Išao bih kod Einsteina kući jednom tjedno raspravljati s njim, Gödelom i Paulijem. Te su rasprave bile na stanovite načine razočaravajuće, budući da, mada su sva trojica bili Židovi i izbjeglice te, po intenciji, kosmopoliti, našao sam da svi imaju njemačku sklonost [bias] prema metafizici. Gödel se pokazao kao čistokrvni platonist, pa izgleda da je vjerovao u neko vječno “ne” položeno na nebu gdje se vrli logičari mogu nadati da će ga susresti u budućem vijeku. (Bertrand Russell, The Autobiography of Bertrand Russell (1967–1969), Ch. 13: America, 1938-1944, p. 466.)
Nisu mi ovdje zanimljivi ti navodni Gödelovi stavovi[1] nego sintagma iz naslova – ovaj ulomak naime pokazuje da se nije tek tzv. kontinentalna filosofija u english-speaking svijetu prokazana kao “ne samo ono što mi ne radimo, nego ono što se ne smije raditi” nego su i kontinentalni – točnije deutsch sprechende – fizičari i logičar/matematičar također optuženi za istu stvar, naime za bias spram božemiprosti metafizike. U svakom slučaju, taj se bias nipošto ne može poistovjetiti s nekom pro- i anti-science perspektivom (osim ako smo spremni neke od najvećih znanstvenika 20. stoljeća utrpati u anti-science).
A da to nije tek neka Russellova predrasuda, pokazuje autobiografsko svjedočanstvo s druge strane, gdje još jedan veliki njemački fizičar, nobelovac Werner Heisenberg, govori o gorespomenutom nobelovcu Wolfgangu Pauliju, i izražava sumnju da je njegova seoba iz srednje Europe u USA onemogućila razvoj njegove fizikalne teorije. Zar to nije začudno: naspram uobičajenog, i svakako uvelike opravdanog, gledišta o univerzalnosti (prirodnih) znanosti, jedan vrhunski fizičar ne samo da smatra da fizikalne teorije imaju porijeklo u konkretnim geografskim i povijesnim okolnostima, nego i to da USA nisu povoljno tlo za neke fizikalne teorije! Heisenberg je osjećao da je njihov rad na teorijskoj fizici moguć jedino u njihovom duhovnom svijetu srednje Europe i njemačkog jezika, a Paulijev odlazak je smatrao kobnim ne samo po tu teoriju, nego možda i po Paulijevo zdravlje.
Sa svakim daljnjim korakom u tom pravcu Volfganga je obuzimalo sve veće oduševljenje. Nikad ranije i nikad docnije u životu nisam video toliko uzbuđenog zbog zbivanja u našoj nauci. … Bio je čvrsto ubeđen da ova jednačina, koja je u svojoj jednostavnosti i velikoj simetričnosti jedinstvena tvorevina mora biti prava polazna tačka za jedinstvenu teoriju polja elementratnih čestica. I mene je silno privlačila ta nova mogućnost koja je izgledala kao dugo traženi ključ za kapiju koja je dotad zatvarala ulaz u svet elementarnih čestica. Video sam, dabogme, i koliko teškoća još treba savladati da bi se postigao željeni cilj. Neposredno pred Božić 1957. primio sam od Volfganga pismo koje je sadržavalo mnoge matematičke pojedinosti, ali i izražavalo ushićenje koje ga je držalo tih nedelja:
… Deljenje na dvoje i smanjenje simetrije, to je đavolja suština stvari. Deljenje na dvoje je veoma star atribut đavoljev (reč ‘dvojba’ je, kažu, prvobitno značila deljenje na dvoje). Biskup u jednom komadu Bernarda Šoa kaže: ‘A fair play for the devil, please’. Zato neka on ne odsustvuje ni o božićnom prazniku. Dva božanska gospodina – Hristos i đavo – neka opaze da su u međuvremenu postali mnogo simetričniji. Molim te, ne kazuj ovu jeres tvojoj deci, ali gospodinu fon Vajcsekeru je možeš ispričati – sada smo se našli. Veoma, veoma srdačno, tvoj Volfgang Pauli.
Wolfgang Pauli i Werner Heisenberg
U pismu napisanom otprilike osam dana docnije … piše:
Svako dobro tebi i tvojoj porodici u Novoj godini, koja će, nadajmo se, doneti potpuno razjašnjenje fizike elementarnih čestica.
A malo dalje Volfgang piše:
Slika se pomiče sa svakim danom. Sve je u toku. Još neću objavljivati, ali bit će nešto lepo. Ta još se uopšte ne može sagledati šta će sve proizaći iz toga. Poželi mi sreće na prvim koracima.
I citira:
Razum opet progovara i nada se opet rascvetava, čezneš za potocima života, ah, za izvorima života…’ Pozdravi jutarnju rumen kad bude nastajala godina 1958., pre izlaska sunca… A sad dosta za danas. Građa nam daje mnogo. Sad ćeš i ti mnogo iznalaziti… Verovatno si primijetio da je đavo otišao. Otkrio je suštinu stvari, deljenje na dvoje i smanjenje simetrije. Izašao sam mu u susret svojom antisimetrijom – pružio mu fair play – poslije čega je tiho iščezao… A sad jedno snažno: Srećna Nova godina! Marširaćemo k njoj. …
Ta pisma su, naravno, sadržavala mnoštvo fizikalnih i matematičkih pojedinosti, koje nisu podesne za prenošenje na ovom mestu.
Nekoliko nedelja docnije morao je Volfgang da otputuje u Ameriku, gde se bio primio obaveze da tri meseca drži predavanja. Nije mi bila prijatna pomisao što se Volfgang, u ovom uzbudljivom stanju nedovršenog otkrivačkog rada, izlaže trezvenom pragmatizmu Amerikanaca. Pokušao sam da ga odvratim od puta. Ali u planovima se više ništa nije moglo izmeniti. … Potom nas je delio široki Atlantski okean, i Volfgangova pisma su ređe stizala. Učinilo mi se da u njima razabirem neki prizvuk zamora i rezignacije, ali sadržinski se Volfgang držao pravca kojim je krenuo. Iznenada mi je napisao prilično osorno da je rešio da ne učestvuje dalje ni u obradi predmeta ni u publikaciji. … Dao mi je punu slobodu da sa dosadašnjim rezultatom činim što god hoću. Time se prepiska na duže vreme prekinula, i ja nisam uspio od Volfganga da dobijem bliža obavještenja o promeni njegova mišljenja. … I ja sam, naravno, bio potpuno svestan nejasnoća; ali mi smo i ranije ponekad tražili po magli zajednički put, i takve su mi situacije u znanstvenom istraživanju uvek izgledale najzanimljivije. …
Pred kraj 1958. primio sam strašnu vest da je Volfgang umro posle operacije kojoj se iznenada morao podvrgnuti. Ne mogu da sumnjam u to da je početak njegovog obolenja pao u one nedelje kada je izgubio svaku nadu u skoro dovršenje teorije elementarnih čestica. Ali šta je tu bio uzrok a što posledica – o tome ne mogu da sudim. (Verner Hajzenberg, Fizika i metafizika, Beograd: Nolit 1972., str. 347.-351.)
[1] Za znatiželjne, evo ipak Gödelovog odgovora: “As far as the passage about me in Russell’s autobiography is concerned, I have to say first (for the sake of truth) that I am not a Jew (even though I don’t think this question is of any importance), 2.) that the passage gives the wrong impression that I had many discussions with Russell, which was by no means the case (I remember only one). 3.) Concerning my ‘unadulterated’ Platonism, it is no more ‘unadulterated’ than Russell’s own in 1921 when in the Introduction to Mathematical Philosophy he said ‘Logic is concerned with the real world just as truly as zoology, though with its more abstract and general features.’ At that time evidently Russell had met the ‘not’ even in this world, but later on under the influence of Wittgenstein he chose to overlook it.”
nagovor na filosofiju 