bitak u laboratoriju? (ulomak iz Richard Sembera, Rephrasing Heidegger)

Neki čekić je čekić samo jer se nalazi unutar određenoga sustava smislenosti [Bedeutsamkeit] koji omogućuje razumijevanje čina zabijanja čavala i njegove specifične svrhe. Temeljna značajka smislenosti je to da nam ona dopušta da se držimo [verhalten] spram bića kao upravo tih posebnih bića koja ona jesu. Drugim riječima, postoji neka osnovna struktura svake smislenosti, neki opći, sveobuhvatni referentni okvir s obzirom na koga razumijemo što to znači da nešto uopće jest neko biće. … Taj sveobuhvatni i temeljni referentni okvir prema kojemu razlikujemo između onog što zapravo postoji i onog što ne postoji Heidegger naziva bitak [Sein, das Sein].

Moglo bi na prvi pogled izgledati čudno da takav kriterij uopće postoji, ili da postoji bez da znamo koji je, ili da se (kod kasnog Heideggera) takav kriterij može promijeniti u različitim povijesnim epohama. Možemo, međutim, bolje razumjeti što Heidegger misli uzimajući konkretan primjer. Razmotrimo određenu teorijsku poziciju po kojoj je znanstveno znanje konačni arbitar istine i neistine. U nekim ekstremnim oblicima ovaj stav je postavljen kao teza da su zapravo stvarne samo one stvari i oni događaji koji se mogu mjeriti i kvantificirati u strogo kontroliranim laboratorijskim uvjetima. Za naše svrhe možemo tu teoriju ovako heideggerijanski naznačiti: definicija postojanja je opazivost (opservabilnost) pod laboratorijskim uvjetima.

Ova posebna definicija postojanja, ili, rečeno više heideggerijanski, ovo projiciranje [Entwerfen] bića unutar bitka razumljenog kao laboratorijska opazivost, ima zanimljive posljedice za zagovornike takve definicije. Pomoću naše sadašnje tehnologije biokemijski i biomehanički događaji mogu se doista promatrati u laboratoriju i kvantificirati; stoga oni i postoje. Emocije, misli, želje i slično – “um” ili “duša” u najširem tradicionalnom smislu – ne mogu. Stoga, prema ovome stavu, ti fenomeni ili ne postoje – postojanje im se ne priznaje i zanemaruju se – ili ih se, tamo gdje im se postojanje uopće priznaje, pretumačuje u ona bića koja jesu priznata kao postojeća, naime u biokemijske i biomehaničke događaje. Iz tog gledišta izrasta poznato “biheviorističko” poricanje svijesti, ili barem važnosti svijesti u pravoj znanstvenoj teoriji. Karakter i sklonosti definirani su preko nasljeđivanja. Ljubav se uspoređuje s kemijskom ovisnošću. Slijedi poznata “epifenomenalistička” teorija prema kojoj je svijest ne-bitan nusprodukt kemijske aktivnosti mozga, onoliko beznačajan za pravo znanstveno objašnjenje koliko je buka kosilice beznačajna za košnju travnjaka.

Zašto takve teorije ne priznaju postojanje određenih skupina bića dok ih druge teorije priznaju? Zašto je njihovo postojanje skriveno ili zamagljeno u laboratorijskoj shemi smislenosti a nije u drugim sustavima smislenosti? Mogli bismo biti u iskušenju reći ovo: budući da ta bića nisu pronađena u laboratoriju, zagovornici radikalno materijalističke biheviorističke teorije zaključuju da ona ne postoje. S toga gledišta postojanje takvih bića pažljivim i sustavnim znanstvenim istraživanjem nije potvrđeno; stoga im je postojanje dvojbeno.

Međutim, nakon daljnjeg razmišljanja vidimo da taj zaključak nije opravdan. Navodno dvojbeni status postojanja takvih bića ne može se opravdati pozivanjem na rezultate laboratorijskih pokusa jer su mogući rezultati laboratorijskih eksperimenata unaprijed određeni laboratorijskim uvjetima. Primjerice: gledamo li kroz dvogled očito nećemo moći vidjeti praživotinje koje su premale za promatranje osim kroz mikroskop. Na sličan način iz naših laboratorijskih eksperimenata ne možemo zaključiti da određene vrste bića uopće ne postoje, jer nakon što smo ušli u laboratorij možemo međudjelovati samo s onom vrstom bića koja ima smislenost u laboratorijskom referentnom okviru.

Proslijedimo li ipak, na temelju raspona bića do kojih dolazimo u laboratorijskom postavu, do zaključka da su naši eksperimenti kategorički odbacili postojanje određenih vrsta bića, to je očito kružno zaključivanje jer smo započeli s pretpostavkom da je laboratorij u stvari pravi arbitar cijelog raspona doista postojećih bića. Eksperimentalni rezultati ne mogu opravdati taj kriterij laboratorijske opazivosti, jer je kriterij laboratorijske opazivosti već pretpostavljen u interpretaciji eksperimentalnih rezultata. Naša interpretacija laboratorijskih rezultata u stvari ne čini ništa drugo nego očituje naše skrivene pretpostavke. To je kružni argument.

Za Heideggera ta kružnost nije niti naprosto neka pogreška niti je neka osobita značajka fizikalnih znanosti. Ta je kružna struktura, kako vjeruje Heidegger, bitno obilježje svakog čina razumijevanja. Budući da se nikada ne možemo držati spram bića osim kao onakvih kako ih karakterizira smislenost, utoliko referentni sustav iz kojega proizlazi njihova smislenost mora prethoditi svakom stvarnom držanju spram njih. Ova nužna i neizbježna predstruktura razumijevanja čini ono što Heidegger naziva hermeneutičkim krugom. Za Heideggera se nikada ne može raditi o ukidanju ili stavljanju u stranu te bitno kružne strukture našeg razumijevanja. Filosofski gledano, odgovarajuće razumijevanje nije stvar “izlaska iz” hermeneutičkog kruga, nego “ulaska u njega” na pravi način. Drugim riječima: naše razumijevanje nikad ne može funkcionirati bez nekog pretpostavljenog referentnog okvira iz kojega proizlazi smislenost bića. Stoga odgovarajuće razumijevanje ovisi o započinjanju s odgovarajućim referentnim okvirom primjerenim naravi dotičnih bića.

Svaki čin razumijevanja, dakle, pretpostavlja neki krajnji referentni okvir ili horizont s obzirom na koji razumijemo što god da razumijemo. … Heidegger vjeruje da naprosto nije moguće držati se spram bića bez da ih shvaćamo kao smislena. To znači: uvijek moramo pretpostaviti neki prethodni referentni okvir kako bismo razumjeli što su bića, i nikad se ne možemo držati spram njih izvan smislenosti koja im je dodijeljena tim referentnim okvirom. Dakle u našem primjeru bilo bi pogrešno reći da bića postoje u nekom objektivnom izvan-smislenom stanju, pa da na ta stanja tek dodajemo površinske slojeve interpretacije koja ne utječe na njihovu bitnu objektivnu prirodu. Naprotiv, s Heideggerove točke gledišta, definicija bitka kao laboratorijske opazivosti posve doslovno određuje što postoji a što ne postoji, jer određuje kako se držimo ili ne držimo spram bića o kojima se radi.

Natrag na naš primjer: postalo je prilično očito da ako donesemo odluku da ne postoji ništa što se ne može opaziti u laboratorijskim uvjetima, ta odluka ne može zapravo biti rezultat naših laboratorijskih pokusa, nego samo nekog kriterija postojanja koji smo prethodno pretpostavili. Taj podrazumijevani kriterij se ne pojavljuje kao svjesna odluka da se ograniči na laboratorijske činjenice… Prije je tako da ima status latentne pozadinske pretpostavke. Kako onda dolazi do takvih pretpostavki? Skoro da bismo mogli reći – a Heidegger to i kaže – da su takve pozadinske pretpostavke emocionalne naravi. Pojavljuju se prije bilo kakvog stvarnog prorađivanja pojmovnih sustava i sustava smislenosti. Zagovornici radikalnog biheviorizma i radikalnog materijalizma, prema ovome tumačenju, započinju sa sklonošću za priznavanjem laboratorijskih pojava i nesklonošću da priznaju postojanje bića izvan laboratorija. Heideggerov izraz za takvu vrstu sklonosti i nesklonosti jest nahođenje [Befindlichkeit].

Prema Heideggerovoj fenomenološkoj analizi, tek na temelju nahođenja neka osoba se uopće može držati spram ili brinuti se o bićima u svijetu. To je zato što nečije temeljno nahođenje  – njegovo emocionalno stanje ili raspoloženje – određuje raspon bića prema kojima je netko sklon ili nesklon. Heidegger ponekad kaže … da nam nahođenje otkriva činjenicu da mi sami postojimo i da imamo zadaću postojanja pred sobom. Upravo zbog našeg temeljnog nahođenja možemo se uopće držati spram bića u svijetu. To nahođenje je temelj onoga što nazivamo emocijama, osjećajima i stanjima uma.

Drugim riječima, radikalni biheviorizam i sl. nisu tek teorijske pozicije. Povezani su s određenim nahođenjem, to jest s određenim temeljnim emocionalnim odnosom sa svijetom.

ulomak iz Richard Sembera, Rephrasing Heidegger: A Companion to ‘Being and Time’, Ottawa 2008., str. 39.-43., preveo: ja

Jedna misao o “bitak u laboratoriju? (ulomak iz Richard Sembera, Rephrasing Heidegger)

  1. Fino. Ono što je meni zanimljivo u ovome tekstu je što se za razliku od većine interpretacija hermeneutičkog kruga i tema povezanih sa razumevanjem, barem onih koje sam ja čitao, uglavnom naglašava predrazumevanje, odnosno neka hermeneutička komponenta, dok je ovde naglašena baš ova afektivna komponenta, odnosno u terminologiji Sein und Zeit-a nahođenje (Befindlichkeit), štimung (Stimmung) ili kako navodi i Sember emocije.

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s