uz Bitak i vrijeme §12: biti-u-svijetu?

[zajedničko čitanje: Martin Heidegger, Bitak i vrijeme]

Heideggerova intencija u §12, koja je ujedno i jedna od vodećih cijele knjige, ekspicitno je izrečena tek na kraju toga odjeljka, pa je možda bolje poći od tud. Radi se o kritici relacije “subjekt-objekt” kao polazišta za razumijevanje spoznaje. Heidegger smatra da prihvatimo li to, navodno “evidentno”, “samorazumljivo” polazište, slijede “kobne” posljedice. Naime, zamisao subjekta je zasnovana na gledanju, motrenju – grčki theorein – koje je po svojoj naravi distancirano od stvari koju se motri. No, aristotelovska žudnja za gledanjem/spoznavanjem je tek jedan, ni prvotni ni najčešći, oblik našeg interesa za bića oko nas. Nismo – a to vrijedi čak i za poneke filosofe! 😉 – ni ponajprije ni ponajčešće nekakvi voajeri koji tek bulje u stvari, pa se onda domišljaju kako možemo znati da nismo mozgovi u bačvi ili kako možemo znati da ima i drugih “subjekata” poput nas. A teorije spoznaje upravo polaze od takvog gledišta, kao da smo “kakavgod subjekt koji mora izvoditi nekakve majstorije da bi došao u svijet”[1]. Nasuprot spoznajnim teorijama koje polaze od teorijskoga stava, od motriteljskog subjekta, a praktičko držanje vide kao ne-teorijsko, Heidegger polazi od toga da uvijek već nekako jesmo u svijetu s drugima poput nas, i da smo puno prije i češće nego što smo teoretičari ili distancirani subjekti uvijek već angažirani u svijetu, uvijek ga već nekako razumijevajući, ne teorijski i bezinteresno, nego dapače zainteresirano, brižno, prisno. (Ovo forsirano “uvijek već” je Heideggerov izraz za “a priori”.) Teorijski stav nije neka suprotnost tome (kao u navodnoj suprotnosti teorijskog i praktičnog), nego tek jedan, vrlo reducirani, vid našeg općenitijeg bavljenja bićima u svijetu. Zato Heidegger kreće od “svakodnevnoga”, koje je teorijski stav već preskočio, i hoće teorijski stav objasniti iz svakodnevnoga. Distanciranost se može razumjeti kao lišenost angažiranosti – obratno ne vrijedi. Pođe li se od tog reduciranog shvaćanja našega opstanka, nikad se neće dospjeti ni do svijeta ni do drugih bića ni do drugih “subjekata”. Otud vječno besplodno bavljenje teorija spoznaje opovrgavanjem skeptičkih i solipsističkih argumenata.

Heidegger dakle ne polazi od “subjekta”, nego od toga da osim što uvijek već jesam “ja sam” (što najprije izgleda kao “subjekt”), ujedno uvijek već jesam i “mi sami”, i ujedno uvijek već jesam u svijetu. Ne možemo zamisliti da nismo u svijetu – čak i ako pokušamo, naći ćemo se u nekom “drugom svijetu” (svijetu snova, duhovnom svijetu, itd.).

Dakle otpada čitava psihologijska problematika o tome kako je moguće spoznati ono što se događa u duševnosti drugoga, imamo li pravo da iz introspekcije zaključujemo o vanjskim znakovima ponašanja drugih ljudi itd. Otpada i čitava filozofijska problematika „vanjskoga svijeta“ koja je bila u modi potkraj 19. i početkom 20. st. …: kako je moguća spoznaja vanjskog svijeta? Sve to postaje izlišno s ovako postavljenim određenjem bitka-u-svijetu koji je ujedno i su-bitak, jer se ono ne orijentira na problemima koji su [pro]izašli iz metafizike subjektiviteta, nego na fenomenima ljudskoga života. [2]

Ipak, to naše ustrojstvo koje naziva bitak-u-svijetu jest nekako trostruko, ali se tu radi o “momentima” jedinstvene strukture (a ne o nekakvim sastavnim dijelovima koji bi mogli biti i svaki za sebe). O (tu)bitku i o svijetu će kasnije opširnije, sad ide na ovo “u”.

Što bi s tim “u” moglo biti filosofski zanimljivo? Naravno, svi smo kao djeca prošli to razmišljanje:

… klupa u predavaonici, predavaonica u zgradi, zgrada u gradu Marburgu, Marburg u Hessenu, u Njemačkoj, u Evropi, na Zemlji, u jednom sunčevom sustavu, u svemiru, na svijetu… [3]

Ali način na koji smo mi u svijetu

ne znači nazočnost neke tjelesne stvari zvane ‘ljudsko tijelo’ u nekom prostornom zapremalu (dvorana, zgrada), nazvanom svijet. [4]

To opet možda možemo razumjeti preko npr. “svijeta snova” ili npr. “virtualnog svijeta” – i u tim prilikama smo u (nekom) svijetu, a ne radi se o tome da se tjelesno premjestimo bilo gdje. Dakle prije nego razumijemo taj odnos “u” iz tjelesnih stvari, već nekako jesmo “u svijetu”. Kako onda razumjeti to “u svijetu”, ako ne iz tjelesnih stvari? Heidegger ne žuri s odgovorom.

Ali, ne kreće li se do sada dato određenje ove ustrojenosti bitka isključivo u negativnim iskazima? Uvek čujemo samo ono, šta ovaj navodno tako fundamentalni U-bitak nije. Doista. Ovo preovladavanje negativnog karakterisanja, medutim, nije nikakva slučajnost. Ono pre i samo obelodanjuje svojstvenost fenomena, pa je time pozitivno u pravom, samom fenomenu primerenom smislu. Fenomenološko pokazivanje bitka-u-svetu ima karakter otklanjanja iskrivljavanja i pokrivanja, zato što se taj fenomen uvek već na izvestan naćin i sam „vidi” u svakom tubitku. A to jeste tako zato što on sačinjava jednu osnovnu ustrojenost tubitka, utoliko što je sa svojim bitkom svagda već otključen za njegovo razumevanje bitka. Ali, taj fenomen je takođe ponajčešće uvek već isto tako temeljno pogrešno tumačen ili ontološki nedovoljno izložen. Jedino, ovo ‘na izvestan način videti, a ipak ponajčešće pogrešno tumačiti’ i samo se ne osniva ni u čemu drugom nego u toj ustrojenosti bitka tubitka samog, primereno kojoj on samog sebe – a to znači takođe i svoj bitak-u-svetu – ontološki najpre razume polazeći od onog bića i njegovog bitka koje on sam nije, ali koje ga susreće „unutar” njegovog sveta.

Ono što o tome pozitivno ima za reći, za sad (kasnije ima još dosta toga), se svodi na ovo:

,,u” [in] izvorno uopšte ne znači neko prostorno odnošenje navedene vrste; ,,u” potiče od unutar- [innan-], stanovati/prebivati [wohnen], habitare, obitavati, zadržavati se; ,,na” [„an”] znači: navikao sam, prisan sam sa, nešto negujem; ono ima značenje od colo u smislu habito i diligo. To biće, kojem U-bitak pripada u tom značenju, označili smo kao biće koje sam svagda ja sam. Izraz ,,sam” [,,bin”] povezan je sa ,,pri/kod” [„bei”]; „ja sam”, opet, kazuje: ja stanujem, obitavam kod ..,/boravim pri… svetu, kao onome tako i tako prisnom.

Heideggerov naziv za to angažirano bivanje u svijetu kao način na koji jesmo je “briga”: čak i u “svijetu” u kojem nismo kao prostorna tijela, npr. u virtualnom svijetu”, jesmo u njemu tako da brinemo o svome Tamagotchiju ili o svojoj reputaciji na internetskom forumu.

Mnogostrukost takvih načina U-bitka može egzemplarno da se pokaže sledećim nabrajanjem: imati posla s nečim, uspostaviti nešto, obrađivati i negovati nešto, primenjivati nešto, napustiti nešto ili zapasti u gubitke nečega, preduzeti, sprovesti, obavestiti se, ispitivati, razmatrati, razgovarati, određivati … Ovi načini U-bitka imaju vrstu bitka brinjenja, koja još treba podrobno da se okarakteriše.


Gdje drugačije nije navedeno, navodi su iz odgovarajućeg § SuZ, ovdje iz prijevoda Miloša Todorovića. 

[1] Pojam vremena, u M. Heidegger, Kraj filozofije i zadaća mišljenja, str. 48.

[2] Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera?, Zagreb 1984., str. 262.

[3] Martin Heidegger, Prolegomena za povijest pojma vremena, Zagreb 2000., str. 179.

[4] isto 

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s