fizičar Carlo Rovelli contra filosof Martin Heidegger: iluzornost vremena?

Znanstveno-popularna knjižica fizičara Carla Rovellija Sedam kratkih lekcija iz fizike uzoran je primjer takvog tipa literature – kratka, jasna i zanimljivo pisana, pa je preporučujem svima.

Ali Rovelli se na par mjesta očešao i o neke filosofe koji na ovome blogu zauzimaju značajnu poziciju, pa eto prilike da se na jednom od tih mjesta iskoči iz hesiodovskog mitskog diskursa primjerenog popularnoj znanosti, te da se malo okušam u slavnom “kritičkom mišljenju” spram uvaženog Rovellija. Svakako me raduje da se jedan suvremeni europski fizičar referira na klasične europske filosofe, pa makar i negativno (s izuzetkom Spinoze). I ne mislim ovdje tretirati filosofa iz naslova kao neku svetu kravu – i sam bi mu našao poneku zamjerku (da to već nije učinio između ostalih i npr. Marijan Cipra). Ali dogodilo se da se radi o jednom ključnom filosofskom pitanju u kojem sam u izrazito na njegovoj strani.

28CarloRovelli0911B

Carlo Rovelli (1956.)

Radi se o problemu tijeka vremena.

Kad je umro njegov veliki italijanski prijatelj Mikele Beso, Ajnštajn je napisao dirljivo pismo Mikeleovoj sestri: „Mikele je napustio ovaj čudni svet malo pre mene. To ništa ne znači. Ljudi kao mi, koji veruju u fiziku, znaju da razlika koja se pravi između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti nije ništa više od uporne, tvrdoglave iluzije.”

Iluzija ili ne, šta objašnjava činjenicu da za nas vreme „juri“, „protiče“, „prolazi“. Proticanje vremena je očigledno svima nama: naše misli i naš govor postoje u vremenu; sama struktura našeg jezika zahteva vreme – nešto „jeste“ ili „је bilo“ ili „će biti“. Moguće je zamisliti svet bez boja, bez materije, čak i bez prostora, ali je teško zamisliti svet bez vremena. Nemački filozof Martin Hajdeger naglasio je naše „bivstvo u vremenu“. Je li moguće da proticanje vremena koje Hajdeger posmatra kao praiskonsko bude odsutno iz opisa sveta?

Neki filozofi, najodaniji Hajdegerovi sledbenici među njima, zaključuju da fizika nije sposobna da opiše najfundamentalnije aspekte stvarnosti, i odbacuju je kao formu znanja koja zavodi na stranputicu. Ali mnogo puta u prošlosti shvatili smo da je naša neposredna intuicija neprecizna: da smo se držali nje, i dalje bismo verovali da je Zemlja ravna i da Sunce kruži oko nje. Naša intuicija se razvijala na osnovu našeg ograničenog iskustva. Kada pogledamo malo dalje napred, otkrivamo da svet nije onakav kakav nam izgleda: Zemlja je okrugla, a u Kejptaunu ljudi stoje naopačke, tako da su im stopala gore, a glave dole. Verovanje neposrednoj intuiciji umesto kolektivnom razmatranju koje je racionalno, obazrivo i inteligentno, nije mudrost: to su pretpostavke starca koji odbija da poveruje kako je veliki svet van njegovog sela iole drugačiji od onog koji je oduvek poznavao.

Koliko god nam izgledao živ, naš doživljaj prolaska vremena ne mora da odražava fundamentalni aspekt stvarnosti. Ali ako taj naš živ doživljaj prolaska vremena nije fundamentalan, odakle onda dolazi?

Mislim da se odgovor krije u intimnoj vezi između vremena i toplote. Postoji primetna razlika između prošlosti i budućnosti samo kada protiče toplota. Toplota je povezana sa verovatnoćom; a verovatnoća je opet povezana sa činjenicom da naše interakcije sa ostatkom sveta ne registruju fine pojedinosti stvarnosti.

Proticanje vremena stoga izvire iz fizike, ali ne u kontekstu tačnog opisa stvari kakve one jesu. Ono pre izvire u kontekstu statistike i termodinamike. Ovo može biti ključ za enigmu vremena. „Sadašnjost“ ne postoji u objektivnom smislu baš kao što ni „ovde“ ne postoji objektivno, ali mikroskopske interakcije u svetu dovode do pojavljivanja vremenskih fenomena u okviru jednog sistema (na primer, u nama) koji u interakciju stupa samo kroz medij mnoštva promenljivih. Naše sećanje i naša svest sazdani su na tim statističkim fenomenima. Za hipotetički superosetljivo biće ne bi postojalo „proticanje“ vremena: vaseljena bi bila jedinstveni blok prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ali usled ograničenja naše svesti, mi opažamo samo zamagljenu viziju sveta, i živimo u vremenu. Da pozajmim reči od svog italijanskog urednika, „оnо što se ne vidi daleko je veće od onog što je primetno“. Iz tog ograničenog, zamagljenog fokusa mi primamo opažanje prolaska vremena.

Je li to jasno? Ne, nije. Toliko toga tek ostaje da se razume. Vreme sedi u središtu klupka problema koji nastaju usled ukrštanja gravitacije, kvantne mehanike i termodinamike. To je klupko problema u kojem smo i dalje u mraku. (Carlo Rovellilink)

Zabavna je aluzija na Heideggerovu forsiranu provincijalnost, ali argumentacija me nije uvjerila. Svakako stoji da racionalno, temeljito i pronicivo kolektivno istraživanje opovrgava neke intuicije, pa bi moglo biti da je tako i s intuicijom vremena. Ali, je li ova intuicija doista opovrgnuta kolektivnim istraživanjem – postoji li konsensus o tom pitanju među fizičarima i ne-hajdegerijanskim filosofima? I je li Rovelli lišen nekritičkog povjerenja u neke druge intuicije? Čini mi se da su odgovori na ova dva pitanja: ne i ne.

hajdi.jpg

Martin Heidegger (1889.-1976.)

Najprije ovo drugo: dok sumnja u našu intuiciju vremena Rovelli istodobno slobodno zamišlja neko biće beskrajno oštrog vida, koje onda tobože jamči za “točni opis stvari kakve one jesu” – kao da ne postoje razne vizualne iluzije, među koje spada uostalom i ta koju spominje, da se Sunce giba oko Zemlje. I kao da za osjetilnost i vid upravo u jednakoj mjeri kao i za “pamćenje i svijest” ne vrijedi da počiva na “statističkim fenomenima” ponašanja mnoštva molekula.

Važnije je prvo: ne postoji konsensus unutar “racionalnog, temeljitog i pronicivog kolektivnog istraživanja” o toj navodno iluzornoj naravi protoka vremena. Tim Maudlin, vodeći suvremeni filosof fizike koji nipošto nije “zagriženi hajdegerijanac”, nije nimalo uvjeren argumentima za tu iluzornost: fizika i realnost vremena? (ulomak iz intervjua s Timom Maudlinom)

Niti je izvjesno da je uvođenje vjerojatnosti u fiziku posljedica toplinske strijele vremena – moglo bi biti da je upravo obratno. Važan fizičar i filosof C. F. von Weizsäcker je svakako vjerovao da govoriti o vjerojatnostima ima smisla samo s obzirom na buduće događaje, i da stoga primarno razlikovanje prošlosti i budućnosti prethodi toplinskoj strijeli vremena, koja je onda tek posljedica upotrebe vjerojatnosti i statističkih metoda u fizici: vjerojatnost i razlika između prošlosti i budućnosti? (ulomak iz Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode)

Utoliko nije pouzdano da je “točan opis stvari kakve jesu” lišen vremena, statistike i termodinamike. Kemičar i fizičar Ilya Prigogine, koji svakako nije proveo cijeli život u svome selu jer je morao barem poći do Stockholma po svoju Nobelovu nagradu, smatrao da nas ireverzibilnost i statistički opis slijede koliko god duboko išli u materiju. Nakon što je citirao točno isto mjesto (!) iz Einsteinova pisma, on nastavlja posve suprotno od Rovellija:

Fizika danas više ne poriče vrijeme. Ona priznaje ireverzibilno vrijeme evolucije prema ravnoteži, ritmičko vrijeme struktura čije se pulsiranje hrani okolnim svijetom, bifurkantno vrijeme nestabilnosti i amplifikacije fluktuacija, pa čak i mikroskopsko vrijeme o kojem smo govorili u prethodnom poglavlju, vrijeme kao izraz indeterminiranosti mikroskopske evolucije fizičkih sistema. … Mnogostrukost vremena nije otkrivena naglim “prosvjetljenjem” znanosti. Baš naprotiv, znanstvenici tek danas prestaju poricati ono što je, moglo bi se reći, poznato svakome. (Ilya Prigogine, Novi savez, Zagreb 1982., str. 265.)

Nije posve točno ni da “u fizici nema ničega što odgovara pojmu ‘sada’ ” – naime u mnogim interpretacijama kvantne fizike, uključujući i “ortodoksnu” kopenhagenšku, ključnu ulogu igra nešto što se naziva kolaps valne funkcije, a što se događa trenutno, upravo u nekom “sada” koje lomi vremenski kontinuum na prije i poslije:

Možemo zaključiti da se kolaps morao se dogoditi trenutno kroz cijeli prostor. Ako želimo razmišljati o njemu kao da se odvija nekom brzinom, ta je brzina je beskonačna. …

I ta izvanredna transformacija događa u doslovno nimalo vremena. (Nismo uzeli u obzir relativnost istodobnosti. Uzme li se to u obzir, može se pokazati da iz gledišta različitih referentnih okvira u relativnom gibanju ne proizlazi  kontradikcija.) (Schrödingerova mačka: problem mjerenja u kvantnoj fizici? (ulomak iz George Greenstein, Arthur G. Zajonc: The Quantum Challenge))

Naravno, ne morate biti uvjereni ovim navodima, kao što ni ja nisam Rovellijevim argumentima – ipak, vjerujem da bi trebalo biti dovoljno za zaključak da se ne radi naprosto o sporu između intuicije jednog antiznanstvenog seljačine i njegovih sljedbenika s jedne, i racionalne zajednice fizičara s druge strane, nego o jednom spornom pitanju među fizičarima i filosofima za koji obje strane nude racionalne argumente, koji su nekome više a nekome manje uvjerljivi.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s