Hegel i planeti: tim gore po činjenice?

Dugovječni trač o Hegelu, kojega su već prepričavali Neurath, Popper, Jacob Bronowski, i mnogi drugi, prepričava i Slavoj Žižek:

Filosofija prirode … je daleko najdiskreditiraniji dio Hegelove filosofije, stalni predmet pošalica, od navođenja Hegelovog navodnog navoda da “ako se činjenice ne uklapaju u teoriju, tim gore po činjenice”, do anegdote da je deducirao nužnost postojanja osam planeta oko Sunca, ne znajući da su astronomi već otkrili devetoga (Neptun). (Ovdje je ironija u tome da su astronomi, prije desetak godina, re-kategorizirali Neptun kao satelit, a ne više kao planet – tako da je Hegel zapravo bio u pravu…) (iz Less then Nothing, 2012, moj prijevod, link, str. 461.)

Neugodno je koliko Žižek postupa “tim gore po činjenice” u knjizi koja bi trebala biti njegova ozbiljna knjiga (na pogreške u manje ozbiljnima smo već navikli). Najprije, Neptun nije deveti planet, nego osmi. Još uvijek je planet, tj. nije re-kategoriziran on nego Pluton (koji je do te re-kategorizacije bio deveti planet, pa je Žižek očito mislio na njega). Pluton nije time postao “satelit” (:rolleyes:) nego patuljasti planet. Ali Plutona nisu astronomi već otkrili kad je Hegel navodno deducirao osam planeta, nego 1930., skoro 100 godina nakon Hegelove smrti. I Neptun je otkriven nakon Hegelove smrti, pa se ne radi ni o tome. Uopće se nije radilo o “osam planeta oko Sunca”, nego o sedam koliko ih je bilo poznato. Ali zanemarimo li Žižekovo notorno brljavljenje, o čemu se radi u tom traču?

Dakle, Hegel je, kaže priča, u svojoj disertaciji deducirao postojanje točno sedam planeta oko Sunca, osporavajući Titius-Bodeov zakon koji je između Marsa i Jupitera predviđao još jedan planet. Upravo te godine su astronomi na tome mjestu otkrili Ceres, koji se doduše danas također kategorizira kao patuljasti planet, ali čiji položaj jest u skladu s tim fizikalnim zakonom kojega je Hegel omalovažavao. Štoviše, taj zakon je i omogućio astronimima da ga pronađu. No, Hegel je na to otkriće koje ga činjenično opovrgava navodno odvratio “tim gore po činjenice”.

Evo Popperove verzije:

Za majstora logičara, za njegov moćni dijalektički metod bila je dječja igra iz potpuno metafizičkog šešira izvući stvarne zečeve. Tako je, počinjući s Platonovim Timajem i njegovim misticizmom broja, Hegel uspio čisto filozofskim metodom (114 godina poslije Njutnove Principia) “dokazati” da se planete moraju kretati suglasno Keplerovim zakonima. On je čak izveo dedukciju o stvarnom položaju planeta, dokazujući da nema planete između Marsa i Jupitera (nažalost, izmaklo mu je da je takva planeta otkrivena nekoliko mjeseci ranije). (Karl Popper, Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, link)

Priča je dospjela i u gimnazijski udžbenik:

Od mnogih primjera … filozofa koji su tvrdili da je njihov put znanja savršeniji nego onaj pri promatranju … izdvojit ću samo jedan. Postojao je, naime, filozof po imenu Friedrich Hegel, kojega ja, priznajem, osobito ne cijenim. … Hegel je 1800. objavio svoju disertaciju u kojoj tvrdi da – iako se određivanje planeta promijenilo od staroga vijeka – može još uvijek, filozofijski gledano, postojati samo sedam planeta. … Shakespeare je na to pitanje odavno odgovorio. U Kralju Learu nailazimo na briljantan dijalog kralja i – koga drugog nego – lude! Luda kaže kralju: “Razlog što sedam zvijezda nisu više nego sedam dobar je razlog.” A kralj kimne mudro i reče: “Jer nisu osam.” Luda mu odgovori: “Dabome, ti bi bio dobra budala”. (J. Bronowski, navod iz udžbenika filozofije za 4. razred gimnazije Tomislava Reškovca)

Malo je istine u tome traču, ali ipak se čini prilično poučan. Najprije ono slavno “tim gore po činjenice” Hegel nije nigdje napisao i nejasno je tko je to prvi pripisao Hegelu. Što se tiče “dedukcije broja planeta”, ni toga nigdje nema. Radi se o tome da su astronomi pronašli stanoviti matematički obrazac, Titius-Bodeov zakon, koji odgovara udaljenostima planeta od Sunca. Ali taj zakon (?) nije izveden iz nekoga dubljeg fizikalnog principa (poput Newtonovog zakona gravitacije kojega spominje Popper) nego je tek jedan empirijski obrazac koji približno opisuje položaj planeta u Sunčevu sustavu.

Bode's Law

Dakle, sedam planeta se dobro uklapalo u taj matematički obrazac, ali nedostajao je planet između Marsa i Jupitera. Upravo su astronomi koji su tragali za njim, a ne Hegel, pokušavali nešto “deducirati”, naime deducirati iz toga zakona da bi neki planet trebao biti tamo. Hegel kritizira povjerenje u taj zakon kao svojevrsnu naivnu vjeru u magiju brojeva – jer uopće nije jasno zašto taj zakon funkcionira. Stoga nudi jedan drugi matematički obrazac, Platonov iz Timeja, koji daje sličan niz brojeva ali bez ovoga “nedostajućega” između Marsa i Jupitera, manje kao stvarnu alternativu Titius-Bodeovom zakonu, a više kao protuprimjer koji pokazuje proizvoljnost toga matematičkog obrasca. Hegel dovoljno oprezno kaže “kad bi taj obrazac [iz Timeja] bio istinitiji … tad tu ne bi čekao nikakav planet” – dakle ne radi se ni o kakvom “dokazu” da tu nema planeta.

Ali, pokazalo se da su astronomi bili (donekle) u pravu: pronašli su patuljasti planet Ceres na predviđenom mjestu! Ipak, svatko tko imalo razumije fiziku osjeća nelagodu pred tom činjenicom, i to dovoljnu da pomisli da je zbog nje “tim gore”. Jer s jedne strane imamo Newtonovu gravitaciju koja objašnjava gibanje planeta oko Sunca, a s druge jedan “zakon” o gibanju istih tih planeta koji s Newtonovom teorijom nije nikako povezan, i koji neobjašnjivo daje točna predviđanja. To doista izgleda kao numerologija, i to neka koja uspijeva!

I zato koherentist Hegel s obzirom na to otkriće u kasnijim predavanjima iz 1825.–26. s punim pravom odgovara:

Poznato nam je … da postoji približna pravilnost u tim nizovima udaljenosti, pa smo bili dovoljno sretni da pomislimo da bi moglo biti još planeta između Marsa i Jupitera, gdje su kasnije Ceres, Vesta, Pallas i drugi [asteroidi] otkriveni. Ali astronomija do sad nije uspjela pronaći neki dosljedan niz zasnovan na umu ili razumu…

Srećom, kasnije otkriveni Neptun je prilično odstupao od predviđanja, a Pluton potpuno. Pa su fizičari jedva dočekali otpisati ranije prediktivne uspjehe Titius-Bodeovog zakona kao puke koincidencije. Ali pojedini filosofi znanosti i dalje nisu propuštali naglašavati kako su tobože Hegelove apriorne spekulacije opovrgnute empirijskim otkrićem novog planeta.

Nikad ne reci nikad: otkrića novih egzoplaneta (naime planeta izvan Sunčeva sustava) pokazala su da i za njih u velikom postoku vrijedi neki poopćeni oblik Titius-Bodeovog zakona.

I konačno, vijest od prije koji tjedan koja me potakla da malo istražim ovo pitanje. Pojavila se teorija koja izvodi Titius-Bodeov zakon iz temeljnih fizikalnih principa, naime iz pokušaja ujedinjenja jedne od interpretacija kvantne mehanike – tzv. De Broglie-Bohmove – i gravitacije.

titius bode pilot wave

Kad bi se pokazalo da je ta teorija točna, tad bismo na koncu ipak imali ironiju za kraj jer je jedan od autora te interpretacije kvantne mehanike, David Bohm, uvelike bio nadahnut Hegelom.

Literatura (za koju nisu već dani linkovi):

  • Clifford J. Cunningham, Bode’s Law and the Discovery of Juno (2017) link
  • E. Craig, M. Hoskin, Hegel and the Seven Planets (1992) link
  • B. Beaumont, Hegel and the Seven Planets (1954) link

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s