povijest kao napredovanje u svijesti o slobodi? (ulomak iz G. W. F. Hegel, Filozofija povijesti)

Dvoje treba razlikovati u svijesti: prvo, da ja znam, i drugo, što ja znam. Kod samosvijesti se oboje poklapa, jer duh zna sam sebe, on je prosuđivanje svoje vlastite prirode, pa je ujedno djelatnost da dolazi k sebi i da tako sebe proizvodi, da sebe napravi onim što je on u sebi. Prema ovom apstraktnom određenju može se reći o svjetskoj povijesti da je ona prikaz duha, kako duh stječe znanje o onome što je on po sebi, i kao što klica nosi u sebi cijelu prirodu drveta, okus, oblik ploda, tako već i prvi tragovi duha sadržavaju virtualiter cijelu povijest. Istočnjaci još ne znadu da je duh ili čovjek takav po sebi slobodan. Budući da to ne znadu zato i nisu slobodni. Oni samo znadu da je jedan slobodan, ali takva je sloboda upravo zato samovolja, divljaštvo, potmulost strasti ili pak i njezina blagost, pitomost, koja je sama samo prirodni slučaj ili samovolja. – Zato je taj jedan samo despot, ne slobodan čovjek. Tek je u Grcima sinula svijest o slobodi, a zato su i bili slobodni, ali su oni, kao i Rimljani, znali samo da su neki slobodni, ne čovjek kao takav. To nisu znali čak ni Platon i Aristotel. Zato su Grci imali ne samo robova, uz što im je bio vezan život i suština njihove lijepe slobode, nego i sama njihova sloboda bila je dijelom samo slučajna, prolazan i ograničen cvijet, a dijelom ujedno tvrdo ropstvo onoga čovječnoga, humanoga. – Tek su germanske nacije u kršćanstvu došle do svijesti da je čovjek kao čovjek slobodan, da sloboda duha sačinjava njegovu osebujnu prirodu. Ta je svijest najprije sinula u religiji, u najdubljoj unutrašnjoj religiji duha; no unijeti taj princip i u svjetovno biće, to je bila jedna dalja zadaća, a njeno rješenje i izvođenje zahtjeva težak i dug posao obrazovanja. S prihvaćanjem kršćanske religije nije npr. neposredno prestalo ropstvo, još manje je time odmah zavladala u državama sloboda, niti su države i ustavi na uman način bili organizirani ili čak osnovani na principima slobode. Ta primjena principa na svjetovnost, izgrađivanje i prožimanje svjetovnoga stanja tim principom jeste dugotrajni tok koji sačinjava samu povijest. … Svjetska je povijest napredovanje u svijesti o slobodi, – napredovanje koje imamo da spoznamo u njegovoj nužnosti.

Time što sam općenito rekao o razlici znanja o slobodi, i to prije svega u formi, da su istočnjaci znali samo to da je jedan slobodan, grčki i rimski svijet pak da je nekolicina slobodna, dok mi znamo da su po sebi slobodni svi ljudi, tj. da je čovjek kao čovjek slobodan, – time je ujedno navedena razdioba svjetske povijesti…

[K]ao krajnja svrha svijeta navedena je svijest duha o njegovoj slobodi i upravo time realitet njegove slobode uopće. No da je ta sloboda, kao što je navedeno, sama još neodređena riječ s beskonačno mnogo značenja, da ona, budući da je ono najviše dovodi sa sobom beskonačno mnogo nesporazumaka, zabuna i zabluda, obuhvaćajući u sebi sva moguća pretjerivanja, to je nešto što se nikada nije bolje znalo i iskusilo nego u sadašnje vrijeme; ali mi ćemo stvar ovdje isprva ostaviti pri onom općem određenju. Nadalje smo upozorili na važnost beskonačne razlike između principa – između onoga što je isprva samo po sebi – i između onoga što je zbiljsko. To je ujedno sloboda u sebi samoj koja uključuje u sebe beskonačnu nužnost da upravo sebe dovede do svijesti – jer ona je po svojemu pojmu znanje o sebi, – i na taj način se dovodi do zbilje; sloboda je sebi svrha koju ona proizvodi, i jedina svrha duha. Ova krajnja svrha jest ono za čim se išlo u svjetskoj povijesti, čemu su se na prostranom oltaru Zemlje i tokom dugog vremena prinosile sve žrtve. Ona je jedina koja sebe provodi i ispunjava, ono jedino postojano u mijeni svih događaja i stanja kao i ono zaista djelatno u njima. Ova krajnja svrha jest ono što Bog hoće sa svijetom, a Bog je ono najsavršenije, pa zato on može htjeti samo samoga sebe, svoju vlastitu volju. Što je pak priroda njegove volje, tj. njegova priroda uopće, to je ono što mi ovdje, izražavajući religioznu predodžbu mislima, nazivamo idejom slobode.

Neposredno pitanje koje sada valja nabaciti može biti samo ovo: Koja sredstva upotrebljava ona za svoju realizaciju? …

Prvo što primjećujemo jeste to što smo već često rekli, ali što se čim se radi o stvari ne može dosta često ponoviti, tj. da je ono što smo nazvali principom, krajnjom svrhom, određenjem ili prirodom i pojmom duha, samo nešto općenito, apstraktno. Princip, tako i načelo, zakon jeste nešto unutrašnje, što kao takvo, kolikogod je ono u njemu i istinito, nije potpuno zbiljsko. Svrhe, načela itd. u našim su mislima, tek u našoj unutrašnjoj namjeri, ali još ne u zbilji. Što je o sebi, to je mogućnost, moć, ali još nije iz svoje unutrašnjosti došla do egzistencije. Za zbilju mora pridoći još jedan drugi moment, a to je djelovanje, ostvarivanje, a njihov je princip volja, djelatnost ljudska uopće. Samo se uslijed ove djelatnosti realizira, ostvaruje onaj pojam kao i osobna određenja koja jesu sama po sebi , jer oni ne vrijede neposredno uslijed sebe samih. Djelatnost koja ih pokreće i stavlja u postojanje jest čovječja potreba, nagon, nagnuće i strast. Do toga da nešto ostvarim i dovedem do postojanja, meni je mnogo stalo, ja moram biti kod stvari, ja hoću da izvršenjem budem zadovoljen. Cilj za koji treba da budem djelatan mora na neki način biti i moj cilj; jer pri tome ujedno mislim zadovoljiti svoj cilj, ukoliko taj cilj za koji djelujem ima još i mnoge druge strane s kojih se on mene ništa ne tiče. To je ono beskonačno pravo subjektovo, da on u svojoj djelatnosti i radu sebe samoga nalazi zadovoljenoga. Ako ljudi treba da se za što zainteresiraju, onda u tome moraju imati sami sebe i moraju nalaziti da je u tome zadovoljen njihov samoosjećaj. …

Tako mi, dakle, kažemo da se uopće ništa nije ostvarilo bez interesa onih koji su svojom djelatnošću sudjelovali u tome. Nazivajući pak interes strašću, ukoliko se cijeli individualitet založi za neku stvar uz zapostavljanje svih drugih interesa i ciljeva, kakve god čovjek ima i kakve god može imati, koncentrirajući na taj cilj sve svoje potrebe i snage, utoliko uopće moramo reći da se ništa veliko na svijetu nije izvršilo bez strasti. Dva su momenta koji ulaze u naš predmet: jedan je ideja, drugi su ljudske strasti. Konkretna sredina i sjedinjenje obaju tih momenata jeste ćudoredna sloboda u državi.

ulomak iz G. W. F. Hegel, Filozofija povijesti, Zagreb: Jesenski i Turk 2017., str. 23.-27.preveo: Viktor Sonnenfeld, izvornik: Hegelova predavanja iz 1822.


Knjigu se može nabaviti u knjižarama ili kod izdavača: Jesenski i Turk

m_155737

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s