mit o pismu? (ulomak iz Platon, Fedar)

Sokrat: Ostalo je još [raspraviti] o prikladnosti i neprikladnosti pisma, o tome kako postaje uspjelim a kako opet neprikladnim, zar ne?

Fedar: Da.

Sokrat: Znaš li dakle kako ćeš bogu najviše ugoditi, radeći o govorima ili pak govoreći sam?

Fedar: Ne znam nikako, a ti?

Sokrat: O tome imam ispričati što čuh od starih, a oni znaju istinu. Ta kad bismo to mogli sami iznaći, bi li nam tad još trebalo nešto od ljudskih mnijenja?

Fedar: Smiješno pitaš! Nego pričaj što veliš da si čuo.

Sokrat: Čuh dakle da je kod Naukratija u Egiptu bio neki od tamošnjih bogova kome je posvećena i sveta ptica što je zovu Ibis, a samome bogu da je ime Theuth. Taj da je prvi izumio i broj i računanje, geometriju i zvjezdoznanstvo, k tome još igru na kamičke i kocke, a također i pismena [slova]. I kako je tada kraljem cijeloga Egipta bio Tham u velikome gradu Gornje zemlje što ga Grci nazivaju egipatskom Tebom, a tamošnjega boga nazivaju Amonom, dođe bog Theuth onome te mu pokaže svoja umijeća i reče da ih treba razdijeliti ostalim Egipćanima. Kralj upita kakvu korist daje svako od tih umijeća i, dok je onaj razlagao, kralj je, kako mu se što činilo da onaj dobro ili loše govori, jedne kudio a druge hvalio. Priča se da je Theuth mnogo pohvalnog i pokudnog otkrio Thamu o svakoj vještini, a bio bi predug govor da se sve to ispriča. A kad pak bi kod pismena [slova], reče Teuth: “Ovo će znanje, kralju, učiniti Egipćane mudrijima i pamtljivijima, jer pronađen je lijek za mudrost i pamćenje.” Na to da je onaj rekao: “O, najumješniji Teuthe! Netko je kadar poroditi umijeća, a netko pak razlučiti udio štete i koristi za one koji se time budu služili. Tako sad i ti, jer si otac pismena, zbog dobre namisli izričeš upravo suprotno od onoga što ona uzmažu. Ona će naime nemarom za pamćenje u dušama onih što uče proizvesti zaborav, jer će se oni iz uzdanja u pismo prisjećati izvanjski, preko tuđih otisaka, a ne iznutra, sami sobom. Nisi, dakle, izumio lijek za pamćenje, već samo za podsjećanje. Od mudrosti pak učenicima pružaš tek mnijenje, a ne istinu. Jer kad se po tebi mnogoga naslušaju [naime načitaju], a bez poduke, mislit će da su mnogoznali, makar i neznalice, bar što se tiče mnoštva, i teški za učenje jer su postali nadrimudraci namjesto mudri.”

Fedar: Lako li ti Sokrate smišljaš priče iz Egipta i odakle samo hoćeš!

Sokrat: Ta rekli su, dragi moj, svećenici u hramu Zeusa dodonskog da su prvi proročki govori postali od hrasta! A njima tadašnjima koji nisu tako mudri kao vi mlađi, u njihovoj bezazlenosti bilo je dosta slušati hrast i kamen da bi zborili istinito. A tebi možda ima razlike u tome tko govori i odakle je, jer ne motriš samo na to stoje li stvari ovako ili pak onako?

Fedar: S pravom me grdiš! Ta i meni se čini da s pismenima stoji onako kako zbori Tebanac.

Sokrat: Dakle onaj tko drži da je u pismenima pohranjena neka vještina pa i onaj tko uzima kao da će iz pismena proizaći nešto jasno i pouzdano, pun je bezazlenosti i doista neće shvatiti Amonovo proročanstvo, držeći da je pisani govor štogod više nego samo to da znalca podsjeti na ono o čemu to zapisano jest.

Fedar: Najispravnije!

Sokrat: Jer Fedre, pisanje ima u sebi nešto začudno, i u tome istinski nalikuje slikarstvu: ta njegovi izdanci stoje pred nama kao živi; no ako ih nešto zapitaš oni posve uznosito šute. Ta isto je i kod [pisanih] govora: pomislio bi da zbore kao da sami razumiju, no ako ih upitaš hoteći shvatiti nešto od rečenog, to vazda naznačuje samo jedno i isto. A jednom zapisan, kotrlja se govor na sve strane, podjednako onima koji razumiju i onima kojima ne pristaje, i sam ne zna s kim valja govoriti, a s kim ne. Pogrešno i nepravično ruženu, vazda mu treba roditelja za pomoćnika: jer sam nije kadar niti se odbraniti niti samome sebi pomoći.

Fedar: Ta i to najispravnije govoriš!

Sokrat: Što dakle? Daj da sad razmotrimo drugi govor, njegovoga rođenoga brata, kako nastaje i koliko je bolji i mogućniji od ovoga?

Fedar: Ta koji je to i kako veliš da nastaje?

Sokrat: Onaj koji se sa znanjem upisuje u dušu učenika, koji je kadar samoga sebe braniti i onaj koji zna zboriti i šutjeti pred kime treba.

Fedar: Zboriš o govoru znalca, živom i poduševljenom, od kojega bi se zapisani vid s pravom mogao nazvati slikom.

Sokrat: Upravo tako! No reci mi ovo: Bi li razborit seljak ono sjemenje za koje želi da mu donese roda zaozbilj ljeti sijao u Adonisove lijehe i veselio se gledajući kako za osam dana izrasta uvis, ili bi, da to radi, to bilo iz igre ili radi svetkovine? A za ono sjemenje oko kojeg doista nastoji, posijavši u prave lijehe služeći se umijećem zemljoradnje, radovao bi se da ono posijano dozrije za osam mjeseci?

Fedar: Tako bi nekako bilo s onim koji sije zaozbilj, dok s onim drugim onako kako ti veliš da bi učinio.

Sokrat: A hoćemo li za poznavatelja pravednog, lijepog i dobrog kazati da u pogledu svoga sjemena ima manje umnosti od seljaka?

Fedar: Ta najmanje!

Sokrat: I neće dakle zaozbilj pisati crnom vodicom sijući kroz trsku riječima koje niti su kadre samima sobom pomoći govoru, niti pak dostatno podučiti ono istinito.

Fedar: Ne čini se vjerojatnim.

Sokrat: Doista ne. Nego će, kako se čini, u lijehe od slova sijati radi igre, te će, ako bi kad pisao, pisati pohranjujući podsjećanja za sebe, ako bi dospio do zaboravne starosti, ali i za svakoga tko pođe istim tragom, i radovat će se motreći kako uspijevaju jedri. A kad se ostali bave drugim igrama, razgaljujući se pijankama i drugim takvim stvarima, on će se, čini se, razgaliti igrajući se onim drugim.

Fedar: Predivnu igru iskazuješ, Sokrate, naspram loše u onoga tko je kadar zaigrati se riječima, dok pripovjeda o pravednosti i drugome o čemu zboriš.

Sokrat: Tako je baš, dragi Fedre, no držim da je puno ljepši ozbiljan rad na tome kad netko, služeći se dijalektikom, odabere podesnu dušu i znalački zasađuje i sije govore u nju koji mogu pomoći sami sebi i onome tko ih je zasadio, i ne ostaju besplodni već sadrže sjeme iz kojeg izrastaju uvijek drugi govori i u drugim ćudima i koje vazda održavaju besmrtnim, te onoga tko to ima čine sretnim koliko je čovjeku najvećma moguće.

Fedar: To pak još puno ljepše zboriš.

ulomak iz Platon, Fedar 274B6-277A5, u Hans Krämer, Platonovo utemeljenje metafizike, Zagreb: Demetra 1997., str. 297.-303., preveo: Borislav Mikulić


knjigu se može nabaviti kod izdavača: Demetra

slika12531)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s