motriti ili sudjelovati?

Ne sviđa nam se to da je svijet uvijek već nekako interpretiran, htjeli bismo znati kakav je „kad ga nitko ne gleda“. Ali otkud nam ta očito besmislena želja? Otud što gledanje, motrenje, u svakodnevnom iskustvu u pravilu ne utječe na stvari. Imam dobre razloge za vjerovati da se mnogo toga odvija na isti način gledao ja to ili ne gledao. Ta distanciranost od objekta je svojstvo samog gledanja, i nju smo uzeli kao vodeći stav istraživača: motrenje koje ne utječe na stvari, koje je utoliko „objektivno“ jer ne dodaje ništa onome što se samo po sebi odvija. Želimo takvu, objektivnu spoznaju.

Ipak, u fizici je „motrenje“ – zapravo mjerenje – često skopčano s nekim utjecajem na to što se mjeri; npr. spojimo li ampermetar da izmjerimo struju time mijenjamo struju koju mjerimo, jer i ampermetar ima neki otpor. Ali u načelu su se mjerni uređaji mogli izrađivati tako da se taj utjecaj dovoljno smanji dok ne bude zanemariv. Sve do kvantne fizike, kad je to postalo načelno nemoguće, te je sam čin mjerenja postao nešto što nepovratno i neizbrisivo su-određuje mjerenu stvarnost (vidi npr. Heisenbergova neodređenost i problem mjerenja u kvantnoj mehanici). I čini se da će ta promjena u temeljima fizike dugoročno morati promijeniti i načelnu sliku znanstvenika kao nekog nedjelujećeg beztjelesnog motritelja koji lebdi nad objektivnom stvarnosti. Naša je spoznaja svijeta uvjetovana i načinom kako mi među-djelujemo s onim što spoznajemo – kao što reče Niels Bohr, fizičar koji je uspostavio ortodoksnu interpretaciju kvantne mehanike,

nove su nas prilike u fizici tako živo podsjetile na staru istinu da smo u velikoj drami življenja ujedno i gledatelji i glumci.

Metafora kojom se Bohr poslužio da bi prikazao te „nove prilike“ nastale kvantnom teorijom nije slučajna  – naime riječ teorija, u grčkom obliku theorein, upravo je ponajprije značila gledanje, i to drame (pa riječ teatar ima isti korijen kao riječ teorija). Dakle, kao što gledatelj ne sudjeluje u drami, nego tek receptivno motri to što se u njoj događa, tako bi i teoretičar, u idealnom slučaju, trebao motriti svijet oko sebe bez da pritom išta tom svijetu doda ili oduzme. Takvo shvaćanje spoznavanja ima drevnu tradiciju koju lijepo ilustrira jedna slavna pričica iz Platonove Akademije:

Leon je, diveći se Pitagorinom geniju i elokvenciji, ispitivao Pitagoru o njegovom umijeću. Ipak, on mu je odgovorio kako nije majstor nikakva umijeća, nego filosof. Ova je riječ bila nepoznata Leonu, i da bi mu objasnio što ona znači Pitagora je upotrijebio poredbu koja je postala slavna. Život je, rekao je on, poput okupljanja na Olimpijskim svečanostima, na koje ljudi hrle iz tri motiva: natjecati se za slavu krune; kupovati ili prodavati; ili jednostavno kao gledatelji. Tako je i u životu… neki ulaze u službu slave a drugi novca, no najbolji je izbor onih koji provode svoje vrijeme u kontempliranju o prirodi, kao ljubitelji mudrosti, odnosno filosofi. (Heraklid iz Ponta, fr. 88, opširnije ovdje)

Spoznavatelji su shvaćeni kao prvenstveno teoretici, gledatelji, nasuprot stjecateljima i natjecateljima. U Novom vijeku, je takav stav bezinteresnog, objektivnog motrenja postao mjerodavan za istinu, naime znanstvenu istinu, najprije u fizici a onda i u drugim empirijskim znanostima koje su se razvijale prema njenom uzoru. Ali, prema Bohru, s kvantnom mehanikom je taj stav postao upitan i u fizici, dok je u mnogim drugim spoznajnim poljima oduvijek i bio upitan.

Hermeneutička filosofija je sebi dala za zadaću ukazati na tu nemogućnost da se barem neki važni aspekti našeg iskustva razumiju iz takvog distanciranog motriteljskog stava, odnosno, ukazati na to da nam je većina iskustva dostupna samo kao sudionicima, su-igračima. Gadamer niječe da je distancirani, promatrački, objektivni, metodički pristup primjeren za recimo povijest ili za recimo umjetnost. Pritom mu je prafenomen koji vodi ka umjetnosti igra. Ključna je stvar da je i gledatelj neke igre, taj paradigmatski teoretičar, također sudionik:

Igranje uvijek zahtjeva suigru. Ništa drugo ne može čak ni promatrač koji na primjer promatra dijete koje se trčeći tamo-amo igra loptom. Ako doista ”prati” onda to nije ništa drugo nego participatio, unutarnje sudjelovanje u tom kretanju koje se ponavlja. U višim formama igre to postaje veoma zorno: pogledajte samo, npr. na televiziji, publiku za vrijeme teniskog turnira! Čisto iščašenje vrata. Nitko ne može propustiti sudjelovanje u igri. Čini mi se dakle daljnjim važnim momentom da je igra i u tom smislu komunikacijsko djelovanje, da zapravo ne poznaje odmak između onoga tko se igra i onoga tko promatra igru. Očevidno više od pukog promatrača koji gleda ono što se pred njim zbiva, gledatelj ”sudjeluje” u igri, njezinim je dijelom.  (Hans-Georg Gadamer, ulomak)

Tu nužnost sudjelovanja pri promatranju on pokazuje na primjerima iz visoke umjetnosti, ali meni je barem lakše to oprimjeriti na kulturnim proizvodima nižeg, ili čak najnižeg ranga. Doista, kako objektivnom promatraču približiti draž gledanja nogometa ili reality-showa? Ili, drastičan primjer, pornića? Ne nestaje li u tim slučajevima sa objektivnijim promatranjem, kada ne sudjelujemo nego smo distancirani motritelji, ne samo draž gledanja nego i pravo razumijevanje onoga što se tu događa? Moje iskustvo je da s prestankom svakog sudioništva zbivanje postaje doslovno nerazumljivo. Dakle i motritelj, ako ne bulji tupo u stvar nego hoće razumjeti, mora nekako sudjelovati u onome što se događa. (Usput rečeno, otud možda možemo donekle razumjeti u kojem smislu budhističko meditativno distanciranje doista vodi “utrnuću” (nirvana) sudjelovanja u svijetu.)

Da je primaran način spoznaje upravo sudioničko igranje, a ne motrenje kojim neki usamljeni subjekt stoji naspram objekta i ne dotiče ga, svjedoče i istraživanja primata. Ono što razlikuje ljude od ostalih primata, što nas čini spoznajno nadmoćnima, već prije jezika je sposobnost da angažirano razumijemo gledište drugoga, da se stavimo u njegovu situaciju, da se, poput djece, igramo da smo taj drugi.

Čini se da u gornjem zadatku ljudska dojenčad uspostavlja s eksperimentatorom jedan zajednički okvir pozornosti – možda uzajamno znanje – da je to što radimo jedna igra ​​u kojoj tražim igračku (a vi mi pomažete) pa se pokazivanje sada uzima kao obavijest gdje se igračka nalazi. Dijete se pita, takoreći, zašto je odrasla osoba usmjeravala moju pažnju na tu kantu, zašto je to relevantno za ovu igru?

Vrlo je vjerojatno da majmuni međusobno ne stvaraju takve zajedničke okvire pozornosti, ili zajedničku komunikacijsku podlogu, bilo s pripadnicima vlastite vrste bilo s ljudima. … U izravnoj usporedbi među vrstama … utvrđeno je da se ljudski jednogodišnjaci i dvogodišnjaci već na razne načine angažiraju radi suradnje s drugima (čak potičući druge da igraju svoje uloge), dok se mlade čimpanze angažiraju s drugima na mnogo manje suradnički način (bez poticanja drugih da igraju svoju ulogu). (ulomak: zašto majmuni ne pokazuju?zašto majmuni ne pokazuju?)

Iz tog prvenstva igre za spoznaju onda slijedi i interpretativna narav našeg razumijevanja. Baš kao što interpretacija uspijeva kad zaboravljamo da se radi o interpretaciji i ponašamo se kao da je sve upravo tako kako ona kaže da jest, i da ne može biti drugačije, tako je i sa igrom. Gadamer podsjeća kako se djeca naljute kad se preruše, a mi se ne ponašamo prema njima kao prema gusarima, Indijancima ili u što su se već prerušili. Očekuju da ne kvarimo igru, nego ih uzimamo za to što se igraju da jesu. Zapravo se igra samo onaj tko je, u jednom smislu, izvan sebe, tko ”zaboravlja” da se radi o igri. Igra uspijeva upravo onda kad nam to da se igramo nije pri svijesti.

Sam igrač znade da je igra samo igra…  Ali igranje zapravo ispunjava svoju svrhu samo onda kada se igrač gubi u igranju. Da igra u potpunosti bude igra … omogućuje … samo ozbiljnost prilikom igre. Onaj tko ne uzima igru zaozbiljno, taj je kvaritelj igre.

I teorije zasnovane na “objektivnom motrenju” su na koncu jedan vid igara koju igramo, pa se ispričavam što ovim podsjećanjem da se ipak uvijek radi o interpretacijama nekome možda kvarim igru.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s