što nije kršćanska demokracija? (uz jedan problem Dejana Jovića)

Ugledni hrvatski politolog Dejan Jović [1] iznio je u jednoj televizijskoj raspravi stanoviti “problem” koji “uvijek u samom startu već postoji” s kršćanskom demokracijom:

Malo sam oprezan kad se govori o kršćanskoj demokraciji, zato što tu uvijek u samom startu već postoji problem. A to je da ima jedan broj ljudi, ja bih rekao da su oni inspirirani teokratskim ideologijama, koji smatraju da budući da su ljudi nesavršeni, a Bog je savršen, onda ljudi ne mogu napisati zakone koji bi bili bolji od onih koji su nam već dani, i da su jedini zakoni koje imamo npr. 10 zapovijedi ili ono što je crkveno učenje, i da svaki pokušaj da se to dovede u pitanje kroz demokraciju jest pogrešan i osuđen na neuspjeh, te da je uzrok naše nevolje u svijetu demokracija, [odnosno] u tome što su ljudi preuzeli vlast u svoje ruke. I mi vidimo neke ogranke, ili neke refleksije, te dubinske teokratske misli i u našoj praksi… Dakle, ako je netko narodno izabran političar, ali se ne ponaša na način koji je zapisan u Svetom pismu, onda je on ilegitiman, jer je odstupio od onoga što je savršeno u korist onoga što je nesavršeno i pokvareno, a to je ljudska volja, volja ljudi, demokracija. To je prvi problem koji ja imam s kršćanskom demokracijom, i tu se treba vrlo jasno odrediti prema teokratizmu, što ja mislim da nije učinjeno. Jer to je opasnost za demokraciju. (link, od 20:41 nadalje)

Iskreno, teško mi je povjerovati da D. Jović doista vidi taj problem, te da bi recimo na nekom međunarodnom politološkom skupu bio spreman izvesti to da kršćanska demokracija implicira teokraciju. Prije mi izgleda da se radi o udžbeničkom primjeru retoričkog (bolje rečeno erističkog) postupka „Straw Man“ ili „strašilo“, kad se polemizira sa stavovima koje oponent u raspravi ne zastupa e da bi se stvorilo privid da ih zapravo zastupa. Naime, on započinje time da postoji problem s kršćanskom demokracijom, potom ne govori NIŠTA o kršćanskoj demokraciji nego o stanovitim teokratskim stajalištima, da bi na koncu zaključio da  je upravo to, naime taj “teokratizam“, problem s kršćanskom demokracijom. U ovome je slučaju, dakle, „teokracija“ strašilo koje valja prilijepiti „kršćanskoj demokraciji“, da bi se u domaćoj ionako bipolarno rascijepljenoj javnosti potakao jedan asocijativni niz tipa: „kršćanska demokracija“ -> „teokracija“ -> „katotalibani“ -> „klerofašisti“.

No, da bih koliko-toliko opravdao objavljivanje ovoga teksta na blogu koji nagovara na filosofiju – a spremnost na čuđenje i na otvoreno izricanje vlastitih ponekad i naivnih nedoumica jest preduvjet filosofije – red je pokušati i milosrdnije tumačiti te misli, pa prihvatiti mogućnost da uvaženi profesor doista tu vidi problem, odnosno da mu doista izgleda da kršćanstvo po naravi stvari vodi teokraciji a teško ili nikako demokraciji.

Najprije mi je pala na pamet jedna vitgenštajnovska terapija protiv te, kako meni izgleda, „filosofske pomutnje“. Naime:

U te pomutnje zapadamo i na te probleme nailazimo samo kada dopustimo da pojmovi ili riječi postanu odvojeni od njihove zbiljske upotrebe, od praktičnih ili teoretskih predmeta koji im daju njihovo značenje; kada im dopustimo da lebde ili besposleno jure našim duhom. Kada se to dogodi, tada sve vrste površnih gramatičkih paralela, duboko zakopanih figura ili metafora ili pak neprikladnih modela ili slika mogu preuzeti kontrolu nad našim mišljenjem i dovesti nas do paradoksa, besmislenosti, mita ili beznadne konfuzije. … To je dakle dijagnoza; a kad je dana dijagnoza priroda liječenja je jasna. … Vlast opsesivnih, iluzornih modela mora se slomiti tako da se snažno i  djelotvorno podsjetimo na zbilju, to jest na zbiljsku upotrebu dotičnih riječi i pojmova. (P. Strawson, link)

A zbiljska upotreba pojma „kršćanska demokracija“ je takva da stranke koje sebe shvaćaju kao demokršćanske sudjeluju desetljećima u vlasti niza zemalja uzorne europske liberalne demokracije, i to bez ikakvih teokratskih natruha.

U Italiji je, nakon rata, Demokršćanska stranka neprekidno bila na vlasti do 1994., u Njemačkoj je Kršćansko-demokratska unija vladala neprekidno do 1969., a poslije je vladala u koalicijama, u Francuskoj je odmah nakon rata značajnu ulogu imala katolička organizacija Narodnorepublikanski pokret (Mouvement républicain populaire), u Austriji Narodna stranka najčešće vlada u koaliciji sa socijaldemokratima. Značajne kršćansko-demokratske stranke postoje i u Belgiji, Nizozemskoj i Luksemburgu. Kršćanska demokracija pomogla je razvoju parlamentarne (pluralističke) demokracije, suprotstavila se rigidnim ideologijama i državnim sustavima (fašizmu i komunizmu), pri čemu je vodila računa o interesima širokih, radnih slojeva, štitila je socijalnu pravdu, imala je u pojedinim razdobljima reformatorske socijalne programe (kršćanski socijalizam). U suvremenome životu kršćanska demokracija dijeli politički prostor sa socijalnom demokracijom, pa se u europskim državama smjenjuju na vlasti političke stranke jedne ili druge opcije, dok ponekad zajednički vladaju u tzv. velikim kolacijama. (link)

Pa sam na facebook zidu Dejana Jovića tako pokušao podsjetiti na zbiljsku upotrebu pojma kršćanska demokracija.

dejan jovic me blokirao

Ali, nakon ovoga sam blokiran. 😦 Kad već taj tip filosofske terapije nije uspio možda bi ipak valjalo pokušati pokazati da ne samo empirijski nego i bitno/pojmovno toga problema nema. Pa evo nekoliko naglasaka iz članka Keesa van Kersbergena objavljenog u zborniku Christian Democracy in Europe: A Comparative Perspective, ur. David Hanley, iz 1994., str. 33.-34. (preveo ja):

Kršćanska demokracija “nije ništa do očitovanje vječne potrage za srednjim putem između liberalizma i kolektivizma, između kapitalizma i komunizma…”. Ako postoji jedna osobita značajka ideologije kršćanske demokracije ona uključuje “odlučno odbacivanje ekstremnih doktrina koje predlažu kapitalizam s jedne i marksizam s druge strane. …” Kršćansko-demokratski pokreti su “samo odjeci vremena i mijenjaju se s povijesnim promjenama. Tu ne postoji ništa poput programa a la Komunistički manifest koji bi se zasnivao na vjerovanju u predvidljivo povijesno zbivanje”. … To je pokret koji djeluje u centru i, kako izgleda, nema nikakvu vlastitu temeljnu teoriju; radije plagira elemente liberalne, konzervativne i socijalističke misli da bi ih utopio u neku ideološku musaku. … Čini se jasnim gdje leži originalnost kršćanske demokracije: “Osobito stranke iz svih kutova političkoga svijeta dovlače materijal i kritički ga prerađuju u neki obrazac u kojemu svaki dio nalazi svoje mjesto u perspektivi svega ostaloga”. … Kršćanska demokracija ne može biti definirana kao pokret s dobro definiranom, potpuno razvijenom ideologijom. Ne može se ni smjestiti na točno određenu točku lijevo-desnog kontinuuma, nego prije zauzima neku sivu, sretnu sredinu. … Obično se definira u negativnim pojmovima: nije ni socijalistička ni liberalna, ali dijeli neke elemente obaju pokreta. Oprezno brodi između Scile i Haribde kapitalizma i socijalizma.

Dakle, upravo suprotno od “teokratizma“, kako ga naziva D. Jović, a zapravo fundamentalizma koji jednom za svagda unaprijed definira način života od kojega ne dopušta nikakva odstupanja. Kršćanska demokracija polazi od povijesno nastalih, postojećih životnih formi pojedinog društva, te unutar njih nastoji pronaći neki harmonični srednji put koji povezuje ne samo radikalne krajnosti toga društva, nego i zbiljski postojeće s idealno zahtijevanim, Nebo sa Zemljom.

Shvaćanje kršćanske demokracije … kao u biti pragmatične i oportunističke je pogrešno. Ono se zasniva na pogrešnoj pretpostavci da ta posrednička pozicija ne može biti posljedica posebnih političkih načela. Pa ipak, ta načela postoje. Tu su ponajprije kršćanski propisi koji uključuju pridržavanje elementarnih ljudskih prava. Drugo, privrženost liberalnoj demokraciji i liberalno-demokratske vrijednosti bitan su dio nasljeđa kršćanske demokracije. Konačno, integracija ili društvena prilagodba je načelna sastavnica kršćansko-demokratske posebnosti…

Ključni pojmovi za razumijevanje kršćanske demokracije su integracija, kompromis (između klasa), prilagodba i pluralizam. Upravo je neprekidno nastojanje za integriranjem i pomirbom pluralnih društvenih skupina i njihovih možda suprotstavljenih interesa ono što čini kršćansku demokraciju posebnom.  (isto, str. 36.)

Ni u političkoj teoriji, a ne samo u konkretnoj politici europske kršćanske demokracije, ne postoji ta navodna “opasnost za demokraciju”, naime to da se kršćanska demokracija propustila “vrlo jasno odrediti prema teokratizmu”. Uostalom, da pođemo od naše konkretne situacije, njegov sugovornik D. I. Stier odmah na to odgovara:

Što se tiče teokracije, apsolutno smo protiv toga i to prvenstveno zahvaljujući kršćanstvu i ako hoćete i Katoličkoj Crkvi. Odvojenost onoga što je svjetovno, od onoga što je duhovni autoritet.

Opet, možda bih trebao napraviti i korak dalje, pa posve zaboraviti i to da je D. Jović ugledni politolog, te sagledati naprosto njegovo pitanje kao pitanje nekoga tko vidi proturječje u tome da bi kršćanin, kao vjernik u Božje zakone, mogao biti dobar demokrat. U krajnjoj liniji, zar se tu ne javlja ona prastara i vrlo temeljna protagorovsko-platonovska filosofska dilema: je li mjera stvari čovjek ili Bog? Odnosno, prevedeno na polje politike: demos ili Crkva?

Ako je Dejan Jović sebi dopustio da se na nacionalnoj televiziji u razgovoru o mađarskim izborima (!) upusti u taj tip spekulacije, mogu i ja na svome blogu. 🙂 Elem, naravno da će u slučajevima kad legitimno demokratski izabrani političar odstupa od Božjih zakona kršćanin smatrati da takvi postupci nisu opravdani. Čini li ga to lošim demokratom? Ne – pa valjda u liberalnim demokracijama i pojedinci i skupine imaju pravo smatrati da su pojedine odluke političara, pa i onda kad su demokratski legitimne, ipak u biti pogrešne. Za to uopće ne treba biti kršćanin, dapače, mnogi ateisti mnoge odluke naših legitimno izabranih vlada smatraju pogrešnima, i pritom se ne pozivaju na Boga niti na Crkvu nego na neku drugu instancu (npr. razum, dugoročne interese države, civilizacijske dosege, itd.).

mlk

velečasni Martin Luther King

Kome u takvim slučajevima kršćanin duguje lojalnost – zakonima demokratske republike ili Božjim zakonima? Prije svega ovim drugima, naravno. Ali demokratski zakoni, hvala Bogu :), nisu nepromjenjivi, i kršćanin može sasvim legitimno nastojati unutar demokratskih okvira utjecati da se ti zakoni poprave (što za njega znači približe Božjima). I ne nužno samo unutar formalnih zakonskih okvira, nego i nenasilnim građanskim neposluhom. Sjetimo se da su klasični primjeri uspjeha građanskog neposluha – Gandhi i Martin Luther King – bili religijski inspirirani, a ovaj drugi je bio čak i kršćanski svećenik. Kršćanski svećenik, odnosno religijski mistik, pozivaju na građanski neposluh u liberalnoj demokraciji? Nije li to “opasnost za demokraciju”? Ili je u tim slučajevima upravo religijski inspirirani građanski neposluh doveo do civilizacijskog napretka, promijenivši političke sustave koji su formalno već bili liberalno-demokratski? Ali, ni tu ne postoji neka posebnost kršćanstva, građanski neposluh spram legitimno demokratski izabrane vlasti može biti potaknut i izvanreligiozno, npr. zalaganjem za ljudska prava.

Nema ničega što bi kršćansko uvjerenje o pogrešivosti demokratski izabrane vlasti činilo “opasnijim” od bilo kojeg drugog takvog uvjerenja. Dovoljan uvjet da takvo uvjerenje bude ne samo dopustivo nego i sastavni dio liberalne demokraciji jest odricanje od svakog nasilja u zastupanju svoga uvjerenja. A kao što piše jedan davni kršćanski vladar kojega je prije desetak godina u glasovitom a slabo čitanom tekstu citirao jedan ugledni kršćanski teolog:

Bogu se ne sviđa krv i kad se ne djeluje prema umu (syn logo), to je protivno Božjoj biti. Vjera je plod duše, a ne tijela. Kad netko nekoga želi privesti vjeri, potrebna mu je sposobnost dobrog govora i pravilnog mišljenja, a ne sile i prijetnje. Da se umna duša uvjeri, nije potrebna ruka, ubojito oruđe niti inače neko sredstvo kojim se nekome može prijetiti smrću. (link)


[1] Inače cijenim Dejana Jovića, a osobito njegovu knjigu „Jugoslavija – država koja je odumrla“ (2003.) u svakoj prigodi preporučujem. U njoj je jasno i opširno pokazao da je glavni uzrok krvavog raspada Jugoslavije nepostojanje funkcionalnih federalnih institucija u SFRJ barem od početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća nadalje. Najveću odgovornost za to Jović pripisuje Kardelju kao idejnom incijatoru takve federacije, ali jasno je da je svu stvarnu moć, a onda i odgovornost, imao JBT, bez čije bi podrške Kardelj odletio dok kažeš „Ranković“. Onaj koji je imao 35 godina svemoći, a nije ih iskoristio za izgradnju funkcionalnih institucija, glavni je krivac za kaos koji je potom nastao uslijed tog nepostojanja.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s