje imamo
  2. spoznaje upravo o svijetu.

Dovoljno za realizam, makar to bio neki hermeneutički realizam. 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s