jedan, dva, mnogo?

Možda je doista igra u središtu naše spoznajne aktivnosti, ako o bićima učimo/spoznajemo ponajprije i ponajčešće tako da se na neki način s njima igramo – ali, što je igra? Ludwig Wittgenstein je smatrao da na to pitanje nije ni moguće ni potrebno odgovoriti. Odnosno, da je ovo dovoljno dobar odgovor:

Što znači: znati što je igra? Što znači to znati i ne moći to reći? Je li ovo znanje nekakav ekvivalent neizgovorene definicije? Tako da bih je, ako bi bila izgovorena, mogao priznati kao izraz svoga znanja? Zar nije moje znanje, moj pojam o igri, sasvim izražen u objašnjenjima koja bih mogao dati! Naime u tome da opisujem primjere igara različite vrste; da pokazujem kako se po analogiji s ovima mogu konstruirati druge igre na sve moguće načine; da kažem da bi to i to zacijelo jedva još nazivao igrom; i mnogo tome sličnog. (link)

Davanje definicije je samo jedan vid znanja, svakako ne prvotan niti nadmoćan svim ostalima. Uostalom, baš mi nastavnici dobro znamo da to što učenik možda zna neku točnu definiciju ne znači da ima pojma o tome.

Usporedi: znati i reći:

koliko je m visok Mont-Blanc  –

kako se upotrebljava riječ “igra” –

kako zvuči klarinet.

Tko se čudi da se nešto može znati, a ne i reći, možda misli na slučaj poput onog prvog. Zacijelo ne na slučaj poput trećeg. (Wittgensteinisto)

Kao što ima raznolikih igara tako ima i raznolikih vrsta znanja. Nije jasno da samo jednu od tih vrsta znanja – npr. onu vrstu znanja kakvo je fizika – treba smatrati primarnom vrstom znanja, „objektivnim“ znanjem, a sve ostale sekundarnom.

Je li besmisleno reći: “Zadrži se otprilike ovdje!”? Zamisli da stojim s nekim na trgu i kažem to. Pritom neću čak ni povući nikakvu granicu, nego ću recimo rukom učiniti pokaznu kretnju – kao da mu pokazujem određenu točku. A upravo se tako objašnjava, recimo, što je igra. Dajemo primjere i hoćemo da oni budu u određenom smislu shvaćeni. (Wittgensteinisto)

Zar bi bilo nekako bolje umjesto „otprilike ovdje“ u gornjoj situaciji definirati točno, s preciznošću u milimetrima, na koje se područje misli? Ne bi li, naprotiv, upravo to bilo iracionalno?

Raznolike situacije zahtijevaju razne vrste znanja (koje bi sasvim lako mogle biti nesjedinljive, kako je vjerovao Niels Bohr). A budući da naši susreti s raznim bićima jesu uvijek nekako i spoznajni, onda ima i raznih vrsta bića (možda bi netko dodao „za nas“, ali to se podrazumijeva – za koga drugoga?). Pritom ne mislim na što su ta bića, nego na kako su ta bića. Naravno, stol nije stolica, ali način na koji ih susrećem je dovoljno sličan da ih smatram istom vrstom bića. Njihovo što se razlikuje, ali njihovo kako (naime to kako se pojavljuju za nas) možemo smatrati jednakim. Ali broj 8 ne susrećem onako kako susrećem stol i stolicu. Također ni hrvatski jezik ni Ohmov zakon ni Beethovenovu simfoniju ni znanstvenu metodu ni sjever ni sebe samog ni facebook-prijatelja ni plavu boju ni anđele ni Platona, itd. – njih susrećem na neke vrlo drugačije i međusobno uvelike raznolike načine. Oni se ne razlikuju samo po tome što su, nego i po tome kako su. (O nekima od tih različitih načina na koje bića jesu pisat ću u sljedećim nastavcima, osobito s obzirom na fiziku.)

Teza da postoji mnogo (barem >2 🙂 ) načina na koji bića jesu naziva se ontološki pluralizam. Je li on suprotstavljen ontološkom monizmu i ontološkom dualizmu?

Monisti imaju dobar argument – uza svu tu raznolikost, postoji i jedinstvo. Većina nas, valjda, smatra da je svijet nekako jedan; čak i ako ne smatrate da postoji jedan svijet, možda smatrate, kao što nas valjda većina smatra, da je osoba koja ima raznolika iskustva jedna. Kad bi razne vrste bića bile apsolutno odvojene, ne bi se mogle pojavljivati zajedno, u svijetu ili mom u iskustvu. Dakle mora postojati neko jedinstvo u raznolikosti. Monisti su u pravu.

Ali mada nas većina valjda smatra da je svijet jedan, i da je osoba koja ima raznolika iskustva ipak nekako jedna, većina nas valjda ipak ne smatra da je osoba=svijet. Nego nam se čini da iskustva koja imamo, svaki svoja a opet nekako dijelom i zajednička, ipak dolaze od nekud izvan nas. Nismo jedini uzrok svega što doživljavamo. Postoji granica između osobe i svijeta. Ona svakako nije neprelazna, jer nam inače ne bi stalno iz svijeta mogla nadolaziti iskustva, ali je ipak uvijek tu, jer nikad nemamo svijet u potpunosti, uvijek nam mogu doći nova iskustva. Mora postojati barem ta dvostrukost, dakle dualisti su u pravu. Ali monisti nisu u krivu, jer da to novo, što ima izvor izvan nas, nije nekako nama srodno, tada to ne bismo mogli susresti.

Umjesto da nastavimo dalje s načinima na koji su u pravu zastupnici ontološke trostrukosti (za to vidi npr. ovdje: trostrukost?), itd. meni se čini da je produktivniji suprotan put. On polazi od toga da najprije priznamo mnoštvenost raznolikih načina na koji se bića pojavljuju, bez da ih pokušavamo nagurati u neku apriornu Prokrustovu postelju jedino prave stvarnosti (npr. scijentističku “objektivne” stvarnosti posredovane jedino ispravnom znanstvenom metodom).  Odustanemo li od toga, lako ćemo uočiti da uvijek već razlučujemo neke tipične među njima:

Imamo u našem jeziku vrlo fina razlikovanja u načinu na koji sam jezik oblikuje značenje i izraz. Tako kažemo: Darujem ruže, ali mogu također reći i: Darujem cvijeće. Ipak ne mogu reći: Darujem biljke. No botanika raščlanjuje biljke a ne cvijeće. Razlika između biljke i nekog cvijeta, a oboje se podjednako može iskazati o jednoj te istoj ruži, jest razlika između prirodne stvari i stvari okolnog svijeta. Kao cvijet, ruža je stvar okolnog svijeta, kao biljka ona je prirodna stvar. (Martin Heidegger, link)

Dakle, jedno te isto što – naime ruža – pojavljuje se na više različitih kako – npr. kao objekt proučavanja prirodne znanosti i kao stvar našega životnog svijeta. Heidegger izričito odbija da bi jedan od tih načina bio primaran: ta ruža “je po sebi i jedno i drugo” (a možda i ne samo to dvoje).

Tek potom, kad razlučimo više tih načina na koji bića jesu, možemo prepoznati određene veze među njima, možda i mogućnost da se neki od njih reduciraju na neke druge. Mada, barem po mom dosadašnjem misaonom iskustvu, nije izvjesno da će broj tih tipičnih načina na koje bića jesu biti konačan, odnosno dobro određen, i da će veze među njima biti jednoznačne. Prije se uočava nešto poput ne baš egzaktnih ali ipak neporecivih “obiteljskih sličnosti”:

A ishod tih razmatranja sada glasi: vidimo kompliciranu mrežu sličnosti koje se međusobno prelamaju i križaju. Sličnosti u velikom i malom.

Ne mogu ove sličnosti bolje karakterizirati nego riječju “obiteljske sličnosti”; jer tako se prelamaju i križaju različite sličnosti koje postoje među članovima jedne obitelji: rast, crte lica, boja očiju, hod, temperament, etc., etc. – I reći ću: ‘igre’ tvore jednu obitelj. (Wittgensteinisto)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s