Nietzscheov posljednji čovjek? (ulomak iz Martin Heidegger, Što se zove mišljenje?)

Ovo je povijesni trenutak u kojem se čovjek sprema preuzeti vlast nad zemljom u cjelini.

Nietzsche je prvi koji postavlja pitanje: je li čovjek kao čovjek u svojoj dosadašnjoj biti pripremljen za preuzimanje te vlasti? Ako nije, što se mora dogoditi s dosadašnjim čovjekom da može “podčiniti” zemlju i tako ispuniti slovo jednog starog zavjeta. U vidokrugu svog mišljenja, Nietzsche dosadašnjeg čovjeka naziva “posljednjim čovjekom”. To ime ne znači da bi s tako nazvanim čovjekom bit čovjeka uopće prestala. Posljednji čovjek je štoviše onaj koji više nije u stanju gledati ponad samoga sebe i uspeti se preko samoga sebe uopće u okrug svoje zadaće, te je preuzeti sukladno njenoj biti. Dosadašnji čovjek to ne može, jer sam još nije ušao u svoju vlastitu, punu bit. Nietzsche objašnjava: ta bit čovjeka još uopće nije utvrđena, tj. ona nije ni pronađena ni učvršćena. Stoga Nietzsche kaže: “Čovjek je još neutvrđena životinja.” Rečenica zvuči začudno. Premda ona izriče samo ono što je zapadno mišljenje o čovjeku oduvijek mislilo. Čovjek je animal rationale, umna životinja. Umom se čovjek uzdiže iznad životinje, ali tako da stalno pogledava dolje prema njoj, da je mora podvesti pod sebe i izići s njom na kraj. Nazovemo li ono životinjsko osjetilnim, a um shvatimo kao neosjetilno ili nadosjetilno, čovjek će nam se pokazati kao animal rationale, osjetilno-nadosjetilno biće. Nazovemo li ono osjetilno prema predaji fizičkim, um kao ono nadosjetilno pokazat će se kao ono što nadilazi ono osjetilno, ono fizičko; prijeko na grčkom znači μετὰ; μετὰ τὰ φυσικά, prijeko preko fizičkoga, osjetilnoga; nadosjetilno u svom nadilaženju fizičkoga jest metafizičko. Čovjek, ukoliko se predstavlja kao animal rationale, jest ono fizičko u nadilaženju fizičkoga; ukratko rečeno: u biti čovjeka, shvaćenog kao animal rationale, sabire se prijelaz s fizičkoga prema nefizičkom ili natfizičkom: čovjek je tako ono meta-fizičko sâmo. Ali kako za Nietzschea ni ono fizičko, osjetilno kod čovjeka, tijelo, ni ono neosjetilno, um, nisu dostatno predstavljeni u svojoj biti, čovjek u dosadašnjem određenju ostaje još ne pred-stavljena, a time i još ne utvrđena životinja. Moderna antropologija, koja poput psihoanalize revno izrabljuje Nietzscheove spise, iz temelja je pogrešno shvatila tu rečenicu, ne spoznavši njen doseg. Čovjek je još neutvrđena životinja; animal rationale još nije doveden u svoju punu bit. Kako bismo, međutim, bit dosadašnjeg čovjeka prvo mogli utvrditi, dosadašnji čovjek mora biti iznesen iznad sebe. Dosadašnji čovjek posljednji je čovjek utoliko što se nije u stanju, a to znači da se ne želi podvesti pod sebe i prezreti ono što je u njegovoj dosadašnjoj vrsti bilo vrijedno prijezira. Stoga se za dosadašnjeg čovjeka mora tražiti prijelaz preko sebe samog, stoga se mora pronaći most prema onoj biti kao koje dosadašnji čovjek može biti prevladavatelj svoje dosadašnje i posljednje biti. …

Čovjek što ga čovjek u prelasku nadilazi dosadašnji je čovjek. Nietzsche ga, ukoliko želi podsjetiti na njegovo dosadašnje bitno određenje, označava kao još neutvrđenu životinju. U tome leži: homo est animal rationale. … Čovjek je umna životinja, um je razabiranje onoga što jest, a to ujedno uvijek znači: što može i što treba biti. … Razabiranje koje vlada u umu ispostavlja ciljeve, postavlja pravila, pristavlja sredstva i postavlja na načine činjenja. Razabiranje uma razvija se kao to mnogostruko stavljanje, koje je posvuda i najprije pred-stavljanje. Tako bi se moglo reći i: homo est animal rationale: čovjek je životinja koja pred-stavlja. Puka životinja, primjerice pas, nikad ništa ne predstavlja, on nikad ništa ne može staviti pred sebe; da bi to mogao, on, životinja, morala bi razabrati sebe. Ona ne može kazati “ja”, ona uopće ne može kazivati. Čovjek je, naprotiv, prema nauku metafizike životinja koja predstavlja, kojoj je svojstvena sposobnost kazivanja. …

Nietzsche posljednjeg čovjeka označava kao onog dosadašnjeg čovjeka, koji u sebi na neki način učvršćuje dosadašnju bit čovjeka. Stoga upravo posljednji čovjek ostaje najdalje udaljen od mogućnosti da nadiđe samoga sebe i tako ima sebe pod sebom. Na način posljednjeg čovjeka stoga um, predstavljanje, mora skončati na osebujan način i na neki način se zamrsiti u sebi. Predstavljanje se pritom drži tu samo još onoga što je svagda dostavljeno ili pristavljeno i to tako da je njegovo dostavljanje uređeno u bavljenju i proizvoljnosti ljudskog predstavljanja i dogovorno udovoljava općoj razumljivosti i prihvatljivosti. … Posljednji čovjek, konačna vrsta dosadašnjeg čovjeka, sebe i sve što uopće jest uspostavlja posebnim načinom predstavljanja. …

Poslušajmo dobro:

posljednji čovjek živi najduže.

Što nam to kazuje? Da netom započetom vladavinom posljednjeg čovjeka upravo ne idemo ususret kraju niti krajnjem vremenu, već naprotiv, da će posljednjeg čovjeka odlikovati neobična ustrajnost? Na čemu li se ta zasniva? Na čemu drugom negoli na vrsti njegove biti, koja ujedno u pogledu vrste i načina određuje sve, kako jest i kako svako važi kao bivstvujući. Ta vrsta biti zasniva se za animal rationale na načinu na koji ono sve što jest uspostavlja kao svoje predmete i kao svoja stanja, stavljajući ih pred sebe i usklađujući se s tim postavljenim kao sveobuhvatnim okolnostima. Ali koja je to vrsta predstavljanja, u kojoj se kreće posljednji čovjek? Nietzsche to, doduše, jasno kaže, ali ono kazano ne obrazlaže dalje u smjeru pitanja koje ćemo sada postaviti. Koji je to način predstavljanja, u kojem se zadržavaju posljednji ljudi? Posljednji ljudi trepću očima. Što to znači? “Treptanje” je povezano sa “žmiganjem”, “svjetlucanjem” i “pričinjanjem”. Treptati znači: dobaciti i dostaviti pričinjanje i privid, o kojem se prividu može dogovoriti kao o nečem važećem i to s uzajamnim, čak ni izričito dogovorenim sporazumom da se sve što je tako dostavljeno dalje ne preispituje. Treptanje: dogovoreno, pa naposljetku dogovaranja više ni ne iziskujuće sebi-dostavljanje predmetnih i prilikama prilagođenih površina i svega čime se čovjek, kao jedino valjanim i važećim, bavi i što procjenjuje.

Predstavljanje svemu dostavlja i predstavlja samo ono svjetlucavo i prividno površnog privida. Samo ono što je tako pred-stavljeno i svagda tako po-stavljeno ujedno je i važeće. … To je ono pred-stavljanje koje tvori metafizički temelj svjetskog doba koje se naziva novim vijekom, koji sada ne završava, nego upravo tek započinje, utoliko što se bitak koji u njemu vlada tek sada razvija u predviđenu cjelinu bića. …

Pronašli smo sreću – kažu posljednji ljudi i trepću očima.

Sa svih strana uz pomoć naše sociologije, psihologije i psihoterapije, te još nekih drugih sredstava, pobrinut ćemo se da ubuduće svi ljudi na jednak način budu postavljeni u jednako stanje jednake sreće i da bude osigurana jednakost boljitka sviju. Ali usprkos tom pronalasku sreće ljude se tjera iz jednog svjetskog rata u drugi. Narodima se trepće da je mir uklanjanje rata. U isti mah, mir koji uklanja rat može se osigurati dakako samo ratom. No protiv tog ratnog mira pokreće se opet mirovna ofenziva, čije napade teško da možemo označiti miroljubivima. Rat: osiguranje mira; ali mir: uklanjanje rata. Kako da se mir osigura onime što on uklanja? Ovdje je nešto u najdubljem temelju iskočilo iz ležišta, ili pak tamo nije još nikad bilo. Za to vrijeme, međutim, “rat” i “mir” ostaju kao dva komada drva, što ih divljaci uporno taru jedno o druge, ne bi li zapalili vatru. Za to vrijeme posljednji čovjek mora se kretati u predstavljanju kroz koje se o svemu samo trepće očima, i samo se može treptati uslijed nelagodnog usuda, koji modernom čovjeku priječi da gleda preko sebe i načina svog predstavljanja. Stoga će on nužno u svojem načinu predstavljanja, u treptanju, potražiti formu mjera koje bi trebale stvoriti svjetski poredak. Zar su kongresi i konferencije, odbori i pododbori nešto drugo nego treptava organizacija treptavog dogovora nepovjerenja i zasjeda? Svaka odluka unutar tog predstavljanja prema svojoj biti je prekratkog dometa. Ujedno, čovjek se u neodlučnosti ipak ne može opustiti u prividnom miru i sigurnosti. Premda razlog te razderanosti čovjeka ostaje zastrt u sjeni zastrašujuće svjetske sudbine.

ulomak iz Martin Heidegger, Što se zove mišljenje, Zagreb: Naklada Breza 2008., str. 35.-42., preveo: Boris Perić,  izvornik: Martin Heidegger, Was heisst Denken?, predavanja iz 1951./52.


Ulomak je objavljen na blogu uz ljubazno dopuštenje nakladnika. Knjigu se može nabaviti u knjižarama ili kod nakladnika: Naklada Breza

3614

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s