Hegelov liberalizam? (ulomak Richard Bellamy, Hegel and Liberalism)

Čitav njegov projekt jest jedan pokušaj pomirenja s ljudskom slobodom i individualnošću. [Hegel] je prepoznao da se srodnička solidarnost tradicionalnih društava urušila pod dvostrukim utjecajem kršćanstva (Osnovne crte filosofije prava §124.) i rasta trgovine (§182.). Ono prvo je, u protestantskom tumačenju, ustvrdilo prvenstvo pojedinčeve savjesti kao izvora i pravog položaja svake vrijednosti. Ono drugo je na razne načine potaklo posesivni individualizam svojstven kapitalizmu. I jedno i drugo su važna obilježja liberalne obrane individualnosti, a Hegel nije pokušao odbiti ni jedan od tih dvaju aspekata. Mada je dijelio fasciniranost svojih suvremenika helenskom idejom političke zajednice, vjerovao je da uvjeti modernih društava zahtijevaju temeljito premišljanje njenih glavnih načela. “Pravo posebnosti subjekta”, napomenuo je,

da se pokaže zadovoljenim ili, što je isto, pravo subjektivne slobode, čine prekretnicu i središte u razlici između starog vijeka i modernog vremena. To je pravo u svojoj beskonačnosti izraženo u kršćanstvu pa je postalo općim zbiljskim principom jednog novog oblika svijeta. (§124.)

Platonska država, za koju se često smatra da je oponaša, pati od potiskivanja tih obaju vidova individualnosti. Hegel, međutim, jest osporio onaj zaključak o inherentnoj nespojivosti pojedinca i zajednice do kojega su došli mnogi liberalni teoretičari, sažet u Benthamovoj tvrdnji da je “zajednica fiktivno tijelo sastavljeno od pojedinačnih osoba za koje se smatra da ga konstituiraju kao njegovi članovi“. Hegel je nastojao izbjeći krajnosti i benthamovskog individualizma i platonskog organicizma koji mu se obično pripisuje te objasniti kako zajednica pruža sredstvo društvene interakcije i oblikovanja osobnog identiteta. Taj projekt je uključivao kritike dvaju alternativnih prikaza pojedinčevog djelovanja koji se ističu u njemu suvremenoj liberalnoj literaturi… Empiristički model, povezan s Hobbesom i Benthamom, smatra da pojedinac ima brojne već određene želje koje nastoji zadovoljiti nekim instrumentalnim izračunom kako najbolje maksimizirati vlastitu korisnost. Taj model odgovara pojmu djelovanja primjerenom poslovnim transakcijama. Racionalistički model, čiji je nositelj Kant, poima djelatnika kao samostalnog birača svrha, koji stoji postrance od svojih prirodnih sklonosti. Taj model proizlazi iz uloge koju igra pojedinčeva savjest u kršćanskoj etici. Obje teorije sagledavaju društvo kao ugovor između pojedinaca radi ostvarenja prethodno uspostavljenih ciljeva. Hegel, naprotiv, nudi dijalektičku kritiku tih dvaju objašnjenja te pokušava pokazati kako se volja pojedinca ostvaruje u pojedinim objektima i posreduje određenim univerzalnim normama ponašanja koje su podrijetlom društvene. Daleko od toga da bi opovrgavao ta dva liberalna gledišta na pojedinca, on ih, dapače, nastoji učiniti koherentnima.

image (1)

Richard Bellamy (1957.)

Započinje osporavajući empirističku tezu koja volju shvaća tako da ona djeluje

kao sadržaj koji neposredno opstoji – to su nagoni, želje, sklonosti s pomoću kojih je priroda odredila volju. (§11.)

Ako bi naš karakter bio određen nizom slučajnih želja, tad bi se naš identitet sastojao malo čega do

mnoštva i raznolikosti nagona, od kojih je svaki Moj uopće pored drugih, a istovremeno nešto općenito i neodređeno, što ima različne predmete i načine zadovoljavanja. (§12.)

Hegel postavlja pitanje bi li dosljedno htijenje određenih vrsta objekata prije nego drugih, a koje definira posebnu osobnost svakoga pojedinca, ikad moglo proizaći iz te slike. Izvan potpuno regulirane okoline, naše bi sklonosti bile trajno podložne promjenama i nepomirljivim sukobima međusobno nespojivih želja.

Utilitarist bi, naprotiv, mogao odgovoriti da bih mogao dosljedno htjeti uvećati svoja zadovoljstva, pa ih utoliko poredati na odgovarajući način. Tako bih mogao kontrolirati svoju želju za pićem na osnovi toga što mi mamurluk sljedećeg jutra uzrokuje više boli nego li neposredno ugodno osjećanje opijenosti. Hegel poriče valjanost toga pristupa. Najprije tvrdi da bi takav poredak i dalje bio podložan nekontroliranim promjenama. Moguće kombinacije želja, uslijed uvođenja novih žudnji koje proizlaze iz promjenjenih okolnosti ili novih razmatranja, mogu se povećavati ad infinitum (§16.). Odabir između njih bit će u potpunosti proizvoljan; jer

nagon [je] samo jednostran pravac svoje određenosti, a na taj način on nema mjere u samome sebi. (§17.)

Drugo, on tvrdi da je zbog toga ne bismo mogli rangirati različite užitke prema njihovim empirijskim svojstvima. Umjesto toga, pojedinac kvalitativno prosuđuje poželjnost različitih želja na osnovi načina na koji on shvaća samog sebe, a ne kao rezultat određenih kontingentnih poriva. Suzdržavam se od redovitog pijanstva zato što je trajno pijančevanje traćenje mojih umnih sposobnosti i mene nedostojno. Pomažem staroj gospođi koja se srušila na putu, čak i ako imam žurnog posla drugdje i u iskušenju sam da to prepustim nekome drugome, jer cijenim brigu za druge i nastojim biti brižna osoba. Posjedovanje takvih standarda ponašanja predstavlja moj identitet, koji mojim postupcima daje značenje i kontinuitet (§105). Daleko od toga da bi bili robovi strasti, pojedinci suobličuju svoje ponašanje prema svojoj volji, baš kao što svojim radom i prirodni svijet oblikuju u svoj vlastiti dizajn.

Međutim, Hegel ne vjeruje da su ove norme ponašanja isključivo proizvodi naše racionalne autonomne volje, da bismo mogli ili trebali potpuno nadići svoju prirodu. Slaže se s Kantom da je slobodna volja “ona općenitost koja određuje sebe samu” (§21). Ali Kantov pokušaj zasnivanja morala na formalnom kriteriju poopćivosti u konačnici je prazan. Nije dovoljno u sebi određen da bi nam pružio moralne maksime, on može tek testirati neko već postojeće pravilo. Štoviše, čak ni u tome ne uspijeva; jer bih s malo domišljatosti mogao bilo koje pravilo prerušiti pomoću dovoljno posebnih uvjeta kako bih mu omogućio da prođe test. Stoga je volja potpuno autonomnog djelatnika podjednako nestabilna kao i ona utilitarnog racionalnog račundžije. Ona nema stvarnog sadržaja osim djelatnikovih hirova koji proizlaze iz njegovih prirodnih poriva. Tako taj drugi liberalni model pojedinca teži pasti u onaj prvi, sa svim njegovim popratnim slabostima (§122-4, 135).

Niti empiristička niti kantovska teorija ljudskog djelovanja ne može pružiti koherentno uređivanje preferencija koje je podobno kao podloga za društvenu suradnju. Rješenje te dileme Hegel je potražio u sintezi tih dviju teorija. Radi posredovanja između posebnosti naših želja i potreba s jedne te individualnosti subjektivne volje s druge strane on se poziva na element općenitosti. To mu omogućuje njegov pojam Geist-a ili Duha. Svaka zajednica ima neki karakterističan skup kulturnih normi i vrijednosti svojstvenih kolektivnim ponašanjima svojih članova, u Hegelovoj terminologiji Volkgeist. Pojedinac na temelju normalnih procesa socijalizacije dijeli mnoge pojmove svojih bližnjih kao “jedan oblik nužnosti”. Međutim, to ne podrazumijeva potpunu identifikaciju pojedinca s društvenim kontekstom “jer ta svijest proizlazi iz samoga pojedinca i nije mu dana od drugih: pojedinac postoji unutar te supstancije”.

Zajednica se odnosi spram pojedinca uvelike na isti način kako se pravila jezika odnose spram govora. Mada vokabular i gramatika ne određuju apsolutno ono što mislimo i govorimo, ipak to strukturiraju. Kada dodajemo nešto novo  ili mijenjamo uobičajenu upotrebu, to nužno radimo na način kompatibilan s intersubjektivnom razumljivošću, ako se ne namjeravamo povući u neki vlastiti privatni svijet. Čak i tada bismo nužno zadržali dio tog zajedničkog jezika da bismo uopće razmišljali i djelovali, jer upravo je taj Duh ono što pruža načela vrednovanja potrebna za suvislo mišljenje i djelovanje, sprečavajući nas da padnemo u proizvoljnost subjektivne volje ili pukih poriva.

Postojanje intersubjektivnih načina razumijevanja osnova je razvoja osobnosti. Mi smo društvena bića i samo kroz društvo možemo stjecati osobitu ljudsku sposobnost komuniciranja, oblikovati odnose i razviti ciljeve koji čine naše živote smislenima. Pojedinci usvajaju pojmove i razumijevanja društvenog života oblikujući vlastite životne planove. Međutim, to ne znači da nam društvo nameće neku ulogu. Prije ga samosvjesno koristimo kako bismo odredili svoje ciljeve i svrhe, baš kao što koristimo jezik da bismo pisali roman, filosofirali, tražili uslugu, itd. Posljedično, ne prihvaćamo nekritički sve norme i pravila svoje zajednice; možemo ih razvijati tako da nam omoguće projektirati alternativne načine življenja. Evolucija društva je utoliko sastavni dio pojedinčeva samoostvarenja.

Ako je gornji opis točan, Hegela se može osloboditi optužbe za svođenje pojedinca na puku oznaku iza koje djeluje društvo ili neko metafizičko biće, Geist. On ne nameće neku stvarnu volju djelatnikovim empirijskim željama i žudnjama, niti umanjuje njegovu autonomiju djelovanja. Ali smatra da se ta svojstva razvijaju unutar društvenog konteksta, a ne da mu prethode. Stoga država ne može ukinuti društvo, kako sugeriraju neki kritičari Hegelove političke teorije, budući da je društvo sastavni dio našeg formiranja kao političkih djelatnika. Umjesto toga predložio je jedan institucionalni okvir koji bi pojedincima otvorio prostor da izraze kritiku vlastitih društvenih veza i tako ih razvijaju onako kako se mijenjaju ljudske potrebe, bez da se vraćaju na pretpostavljeno asocijalno naravno stanje rata svih protiv svih – perspektivu liberalnih teorija ugovora.

ulomak iz članka Richard Bellamy, Hegel and Liberalism, 1987., preveo: ja, izvornik: Hegel_and_liberalism

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s