odvažnost za istinu? (ulomak iz G. W. F. Hegel, Besjeda pri nastupu u nastavnu službu filozofije)

[Č]ini se da su nastupile one okolnosti pod kojima si filozofija opet smije obećati pozornost i ljubav – kad ta gotovo zanijemjela znanost može ponovo podići svoj glas. …[M]oć duha je stekla u vremenu toliko važenja da su ono što se sada može održati samo ideje i ono što je idejama primjereno, da se ono što treba važiti mora opravdati pred uvidom i mišlju. … No nije samo duhovni život uopće ono što sačinjava temeljni momenat u egzistenciji ove države; nego je najprije ona velika bitka naroda … za slobodu svoj viši početak zadobila u ćudi: običajna moć duha ono je što se osjećalo u njezinoj energiji… Neprocjenivim moramo štovati to da je naša generacija u tom osjećaju živjela, djelovala i činila, osjećaju u kojem se koncentriralo sve pravno, moralno i religijsko. – U takvom dubokom i sveobuhvatnom činjenju uzdiže se duh u sebi do svojeg dostojanstva, a plitkost života i bljutavost interesa propada, te površnost uvida i mnijenja stoji tu u svojoj goloti i raspršuje se. Ta dublja ozbiljnost, koja je nadošla u ćud uopće, jest onda i istinsko tlo filozofije. Ono što se suprotstavlja filozofiji to je s jedne strane utonulost duha u interese nužde i dana, s druge pak strane sujeta mnijenja; ćud njome obuzeta ne ustupa u sebi nimalo mjesta umu, kao onome koji ne traži ono vlastito. …

Naš je poziv i posao njegovanje filozofijskog razvoja, supstancijalne podloge koja se sad pomladila i ojačala. Njezino pomlađenje, koje je svoju početnu učinkovitost i očitovanje pokazalo u političkoj zbilji, ima svoju daljnju pojavu u većoj običajnoj i religioznoj ozbiljnosti, u zahtijevanju nepatvorenosti i temeljitosti uopće, koja se protegla na sva životna odnošenja; najnepatvorenija ozbiljnost po sebi i za sebe samu je ozbiljnost istine, da se spozna. Ta potreba kojom se duhovna priroda razlikuje od puko zamjećujuće i uživajuće, upravo je stoga ono najdublje duha… [N]ama je povjereno očuvanje tog svetog svjetla i naš je poziv njegovati ga i hraniti, te za to skrbiti da ne ugasne i ne propadne ono najviše što čovjek može posjedovati, samosvijest njegova bića. …

[P]litkost ranijega vremena, prije njegova preporoda, [je] došla tako daleko da je mnila i tvrdila kako je pronašla i dokazala da nema spoznaje istine, da su Bog, bit svijeta i duha nešto nepojmljivo, neshvatljivo; da bi duh morao zastati kod religije, a religija kod vjerovanja, osjećaja i slućenja, bez umnoga znanja, da spoznaja ne pogađa narav apsolutnoga, Boga, i onoga što je u prirodi i duhu istinito i apsolutno, već štoviše [spoznaje] samo dijelom ono negativno, da ništa istinitoga nije spoznato, nego da bi jedino ono neistinsko, vremenito i prolazno gotovo uživalo prednost u tomu da bude spoznato, – a dijelom, što zapravo pod to pripada, ono izvanjsko, naime ono historijsko, slučajne okolnosti pod kojima se pojavilo navodno, prividno spoznavanje, i to da upravo takvu spoznaju treba uzeti samo kao nešto historijsko te je prema onim izvanjskim stranama kritički i učeno istraživati, a iz njezina se sadržaja ne može učiniti nikakva ozbiljnost. Oni su dospjeli tako daleko kao i Pilat, rimski dokonzul; ovaj je, začuvši Krista da spominje riječ istina, na to odgovorio pitanjem: Što je istina? – u tom smislu kao netko tko je s tim pitanjem gotov i tko zna da spoznaje istine ni nema. Tako je ono što je uvijek vrijedilo kao ono najbljutavije, najnečasnije, odreći se spoznaje istine, od naših vremena bilo uzdignuto do najvišeg trijumfa duha. Zdvajanje nad umom bijaše, kad je do njega došlo, još povezano s boli i tugom; ali ubrzo je religijska i običajna lakomislenost, a zatim i plitkost i površnost onoga znanja koje je sebe nazvalo prosvjetiteljstvom otvoreno i slobodno ispovjedilo svoju nemoć, te je svoju nadmenost uložilo u temeljit zaborav viših interesa; – a naposljetku je takozvana kritička filozofija tom neznanju onoga vječnog i božanskog pribavila čistu savjest, time naime da je ustvrdila kako je dokazala da se o vječnom i božanskom, o istinitom ništa ni ne može znati; ta se prividna spoznaja čak drznula uzeti ime filozofije, i ništa nije površnosti znanja, baš kao i karaktera, bilo više dobrodošlo, ništa tako srdačno od njih prihvaćeno kao taj nauk, čime je upravo to neznanje, ta površnost i bljutavost bila lažno prikazana kao ono izvrsno, kao cilj i rezultat sveg intelektualnog stremljenja. Ono istinito ne znati, a spoznavati samo ono što se pojavljuje, ono vremenito i slučajno, samo ono tašto – ta je sujeta ono što se u filozofiji proširilo, i u našim se vremenima još širi te vodi glavnu riječ. … [S]vanuće jednoga nepatvorenijeg duha ja pozdravljam, zazivam ga, samo s njime imam ja posla, time što tvrdim da filozofija mora imati sadržaj i time što ću taj sadržaj pred vama razviti; no općenito zazivam ja pritom duh mladosti, jer ona je lijepo doba života, koje još nije sapeto u sustav ograničenih svrha nužnosti te je za sebe sposobna za slobodu bezinteresnog znanstvenog bavljenja; jednako je tako ona još nesputana negativnim duhom sujete, onim besadržajnim nekog puko kritičkog natezanja. Srce koje je još zdravo ima još odvažnosti zahtijevati istinu, i carstvo istine ono je u kojem je filozofija kod kuće, koju je ona sagradila i u kojoj mi njezinim studijem postajemo sudionicima. Ono što je u životu istinito i veliko jest to putem ideje; cilj je filozofije nju shvatiti u njezinu istinskome liku i općenitosti. Priroda je podvrgnuta tomu da um ostvaruje samo s nužnošću; ali carstvo duha je carstvo slobode, – sve ono što ljudski život drži na okupu, što ima vrijednost i važi, duhovne je naravi; i to carstvo duha egzistira jedino putem svijesti o istini i pravu, putem shvaćanja ideje.

Smijem željeti i nadati se da će mi uspjeti na putu kojim stupamo steći i zaslužiti vaše povjerenje; no početno ne smijem polagati pravo ni na što do na to da vi sobom donosite povjerenje u znanost, vjeru u um, povjerenje i vjeru u sebe same. Odvažnost za istinu, vjera u moć duha prvi je uvjet filozofijskog studija; čovjek treba sebe sama poštivati i cijeniti se dostojnim onoga najvišeg. O veličini i moći duha ne može on dovoljno visoko misliti; zatvorena bit univerzuma nema u sebi nikakve sile koja bi odvažnosti spoznavanja mogla pružiti otpor; mora se pred njom rastvoriti, svoje joj bogatstvo i svoje dubine pred oči izložiti i na uživanje iznijeti.

ulomak iz G. W. F. Hegel, Koncept besjede pri nastupu u nastavnu službu filozofije, u Damir Barbarić, Filozofija njemačkog idealizma (Hrestomatija sv. 6), Zagreb: Školska knjiga 1998., str. 390.-393. preveo: Damir Barbarić, izvornik: Hegelov rukopis uz nastupnu besjedu na Sveučilištu u Berlinu, 22. listopada 1818.


Knjigu se može nabaviti u knjižarama i kod nakladnika: Školska knjiga

061323

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s