Aristotel, učenik Platonov? (ulomak iz Werner Jaeger, Aristotel)

Prema vjerodostojnom svjedočanstvu biografije Aristotel je napisao kralju Filipu Makedonskom da je ostao dvadeset godina kod Platona. Kako je pripadao Akademiji sve do Platonove smri (348/7.), pristupio joj je dakle … u mladenačkoj dobi od nekih 17 godina. Kad je napustio školu, bližio se već četrdesetima. Nad ovim nepobitnim činjenicama nitko se nije ni približno dovoljno začudio. Zasigurno se neće naći drugi slučaj u povijesti velikih mislilaca, možda čak uopće ni jedan primjer u povijesti razvoja samostalnih stvaralačkih naravi, da je čovjek od usporedivo duboke originalnosti dara tako ustrajno stajao pod utjecajem posve drugačijeg, nadvisujućeg genija i da je odrastao posve u njegovoj sjeni. … Doživljaju Platonovog svijeta i prodoru k sebi samom koji se u njemu izvršio, zahvaljuje on čudesno povišenu napetost luka intelekta, čija elastična odskočna sila, usprkos specifičnoj razlici njegove ograničene i Platonove neograničene genijalnosti, čini njegovo mišljenje naprednijim stupnjem…

Filozofijski odnos Aristotela spram Platona ne smije se shvatiti onako kako se sve do današnjeg dana uvijek ponovno činilo, kao razumu primjereno nadovezivanje na neka učiteljeva naukovna mnijenja i prekid s nekim drugim sastavnicama njegove dogme, kako se može predočiti odnos nekog današnjeg školskog filozofa spram Kanta. Svakako je upravo uvid u neusporedivost Platonove naravi i njegovog oblikovnog filozofiranja probudio dvojbu oko Aristotelovog razumijevanja njegovog uzora. Upravo ono što je kod Platona oblikovanje, gledanje, mit, Aristotel je tobože mimoišao. Čini se da njegova kritika jedva pogađa Platona, jer ona uopće ne dotiče te njegove bitne strane. … Ali kako kratkovidan, kako šegrtski je jedan takav prigovor! Aristotel na više od jednog mjesta odaje da je bio jasno svjestan upravo ove biti Platonove duhovne vrste prije nego je prešao na kritiku. Kako je moglo biti drugačije kod muža u kojem štujemo začetnika psihologije i njene primjene na duhovne i umjetničke fenomene. Upravo on je bio taj koji je za ono pjesničko, za profeta u Platonu, kojeg noviji vjeruju da su istom otkrili, kao prvi skovao kratke, primjerene riječi. Umjetničku bit Platonovog dijaloga definirao je ispravnije nego većina modernih. Nikad nije vjerovao da je svojom kritikom logičkih i ontologijskih teškoća u Platonovom nauku iscrpio njegovo povijesno značenje i apsolutni sadržaj. Sve se to razumije samo od sebe i ne treba se potvrđivati njegovim vlastitim riječima za onoga tko zna da se Aristotel Platonovom svijetu nije približio nipošto s hladnom kritičkom inteligencijom, nego ga je zamah njegovog cjelokupnog golemog ljudskog utiska dugi niz godina potpuno uvukao u svoju putanju. Ali nešto drugo je jedan tako kompliciran, iz raznolikih duhovnih sila složen, u svojoj individualnoj formi posve jedinstven svijet kao što je onaj Platonov razumjeti u njegovoj vrsti, a drugo je htjeti ga kao cjelinu nasljedovati i dalje razvijati. U ovoj točki razdvajaju se putovi plodnog i neplodnog platonizma. Neplodno je estetizirajuće i patvoreno oponašanje Platonovog duhovnog jedinstva, riječima bogati kult njegovih omiljenih simbola i izraza, plodan je rad na problemima koje Platon sam priznaje kao najviše. A on vodi nužno preko njega. Plodno je i s Aristotelom kroz zrenje opreke moderne znanosti spram Platonove neponovljive duševne cijelosti postati svjesnim jednostranosti našeg mišljenja ma koliko nužna ona bila. Aristotel je u različita vremena spram ovog problema zauzimao različiti stav. Nakon početnih pokušaja naivnog nasljedovanja i nastavljanja Platonovog tipa slijedi perioda kad je naučio razlikovati između postojanog bitstva Platonovog naslijeđa i njegovog vremenom uvjetovanog ili individualno neponovljivog formuliranja, kojeg se sad pokušava otresti, dok se bitstvo trudi vjerno sačuvati. Platonova filozofija mu sad od gotove forme postaje hyle [građa, materija] za nešto novo, više. Razračunavanje s onim što je od Platona cijelom dušom primio proteže se kroz njegov cijeli životni rad, ono je nit vodilja njegovog samorazvoja. Ono daje prepoznati polagano napredujući proces kroz čije različite stadije možemo razgovijetno pratiti ogoljenje njegove vlastite bivstvene jezgre. Još i zadnje tvorbe već nekako na sebi nose trag i otisak Platonovog duha, ali u slabijem stupnju nego one iz ranijeg vremena. Aristotelov pojam razvoja primjenjiv je na njega samog: nova forma koja hoće postati uspostavlja se protiv otpora jedne ‘materije’ od još tako velikog vlastitog značaja konačno i pobjedonosno. Ona raste i na kraju ju po svom zakonu iznutra oblikuje tako što ju prisiljava u vlastiti oblik. Kao što se tragedija razvija iz ditiramba tako što ga tjera kroz različite inačice forme dok konačno ne dosegne svoju najvlastitiju narav, tako se Platon na Aristotelovoj filozofiji i iz nje obrazovao k sebi samome. Upravo povijest njegovog razvoja sa svojim sigurno odredljivim dokumentima prikazuje skalu gradualnog napredovanja u ovom smjeru, premda se u ponekim točkama nije uzdigao iznad kompromisa. U takvim točkama su ga njegovi učenici kasnije mnogo puta bolje razumjeli nego on sebe samoga, tj. oni su iskorigirali ono Platonovo i pokušavali sačuvati ono čisto Aristotelovo. Ali ono specifično Aristotelovo je upravo samo pola Aristotela. Učenici to nisu pojmili, on sam je uvijek ostao toga svjestan.

Akademija kojoj je Aristotel pristupio 367. nije više bila ona iz vremena SimpozijaFedon i Gorgija, Politeja i Simpozij, kao sad već klasični svjedoci jedne zaključene životne faze učitelja, stršali su kao tihi bogovi visoko iznad uposlenosti školske vreve. … Od tih djela proizašla je nadaleko isijavajući jedna nova preobražajna snaga, jedna nova ozbiljnost. Nju je i Aristotel našao u Akademiji. Ali klasični Platonovi nauci, o idejama, o jedinstvu i mnoštvu, o ugodi i neugodi, o državi, o duši i vrlini, nisu za diskusije učenika nipošto bili nedodirljiva svetišta, nego su se u oštrom razlikovanju pojmova i pomnom istraživanju njihove logičke održivosti neprestano iskušavali, branili i premodelirali. Odlučno je bilo to da su i učenici imali udjela u ovom zajedničkom radu mišljenja. Likovi i mitovi dijaloga bili su i ostali Platonova najvlastitija, neponovljiva tvorba, pojmovna diskusija je naprotiv, pored Akademijine religiozne crte, postala pravi princip koji oblikuje školu, jer samo ova dva elementa u Platonovom duhu su bila prenosiva. Što je više učenika privlačio, to je veća bila njega prevaga nad umjetničkom stranom njegove naravi. Potiskivanje pjesnika dijalektičarem u Platonu bilo je doduše po sebi utemeljeno u miješanju ovih suprotstavljenih sila, ali prije svega ga je škola neodoljivo vukla u tom smjeru.

Za Aristotelovo duhovno usmjerenje odlučnim je postalo to da je upravo u vrijeme njegovog pristupa ova sudbonosna promjena, izgrađivanje kasnoplatonske dijalektike, počela sebi utirati put. … Za razumijevanje Aristotela i njegovog odnosa spram Platona bitno je da se ne pođe od rasplinute sveukupne predodžbe ‘Platon’, nego da se na njeno mjesto stavi oštro razgraničeni pojam apstraktne, na ono metodsko usmjerene zadnje Platonove periode od 369. Time se Aristotelu naznačilo jednoznačno usmjerenje i njegovoj specijalnoj darovitosti otvorilo plodno polje vlastitog rada.

ulomak iz Werner Jaeger, Aristotel: Zasnivanje jedne povijesti njegovog razvoja, Zagreb: Sandorf i Mizantrop, 2017., str. 13.-16., preveo: Damir Vesely, izvornik: Werner Jaeger, Aristoteles: Grundlegung einer Geschichte seiner Entwicklung (1923) 


Knjigu se može nabaviti u knjižarama i kod nakladnika: Sandorf

201705291147210.201705241527060.aristotel.jpg

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s