Platonova kritika pisma? (ulomak iz Thomas A. Szlezák, Čitati Platona)

Na zadnjim stranicama Fedra (274b-278e), u odjeljku koji je postao slavan pod naslovom “kritika pisma”, Platon raspravlja o vrijednosti pisma uopće i o stavu filozofa prema vlastitim spisima napose. …

Pod “govorom”, λόγος, Platon podrazumijeva i izgovoreni, improvizirani ili pripremljeni, monološki govor i njegov pisani “odraz”. Dakle, on traži kriterije koji vrijede za oboje, za izgovoreno i za pisano. No činjenica da živa, usmena komunikacija za njega ipak ima prednost i da ono izgovoreno predstavlja područje prema kojemu se mora mjeriti sve pismeno, izvan je svake sumnje.

Hijerarhijsko mjesto govora ovisi o tome je li oblikovan “umjetnički” ili ne. Filozofsko umijeće govora ne pretpostavlja samo vladanje propisima uobičajene retorike o formalnom oblikovanju govora (ti propisi imaju štoviše samo značenje preliminarija, 266d-269c), ono počiva na dvije daleko zahtjevnije i obuhvatnije sposobnosti: na znanju biti stvari koje se govorom obrađuju, te na znanju prirode duša koje govor kani osloviti (277b-c). To oboje, filozofsko poznavanje samih stvari i duše, ne može se steći empirijom, pameću koja je svojstvena zdravom razumu, već jedino mukotrpnim istraživanjem filozofije ideja koju Platon označava “dijalektikom” i shvaća kao “dug put” koji se tu u dijalogu samo naznačuje, ali se na njega ne stupa.

Na pozadini tog određenja “istinske”, tj. filozofski utemeljene vještine govora Platon u kritici pisma razvija i specijalno pitanje “podesnosti” upotrebe pisma (εὐπρέπεια, 274b6). Dakle, ne radi se prvenstveno o pitanju što pismo “može” ili “ne može”; štoviše, to se pitanje raspravlja samo unutar drugog vodećeg pitanja kako čovjek, koji želi biti “bogu ugodan” (274b9), tj. filozof, treba upotrebljavati pismo. (Za Platona je područje ideja “božansko” – usp. na primjer Politeia 611e2, Fedon 80a3; dosljedno tome, “bogu ugodan” govor i djelo cilj su filozofa ideja: Fedar 273e).

Sokrat najprije izlaže mit o egipatskom bogu Theuthu, koji je u interpretatio graeca poistovjećen s Hermesom i koji je važio za izumitelja pisma. Posezanje za mitskom misaonom figurom “prvog izumitelja” (πρῶτος εὑρετής) pokazuje da Platon ima u vidu pismo u svoj njegovoj načelnosti: jer za mitsko mišljenje u pravremenskom stvaranju stvari utvrđena je i njihova nepromjenjiva bit. Dakle, bog Theuth je pred kralja Thama iznio pismo zajedno s drugim izumima te ih hvalio kao pomagalo koje će Egipćane učiniti “mudrijim i pamtljivijim” (σοφωτέρους καὶ μνεμονικωτέρους, 274e5).

Theuth stoji dakle za iluziju da je posredstvom pisma, tj. “izvana, posredstvom znakova tuđih duši” moguće dosegnuti mudrost i uvid. Tu iluziju mu temeljito razbija Tham. Pismo ne pospješuje, već oštećuje pamćenje, tj. sposobnost duše da iznese stvari iz svoje vlastite nutrine; ono je samo sredstvo za sjećanje. Putem pisma se ne postaje mudrim, već suprotno: na temelju višestrukog čitanja, a “bez poduke” (ἄωευ διδαχῆς), samo padamo u uobražavanje mudrosti. Jedino διδαχή, poduka kroz osobni odnos, može pružiti jasan i pouzdan uvid (274e-275c). …

portrait

Thomas A. Szlezák (1940.)

Sustavno razdvajanje usmenosti i pismovnosti Platon postiže jednom pomoću liste obilježja usmenog logosa koja nedostaju kod pisanog, a potom pomoću jedne upečatljive usporedbe. Počnimo s ovim posljednjim.

Da bismo razumjeli Platonovu poredbu razumnog seljaka i filozofa ili “dijalektičara” (Fedar 276b-277a), nužno je poznavati značenje “Adonisovih vrtova” za koje naše mjesto predstavlja najranije pisano svjedočanstvo. Nakon žetve u ljeto običaj je bio odvojiti jedan djelić sjemenskog uroda, posijati ga u niske zdjelice ili košarice, držati na tamnom i zalijevati tako da bi sjemenje već nakon kratkog vremena, tj. u doba Pasje zvijezde bujno izniklo. Zelene posude ili košare tad bi bile izložene sunčevoj vrelini gdje bi mladice brzo uvenule, a da ne bi dale nikakvog prinosa u sjemenju. Te uvele “Adonisove vrtove” žene bi bacale u more ili izvore, ritualno oplakujući Adonisa. …

Platon … izlaže da razuman seljak ne sije zaozbilj u Adonisove lijehe ono sjemensko zrnje od kojeg želi urod, kako bi se radovao da biljke lijepo izrastaju za osam dana; takvo što će učiniti u najboljem slučaju igrajući se, dakle u svrhu Adonisovih svečanosti. Naprotiv, sjemenje do kojeg mu je ozbiljno stalo, posijat će shodno svome znanju poljodjeljskog umijeća u prikladno tlo (dakle ne u glinene posude) i radovati se kad sjetva dozrije nakon osam mjeseci (276b). Isto tako razumno postupat će dijalektičar sa svojim sjemenskim dobrom: neće ga zaozbilj sijati u Adonisove lijehe od slova s govorima koji ne mogu sami sebi pomoći i koji ne mogu dostatno poučiti istinu. Lijehe od slova zasijat će samo radi igre, kao primjerice kad “pripovijeda priče” o pravednosti i sličnim temama (μυθολογεῖν, 276e3; za objašnjenje izraza v. kraj poglavlja). Ozbiljnost on pridaje svome ulogu “umijeća dijalektike” koji unosi birajući “prikladnu dušu” i zasađujući u nju govore koji su u stanju pomoći sebi i onome tko ih zasađuje i koji ne ostaju bez uroda (276c-277a).

Vidovi Adonisovog obreda mladica, koje Platon koristi za svoju usporedbu, jesu dakle sljedeći:

(1) Aspekt uroda: (a) Kao što u Adonisovim lijehama nikada ne može biti “uroda” (καρπός) sjemenskog zrnja (σπέρματα), tako je i pismo za Platona nužno besplodno, bez uroda: spoznaja i duševni zanos, posredovani pismom, usporedivi su s prividnim bujanjem Adonisovih vrtova nakon kojeg slijedi brzo uvenuće. (b) Kako se “urod” što ga postiže seljak sastoji od zrnja (a ne u “poljodjeljskom umijeću” koje više upravlja djelatnošću sadnje, 276b6), i “urod” dijalektičara (λόγοι ἔχοντες σπέρμα, 277a 1) mora se sastojati od filozofskih sadržaja (a ne od pukog predavanja “umijeća dijalektike” kao sposobnosti bez određenih sadržaja).

(2) Aspekt trajanja: Adonisov vrt izrasta za osam dana, dok ozbiljno poljodjelstvo tek u osam mjeseci dospijeva do cilja. Tek sad dakle razumijemo zašto “lijehe od slova” u dijalozima neprestano naglašuju kako je dijalektika “dalek put” koji višestruko premašuje opseg onoga što je ponuđeno u spisima. Ubrzani postupak poduke, načelno nedostižne putem pisma (276c9), ne može prema Platonu nikada primjereno nadomjestiti usmenu dijalektiku.

(3) Aspekt izbora: (a) Kao što mudar seljak sije u “prikladno tlo” (276a7), i dijalektičar mora za svoju filozofsku sjetvu izabrati “prikladnu dušu” (276e6). Kako spis nikada nije u stanju sam izabrati čitatelja, on ne dolazi u izbor za filozofsku sjetvu “pomoću umijeća dijalektike” (e5). (b) Razuman seljak neće nipošto posijati cjelokupni sjemenski urod u Adonisove brazde – na taj bi način onemogućio svaki kasniji urod i time ne bi više bio razuman seljak. Isto tako i dijalektičar će u lijehe od slova posijati samo mali dio svog “sjemenskog zrnja”, a zadržati upravo one od kojih se nada imati urod (276c3-9, s b2-3). … Platon nikada nije gajio pomisao da cijelu svoju filozofiju povjeri pismu.

Razlozi za to da dijalektičar ostaje suzdržan u ophođenju s pismom leže u njegovim načelnim nedostacima koje je Platon pobrojio još prije razvijanja usporedbe:

(1) Knjiga se obraća svima, razumnima kao i onakvima koji nemaju nikakva posla sa sadržajem; ona ne može sama birati svoga čitaoca ili šutjeti pred određenom vrstom čitalaca (275e2-3). Osobni izbor sugovornika prema njegovoj podesnosti kao i sposobnost šutnje u slučaju nužde, za Platona su odlučujuće prednosti usmenog filozofiranja (276a6-7, e6).

(2) Knjiga govori uvijek isto. To se pokazuje onda kad čitatelj ili slušač ima pitanja o onome što se u knjizi kazuje: jedini “odgovor” je ponavljanje već poznatog izričaja. To se Platonu čini tako udaljenim od istinske komunikacije da pismo u tom smislu poistovjećuje s beživotnim figurama u slikarstvu (275d4-9).

(3) Knjiga se ne može braniti kad se nepravedno ponizuje; stalno joj je potreb- na piščeva pomoć (275e3-5). Ali živ, usmeni logos “znalca”, tj. dijalektičara, može upravo to: pomoći samome sebi. Također, dijalektičar je u stanju prenijeti tu sposobnost pomaganja logosu i na njegova tvorca i na “prikladnu dušu”, tj. učenika otvorenog za filozofiju. …

[I]zbor sugovornika, šutnja pred nepodesnima, pripomoć putem novih argumenata, za Platona nisu nikakve metafore, već temeljni uvjeti filozofskog posredovanja spoznaje koji se moraju pojmiti doslovno. …

Ne smijemo ipak zaboraviti da pisanje podsjetnika nije jedini razlog postojanju spisa jednog filozofa – Platon spominje također i “igru” čije uspijevanje piscu donosi radost (276d4-8). Zato nema ni jednog razloga da se taj iskaz ne primijeni i na samog Platona, osobito kad kratko potom u tekst upliće posve razgovijetnu aluziju na svoje vlastito “mitsko”, tj. pripovjedno igranje s pojmom pravednosti u Politeji. Dramatsko i psihagogijsko oblikovanje filozofskih razgovora Platon je sam iskusio kao duhovitu igru koja pruža radost. Dijalozi ne duguju svoje postojanje na posljednjem mjestu upravo umjetničkom nagonu za igrom toga genijalnog pisca.

ulomak iz Thomas A. Szlezák, Čitati Platona, Zagreb: Jesenski i Turk 2000., poglavlje 12., preveo: Borislav Mikulić, izvornik: Thomas A. Szlezák, Platon Lesen (1993)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s