uz Hegelovo poglavlje o osjetilnoj izvjesnosti: mišljenje i ono jednostavno? (ulomak iz Damir Barbarić, Mišljenje i ono jednostavno)

Pokuša li se imenom naznačiti obzor u kojem se zbiva ono što Hegel iskušava i zove mišljenjem, tad se može reći da je mišljenje prvotno isto što i nijekanje onog jednostavnog. U onom jednostavnom, das Einfache, valja vidjeti granicu, ishodište, počelo i početak Hegelova filozofiranja, početak koji, ostajući isto, biva viđen i iskušen iz uvijek drugog pogledišta i – tome odgovarajući  mnogostruko imenovan. Drugo će ime za ono jednostavno Hegelu biti ono neposredno, zatim ono konkretno, pa konkretno neposredno. Konačno, isto to u svojoj jednokratnosti i izvornoj neposrednosti nije za Hegela drugo do same ono biti, “bitak”, das Sein, doživljeno i imenovano kod njega uvijek tek čistim bitkom, das reine Sein.

Prvi, presudni i vladajući Hegelov filozofski uvid i odluka njegova u ovome je: to prvo, jednostavno, neposredno, to “čisto biti” nije filozofiji od interesa, vrijednosti i istine. Njen će put biti odista jedan put nijekanja – nijekanja te ”ljepote bez snage” (3,36), te ”nemoćne neposrednosti”(3,37). … Prvi korak na tom putu nijekanja jedno je ”udvajanje onog jednostavnog” (3,23). Prirodnoj svijesti, kako Hegel naziva onaj vid življenja koji je još stopljen u ono jednostavno i neposredno, taj se prvi korak udvajanja (Entzweiung) onog jednostavnog zbiva kao dvojba i dvojenje (Zweifel), štoviše kao čisto zdvajanje (Verzweiflung) i gubitak nje same (3,72). I tek iz potpune razdvojenosti i rastrzanosti iskočit će svijesti, a da ni sama ne zna odakle i ikako, nova jedna jednostavnost i neposrednost, nova smirenost u onom biti, da bi odmah u tom i ona bila razdvojena i rastvorena u apsolutnoj moći nijekanja. Svijest dakle, reći će Hegel, od sebe same trpi to nasilje da sebi brani i izopačuje ograničeno zadovoljenje, te unatoč strahu i pokušaju zastoja i smirenja ne nalazi mira, već biva tjerana uvijek dalje, mijenjajući likove na svom putu nijekanja (3,74-75). Prikaz i povijest tog iskustva putovanja (Erfahrung) svijesti je, zna se, Fenomenologija duha.

Vratimo se, međutim, onom prvom koraku udvajanja onog jednostavnog. Jer, ako se i može prihvatiti Hegelova tvrdnja o nužnosti prelaska jednog lika svijesti u drugi, sa koncem u apsolutnom znanju, to se ipak nužnost onog prvog koraka ne da vidjeti. Toga je dakako Hegel, strogi mislilac, svjestan. Stoga pazi da naglasi kako se u samom početku puta svijesti, u poglavlju o osjetilnoj izvjesnosti, valja – poštujući neposrednost početka – odnositi jednako neposredno tj. primajući i ne unoseći sa svoje strane ništa što bi moglo promijeniti ono što se samo od sebe nadaje (3,82). …

Presudnost tog prvog koraka valja svakako zapaziti. Može se, izgleda po svemu, čak reći: istina Fenomenologije duha, štoviše i istina sve Hegelove filozofije stoji i pada s istinom tog prvog koraka. Odatle će u pokušaju da se razotkrije tajna te “apsolutne filozofije” neotklonjivim zadatkom biti prije svega jedno produbljeno razumijevanje i istumačenje Hegelova nastojanja da iz slobodnog susreta s onim jednostavnim uskoči – kroz njegovo negiranje – u nužnost ”puta koji sebe sama konstituira” (5,17), u samoproizvodnju istine kao nijekanja nijekanja. …

Čvrsta, puna i u toj punini bogata neposrednost onog jednostavnog rastvara se kao sama od sebe i gubi u beskonačnom. I jer se ta punina neposrednog – kako to vidi Hegel – istegnula u vrijeme i prostor, to se pod strogim i moćnim pogledom mišljenja njena prividna punina i bogatstvo pokazuje odista kao puka praznina i siromaštvo: prostor i vrijeme, u koje se ono jednostavno raširilo, dozvoljava uvijek novo nadilaženje u širinu (dodavanje) i uvijek novo rastvaranje u dubinu (dijeljenje) i ne postavlja tom ekstenzivnom i intenzivnom dijeljenju nikakvu granicu.

Ovdje valja odmah reći: bezgranična udvojivost i time pravo siromaštvo i ništavnost onog, kako se to Hegelu čini, tek naoko jednostavnog proizlazi iz bezgranične udvojivosti prostora i vremena. To, međutim, da ono jednostavno uopće jest u prostoru i vremenu, da se u njih isteglo (“ab worin er sich ausbreitet“) – to je ishodišna a nepropitana postavka Hegelova. ”Ono jednostavno u prostoru i vremenu” kazuje isto što i ”prostor i vrijeme izvan onog jednostavnog”. Prostor i vrijeme viđeni su dakle i iskušeni kao ono vanjsko i obuhvatno, kao ravnodušni medij. No, i to nam je odlučno, u daljnjem će izvođenju ovog poglavlja Hegel vođen svojom filozofskom temeljitošću, tako reći nehotice iznijeti na vidjelo i samo porijeklo, genezu upravo ovakvog doživljaja i određenja prostora i vremena. …

Kažimo to odmah: porijeklo ništavnosti onog jednostavnog leži u govoru i mišljenju.

Istinu osjetilne izvjesnosti ispituje Hegel na ovaj način: pitamo li ‘što je sad’ i odgovorimo li ‘sad je noć’, dozvoljeno nam je ovu istinu očuvati, npr. tako da je napišemo. Pogledamo li tu napisanu i time očuvanu istinu sad, tj. ovog podneva, istina je iščezla, jer sad je upravo dan a ne noć.

Bit i prava tajna ovog dokazivanja u onome je što Hegel imenuje očuvanjem i održavanjem (aufbewahren, erhalten). Prije svega, kako je uopće razumljena istina da bi (osobito npr. za jednog suživljenog poznavaoca Platonova Fedra) mogla stajati presudna rečenica Hegelova izvođenja: ”jedna istina ne može kroz to da je napisana ništa izgubiti; a jednako tako niti kroz to da je očuvamo”?

I kao drugo: noć iščezava, smjenjuje je dan, no ono Sad se ”održava”, biva ”očuvano”. Što to uopće znači? Znači upravo to da onaj Sad i ovaj Sad jest isti, a ne drugi. No, ta očuvanost i održanost, ta istota onog Sad uvjetovana je jednom izoliranošću, izvlačenjem i napuštanjem, apstrakcijom od onoga što neposredno sad jest: u Hegelovu primjeru od dana i od noći. Jer, kaže Hegel,

to Sad je kao ostajuće i sebe održavajuće određeno time da ono drugo, naime dan i noć nije. Ovo Sad je danu i noći vanjsko i ravnodušno: ono je i dan i noć, i nije ni dan ni noć.

Tako isto i ono Ovdje:

Ono Ovdje samo ne iščezava; već ono jest ostajuće u očuvanju kuće, drveta itd. i ravnodušno da bude kuća, drvo.

Izvlačenjem i očuvanjem onog Sad rađa se vrijeme kao niz kontinuiranih točaka vremena, vrijeme kao vanjski i ravnodušni medij. Izvlačenjem i očuvanjem onog Ovdje rađa se prostor kao niz kontinuiranih točaka prostora, prostor kao vanjski i ravnodušni medij. Dan i noć, drvo i kuća dolaze i odlaze, nastaju i iščezavaju u prostoru i vremenu; vrijeme pak i prostor ostaju uvijek.

No, zašto i odakle to da uopće ostaju ono Sad i Ovdje? Hegelov odgovor, zasnovan očito na Kantovoj nauci o transcendentalnom jedinstvu apercepcije, glasit će:

Iščezavanje pojedinačnog Sad i Ovdje, koje iščezavanje mnimo, biva zaustavljeno time da ga ja čvrsto držim. Ono Sada je dan, jer ga ja vidim; ono Ovdje neko drvo, upravo zato.

I sâmo to ja, međutim, koje očuvavajući sebe očuvava ujedno i ono Sad i Ovdje, rađajući tako vrijeme i prostor kao kontinuirani niz vanjskog i ravnodušnog medija, nije više neko neposredno ili jednostavno ja. Ukoliko održava sebe, postaje i ono nešto vanjsko i ravnodušno spram svakog neposrednog ovog nekog ja:

Ja je samo opće i svemu zajedničko, kao i Sad, Ovdje ili Ovo uopće; ja mnim doduše jedno pojedinačno ja; ali kao što kod onog Sad, Ovdje ono što mnim ne mogu reći, tako isto i kod onog ja. Kažem li: ovo ovdje, sada, ili pak ovo neko pojedino, tad kažem zapravo: svako i svo ovo, svako i svo ovdje, sada, pojedino. Tako isto, kažem li: ja, ovaj pojedini ja, tada kažem uopće: svako i svo ja; svako je to što ja kazujem: ja, ovaj pojedini ja.

I ako je u početku poglavlja još pravu prispodobu za očuvanje iznašao u pisanju, to sad Hegel jasno uviđa i izriče kako već i u samom govoru leži jedno održavanje i očuvanje, i to upravo kao bit njegova. Što je kazano, to je očuvano i kao takvo izvučeno iz one pukom bezgovornom mnijenju prisutne neposrednosti i jednostavnosti: što je kazano, to je ono svemu zajedničko (das Allgemeine). Oslonivši se na istinu govora, ostavlja Hegel zauvijek ono tek pukom mnijenju – kako to on vidi – pripadno jednostavno i neposredno: govor je njemu ”ono istinitije”, sâmo ono jednostavno govoru je nedohvatljivo (unerreichbar). No to ni ne brine više Hegela:

A ono što biva nazvano neizgovorivim nije ništa drugo do ono neistinito, neumno, pukom mnijenju pripadno (bloss Gemeinte).

Tako ostavlja Hegel ono neposredno i obraća se posve govoru ”koji ima božansku narav da neposredno izokreće mnijenje”. Govor i ono govorno nazvat će Hegel konačno ”das Logische” i sveg će života ostati tom ”logičkom” vjeran, smještajući još pred sam konac života, u predgovoru za drugo izdanje svoje Logike, u to svu istinu i jedinu pravu zbilju.

… Rastvori li se jednom punina neposrednosti onog jednostavnog u beskonačnom udvajanju tad iščezava sve i nestaje, razrješava se u čistu tečnost bivanja i apsolutni nemir života. U strahu pred tim iščeznućem svega, zaustavlja razum svoje ništeće udvajanje, izolira i izvlači, fiksira ukočene momente onog čistog bivanja i staje uz njih. O nekom zastoju i stajanju svjedoči i ono Stand, stehen u samom njegovu imenu. Osnovne točke oslona, zaustavljeni i izolirani momenti čistog gibanja na kojima razum plete i gradi prepletenu mrežu svojih kategorija jesu prije svega “predmet”, “ja”, “sad” kao točka vremena, te “ovdje” kao točka prostora.

No, takvo razdvajanje i takva razdvojenost razuma rađa tek, prema iskustvu Hegelovu, potrebu za višim jednim jedinstvom. ”Udvajanje je izvor potrebe filozofije”, reći će on već 1801. u spisu o razlici između Fichteova i Schellingova sistema filozofije (1,20). Štoviše,

kad iščezava moć sjedinjenja iz života ljudi i proturječnosti gube svoje živo odnošenje i uzajamno djelovanje te zadobivaju samostalnost – tad nastaje potreba filozofije (1,22).

U skladu s ovim ranim iskustvom potrebe i nužde filozofije posvetit će Hegel sav svoj filozofirajući život borbi protiv apstraktne ukočenosti razuma i najrazličitijih njenih očitovanja. … Spekulativni stav-rečenica protiv gramatike razuma, čisti ili apsolutni pojam protiv razumskog ‘ja’ kao puko apstraktnog identiteta, vrijeme kao čisti nemir života protiv ukočene jednote aritmetike: — to su samo neki od Hegelovih pokušaja da ukočenom i praznom, bitno beživotnom razumu povrati život i gibljivost onog – kako se nama čini –  iščezlog i napuštenog jednostavnog. Duh niječe razum tj. nijekanje onog jednostavnog, i tim nijekanjem nijekanja uspostavlja (herstellt – 5.17) ono prvo jednostavno. Posredovana neposrednost, uspostavljena jednostavnost ostat će cilj i svrha sveg rada i sveg napora Hegelova.

Za nas je, međutim, čini se, presudno insistirati na tome da čitav jedan svijet dijeli ovu posredovanu neposrednost i uspostavljenu jednostavnost od onoga što se Hegelu više prikriva no otkriva pod imenom onog prvog jednostavnog. Jer kad Hegel odnos spram onog jednostavnog imenuje sviješću i znanjem, kad primjereni pristup onom jednostavnom imenuje osjetilnom izvjesnošću, Gewissheit, što zapravo nit drugo do Hegelov filozofijski prijevod onog Descartesova certitudo; dalje, kad mu se ono jednostavno već u samom pristupu uvijek unaprijed pokazuje kao razdvojeno i rasuto u čvrste apstraktne točke onog ‘ja’ tj. apstraktnog ‘ovaj’ i čistog i praznog biti tj. apstraktnog ‘ovo’, te u izolirane, prazne i ravnodušne točke onog ‘sad’ i ‘ovdje’ – tad valja vidjeti da nam u poglavlju o osjetilnoj izvjesnosti predleži uistinu upravo jedna samodeskripcija razuma pod maskom puko pasivnog primanja onog osjetilnog. Kao da se već u tom ‘izvjesnost’ u kovanici ‘osjetilna izvjesnost’ ne krije jedno istumačenje, promjena, jedno razumsko preobrtanje prave naravi osjetilnosti i onog osjetilnog? I kao što je ono sebe čuvajuće i održavajuće ‘sad’ uistinu napuštanje i Noći i Dana u punini njihove neposredne prisutnosti, a ono sebe održavajuće ravnodušno ‘ovdje’ napuštanje i Drveta i Kuće, kao i svakog jednostavno prisutnog – tako je i ovo ‘izvjesnost’, tj. pouzdanost i sigurnost vječnog sebeočuvanja, uistinu jedno odlučno i definitivno napuštanje osjetilnosti. …

A htjednemo li se jednom možda otvoriti za ono jednostavno, tad je dobro da se prethodno dademo od Hegela poučiti kako mišljenje i govor nisu, izgleda, pravi obzor njegova prisustva.

ulomak iz Damir Barbarić, Preludiji, str. 29.-38., Zagreb 1988.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s