Na prvi se pogled čini da slobodna volja nije moguća u determinističkom okruženju. Neki i nakon refleksije smatraju da to nije moguće (tvrdi deterministi), a neki da ipak jest (kompatibilisti).
Kako je moguća da se slobodna volja javlja u svijetu koji nije slobodan? Promotrimo jednu analogiju gdje se, također, nešto što ima svojstvo X odvija u okruženju koje nema svojstvo X.
Analogija
Pogledajmo mrežnu komunikaciju neka dva računala A i B. Pretpostavimo da dva prijatelja na Facebooku koriste računalo A, odnosno B, za međusobnu komunikaciju. Kako se poruka poslana s računala A pojavi na računalu B? Potrebno je između ostalog: kodirati upisanu poruku u nekakav niz bitova, pretvoriti taj niz u nekakav analogni signal (za putovanje žicom), odrediti fizički put signala kroz svjetske mreže, osigurati da je B primio poruku itd.
U tu su svrhu na računalima A i B (kao i na brojnim računalima na putu između njih) pokrenuti razni protokoli. Radi se o hardverskim ili softverskim servisima. Za ovu priču su nam zapravo bitna samo dva tipa protokola, mrežni i transportni. Zapravo, trebat će nam i samo po jedan konkretan protokol tih tipova: mrežni protokol IP i transportni protokol TCP. Pretpostavimo da korisnik za računalom A želi poslati “bok” korisniku za računalom B. Put te poruke “bok” je označen crnom strelicom. Pogledajmo što se događa u pozadini.
Koja je uloga IP i TCP protokola? Ukratko, IP je zadužen za usmjeravanje poruka kroz mrežu. Za potrebe ove analogije, možemo ga smatrati servisom koji svojim korisnicima (programima, drugim servisima) nudi dvije odvojene funkcionalnosti:
- pošalji poruku … na računalo …, i
- primi pristigle poruke.
Zadaća IP protokola je učiniti da se te radnje doista izvrše: treba se pogledati ime odredišta, odrediti adresu tog imena, odrediti najbolji put do te adrese i poslati poruku tim putem. Jednom kad je poruka odaslana, IP protokol više ne vodi račun o zbivanjima s tom porukom. Primjerice, ako se poruka u nekom trenutku na svom putovanju kroz svijet nađe u pokvarenom kabelu, poruka će biti zauvijek izgubljena. To znači da IP protokol nije pouzdan: on ne osigurava da je odaslana poruka doista primljena.
TCP protokol je jedan korisnik IP protokola, tj. on se služi IP protokolom. TCP šalje i prima poruke koristeći ranije navedene dvije funkcionalnosti protokola IP. TCP svojim korisnicima (npr. pregledniku unutar kojeg je pokrenut Facebook) nudi slične dvije funkcionalnosti:
- pouzdano pošalji poruku … na računalo …, i
- pouzdano primi pristigle poruke.
Termin “pouzdano” kod ovih funkcionalnosti znači da će se osigurati da poruka stigne na odredište. To će se postići na način da između svaka dva računala u mreži na putu od A do B odašiljemo, osim glavne poruke, i neke dodatne pomoćne poruke. Te dodatne poruke su poruke poput “potvrdi primitak poruke …” i “potvrđujem primitak poruke …”. Sve će te poruke, i početnu i pomoćne poruke, TCP slati i primati putem IP-a (na slici je glavna poruka označena crnom strelicom, a dodatne poruke zelenom). Ako TCP polazišnog računala ne dobije potvrdu primitka odaslane poruke (potvrdu primitka mu treba poslati TCP na odredišnom računalu), TCP polazišnog računala će ponovno slati glavnu poruku, ili promijeniti kanal slanja. TCP je stoga pouzdan: on osigurava da je odaslana poruka doista poslana, tj. da je primljena na planiranom odredištu.
Paradoksalnost ove situacije je da smo uspjeli postići pouzdano slanje koristeći nepouzdano okruženje: IP protokol. Pritom korištenje protokola TCP nije varanje, jer TCP sve šalje putem IP protokola. Jedno objašnjenje ovog paradoksa je da “poruka” u smislu u kojem koristimo taj termin kad kažemo “poruka poslana kroz TCP”, nije isto što i “poruka” kad kažemo “poruka poslana kroz IP”. Pojam TCP-poruke uključuje i apstraktne mehanizme oporavka od grešaka, između ostalog, i dodatne pomoćne IP-poruke, nevidljive pošiljatelju odnosno primatelju glavne poruke. (Uočite da zelene strelice na slici ne idu iznad TCP protokola.) Dakle, TCP-poruka nije nekakav fizički niz bitova ili neki konkretan signal: to je složen pojam koji nema jednostavnu fizičku realizaciju.
Uočimo, IP je i dalje nepouzdan, tj. IP-poruke se još uvijek gube, ali to nema vidljivog efekta za TCP-poruke. A ono što zanima korisnike Facebooka nije je li se neka IP-poruka #204 koja signalizira primitak poruke “bok” između računala #19 i #20 poslala (ili je taj primitak signaliziran kroz novi pokušaj, nekom IP-porukom #205). Ne smatramo komunikaciju nepouzdanom zbog takve nepouzdanosti (niti smo svjesni te nepouzdanosti, niti ona utječe na naše iskustvo komunikacije). Ono što nas zanima je je li (crna) poruka “bok” koju smo upisali uspješno stigla do primatelja.
Kompatibilizam
Podsjetimo, tvrdi deterministi smatraju da je slobodna volja nemoguća u determinističkom svijetu, a kompatibilisti da je slobodna volja kompatibilna s determinističkim svijetom.
Osoba koja je inkompatibilist (osoba koja nije kompatibilist) postaje kompatibilist kad osvijesti da je ona – upravo ona, a ne nešto odvojeno od sebe. To znači: ja sam svoj mozak, tijelo i djelovanje. Mogu osobno, voljno i odgovorno utjecati na okolinu – to što mi je odluka usput determinirana ne znači da ju je “svijet donio umjesto mene”. Preciznije, da, donio ju je svijet, ali ja jesam taj svijet.
Ako ste kompatibilist ili želite razmotriti opciju kompatibilizma, vjerojatno želite riješiti paradoksalnost slobodne volje u neslobodnom svijetu. Jedno rješenje je da ga shvatite kao analogon pouzdane komunikacije u nepouzdanom kanalu. (Barem ja tu paradoksalnost tako shvaćam.) Slobodne odluke bi pritom bile poruke koje želite slati pouzdano (koristeći TCP). Živimo u determiniranom, ne-slobodnom, svijetu; taj svijet je nepouzdano komunikacijsko okruženje (nepouzdan komunikacijski kanal) (protokol IP). Analogija je samo strukturalna, tj. ne razmatramo povezanost sadržaja pojma slobode sa sadržajem pojma pouzdanosti (bitno je samo da u oba slučaja imamo obrazac da se nešto što ima X realizira na nečemu što nema X). Uz takvo “guranje” pojmova iz konteksta slobodne volje u tehničku priču o mrežnoj komunikaciji, možemo li iz mrežne komunikacije “povući” rješenje odnosa pojmova u sferi slobodne volje?
Sjetimo se da je rješenje paradoksalnosti pojave pouzdanosti u potpuno nepouzdanom okruženju bilo to da pojam pouzdanosti koristimo na dva različita načina. Jedno značenje je bilo u kontekstu IP-poruka, a drugo kod TCP-poruka. Pojedina IP-poruka je ovaj niz nula i jedinica, ili onaj analogni signal. IP-poruka nije pouzdana jer nije osigurano njeno stizanje do odredišta. S druge strane, nije lako uprijeti prstom na što referiramo kad pričamo o TCP-poruci. To je jedan skup IP-poruka zajedno s mehanizmima njihovog međudjelovanja. TCP-poruka jest pouzdana jer je osigurano stizanje glavne poruke (“bok”) do odredišta (možda kroz drugi “paket” IP-poruke od onog kojim je prvobitno poslana). Korištenjem protokola TCP događa se emergencija pouzdanosti. No, ta pouzdanost nije u kontradikciji s nepouzdanošću protokola IP, jer, ponovimo, pouzdanost TCP-poruke nije pojmovno svediva na pouzdanost IP-poruke.
Kako bismo, dakle, mogli “povući” to mrežno rješenje paradoksalnosti pouzdanosti natrag, kao rješenje u kontekstu paradoksalnosti slobode volje? Rješenje je u tome da ono što određuje slobodnost naše volje nije svedivo na ono što određuje neslobodnost ishoda fizikalnih interakcija. Naša se slobodna volja realizira kroz determinirane fizikalne interakcije (koje su, naravno, vrlo složene, no ta realizacijska složenost nije presudna u ovoj priči – kompatibilizam bi imao smisla i da su nam mozgovi jednostavniji). Naša slobodna volja “živi” u našem, tj. ljudskom, pogledu na svijet, našoj fenomenologiji, jednako kao što pouzdanost TCP-poruke ima složeno značenje i “živi” u nekom drugom kontekstu od konteksta u kojem “živi” (ne)pouzdanost IP protokola. Slobodnost kod slobodne volje ima nekakvu konceptualnu bliskost, ali nije svediva, na druge tipove sloboda, poput fizičke slobode čestice da učini nešto bez uzroka. Jednako kao što pouzdanost TCP-poruka i IP-poruka ima konceptualnu sličnost, ali jedno nije direktno svedivo na drugo. Iako se mi ljudi ultimativno realiziramo kao fizička bića, to ne povlači da je relevantno – ili čak smisleno – prosuđivati o aspektima slobodne volje kroz osobine fizičke realizacije. Opet, jednako kao što o pouzdanosti TCP-poruka ne bismo uspjeli baš ništa ispravno zaključiti iz činjenice da su IP-poruke nepouzdane.
Kompatibilizam – drugačije argumentacije
Poruka prethodnih paragrafa je da je kompatibilizam posljedica ispravnog baratanja pojmovima (ja jesam ja, svoj mozak, ostatak tijela, i svoje utjecanje na svijet). Do klasičnog ali neispravnog pogleda na svijet dolazi zbog jedne greške koju bismo mogli smatrati instancom logičke greške kompozicije. Greška se sastojala u tome da svojstvo realizacije volje, preciznije neslobodnost fizikalne realizacije čovjeka (realizacije kao fizičkog bića), postaje svojstvo same volje.
Jedan drugačiji pristup kompatibilizmu je reći da kompatibilizam pod slobodom volje podrazumijeva odsustvo vanjske prisile. Tada smo slobodni ako je događanje u skladu s našom voljom, a inače nismo. Mislim da ovo nije idealan pristup kompatibilizmu. Prvo, takav pristup ostavlja dojam kao da smo redefinirali termin “slobodna volja” na nešto što je “dovoljno trivijalno da bi bilo održivo”. No, kompatibilizam ne pokušava redefinirati termine. Radije, pokušava s jedne strane pokazati na što doista mislimo kad kažemo “slobodna volja”, a istovremeno i ukazati za što smo mislili da mislimo kad kažemo “slobodna volja”, ali smo se pritom zapravo zapetljali u kategoričke greške. Kompatibilizam ne trivijalizira slobodnu volju, već tvrdi determinist radi kategoričke greške, a kompatibilist ukazuje na te greške i eliminira greškama “zaraženi” komad pojma slobodne volje (koji stoga niti nije dio pojma slobodne volje). To je jedan razlog iz kojeg smatram da je takav pristup argumentaciji kompatibilizma nije dobar (dakle, pristup koji sugerira da je prvi korak prema kompatibilizmu to da moramo odustati od nečega što smo smatrali intuitivnim). Osim tog razloga, još jedan problem s takvom argumentacijom je što može zvučati kao da kompatibilizam zapravo kaže: slobodni smo ako je događanje u skladu s našim željama, a inače nismo. Problem je što s takvom argumentacijom nije naglašen ključan aspekt naše osobne odgovornosti. Uz precizno čitanje, takva argumentacija kompatibilizma možda ne radi ništa “krivo”, ali čini mi se da je barem pedagoški problematična.
Još jedan pristup kompatibilizmu je indirektan. Naime, kompatibilistički stav može biti posljedica razmatranja alternativa, i zaključivanja da ni jedna alternativa nije održiva. Mislim da su “pozitivni” argumenti za kompatibilizam, poput ranije danog, psihološki uvjerljiviji, no svakako vrijedi imati na umu i indirektne argumente. Što je, dakle, alternativa kompatibilizmu? Možemo odustati ili od determinizma, ili od spojivosti slobodne volje s determinizmom.
U drugom slučaju smo tvrdi deterministi, što se ne slaže s našom naivnom slikom svijetom (u kojoj je slobodna volja moguća). (Slaže li se s našom slikom svijeta nakon filosofske refleksije nije odredivo u ovoj liniji argumentacije, jer upravo to pokušavamo ustvrditi, tj. upravo reflektiramo o našoj slici svijeta.)
Što ako odustanemo od preostale mogućnosti, tj. od samog determinizam? U ovom tekstu (prešutno) pretpostavljamo da je determinizam doista svojstvo (fizičkog) svijeta u kojem živimo. Nikakvo fizičko promatranje ili fizikalna teorija ne može sa sigurnošću demonstrirati ili dokazati niti determinizam niti indeterminizam fizičkog svijeta. Dobra je metodološka pretpostavka da je svijet determiniran, jer je to jedna podrška (opet metodološki korisnoj) pretpostavci postojanja prirodnih zakona.
No, pustimo li znanost i mogućnost detekcije determinizma po strani, što ako svijet doista nije deterministički? Tada je naša volja pod utjecajem slučajnosti, zbivanja koja nemaju uzrok. (U nastavku se pod “slučajno” misli na “bez uzroka”, što naravno inače nisu istoznačne fraze.) Jedno je vrijeme u popularnoznanstvenim i pseudoznanstvenim knjigama bilo često “objašnjenje” slobodne volje kroz mogući indeterminizam fizičkog svijeta, jer je u kvantnoj fizici ostavljen prostor za indeterminizam. Dakle, tu i tamo neka čestica napravi nešto (doslovno) ničim izazvana. Može li u toj slučajnosti biti sadržana emergencija slobodnosti naše volje? Ako bismo primjerice svoje “ja” poistovjetili s kozmičkom slučajnošću, imali bismo, između ostalog, problem s intuicijom da je naša osobnost bar donekle konzistentna kroz vrijeme. Zagovaratelj indeterminizma (kao uvjeta mogućnosti slobode volje) bi na to odgovorio da je sloboda volje nekako suptilnije realizirana od povremenih nasumičnih zbivanja s česticama (koje možda, po njemu, nisu ni fizičke prirode). No, kakav god događaj bio u pozadini slobode volje, prema takvom zagovaratelju indeterminizma i slobodne volje, taj se događaj događa ili kao posljedica nekog uzroka, u kojem slučaju je determiniran, ili bez uzroka, u kojem slučaju je slučajan. Ne postoji prostor za treću opciju. Ako bi slobodna volja bila posljedica slučajnosti, ona bi se, ovisno o jakosti utjecaja slučajnosti, manifestirala ili kao šum u inače determiniranom ponašanju, ili kao potpuni kaos. Te mogućnosti nisu u skladu s našim poimanjem slobodne volje, koju ne doživljavamo niti kao šum, niti kao kaos.
Ukratko
Dakle, kompatibilizmu možemo pristupiti bilo pozitivnim argumentima, koji nas uvjeravaju da je kompatibilistička slika svijeta ispravna, ili indirektnima, koji demonstriraju neodrživost alternativa. Kod prihvaćanja kompatibilizma javlja se paradoksalnost slobodnog ponašanja u neslobodnom okruženju, tj. na neslobodnoj podlozi. Tu psihološku napetost možemo probati eliminirati promatrajući rješenja sličnih “paradoksa”, poput priče o pouzdanoj mrežnoj komunikaciji. Kad kompatibilizmu pristupamo indirektno, uočavamo nedostatke njegovih alternativa. Pritom su indirektni argumenti (argumenti “protiv alternativa”) korisni i za općenit razvoj intuicija o slobodnoj volji: ako nam indeterminizam ne može učiniti volju slobodn(ij)om, zašto bi nam determinizam smetao?
nagovor na filosofiju 
Iskreno me veseli vidjeti na ovome blogu jedan post s kojim se nimalo ne slažem, to mi je novo iskustvo. 🙂
Za mene slobodna volja podrazumijeva da postoji odabir, odluka, odnosno da postoji više mogućnosti. Ako ne postoji više mogućnosti, tad se ne radi o odabiru, odnosno dogodilo se jedino što se moglo dogoditi – u tom slučaju „slobodna volja“ je iluzorna. Iluzorna je jer ono što doživljavam kao svoju slobodu odabira znači upravo da pri odluci vjerujem kako postoji više mogućih budućih razvoja situacije i da o mojoj odluci ovisi što će se dogoditi. Bez više mogućnosti taj doživljaj je iluzoran. Ukratko, ako ima determinizma tad je „slobodna volja“ (onako kako je ja shvaćam) iluzija.
To da sam „ja“ (moje tijelo, moj mozak, itd.) taj koji djeluje je posve nevažno u ovom slučaju. Da sam hipnotiziran ili da mjesečarim i dalje bi se radilo o mom tijelu i mom mozgu, ali se ne bi radilo o mom slobodnom odabiru djelovanja. Dakle nije ključno u ovom problemu je li to moj mozak i moje tijelo, nego postoji li odabir između više mogućnosti i je li taj odabir nekako moj.
Mogu zamisliti da sam duh i da ovo tijelo nekako nije moje, da naseljavam neko drugo tijelo (čak i robotsko tijelo s računalom umjesto mozga kojim nekako upravljam), ali ne mogu zamisliti da odluka koju sam svjesno donio nije moja odluka. (Mogu biti zaveden na krivu odluku, ali kasnije osjećam kajanje i krivnju jer sam krivo odlučio, dok kod nesvjesnog djelovanja (npr. da sam bio pod hipnozom) toga nema.) Više nego mozak i tijelo i nesvjesno djelovanje pod „ja“ podrazumijevam svjesno djelovanje.
Ne slažem se niti da je nedeterminizam=slučajnost i nema treće. Slučajni događaji nisu deterministički, ali ne znači da su to jedini nedeterministički događaji. Moguće je da postoji još neka klasa nedeterminističkih događaja uz slučajne – npr. upravo svjesni odabir između više mogućnosti koji nije ni slučajan ni deterministički. U tom slučaju postoji mogućnost da sam uzrok upravo ja, shvaćen ne kao mozak, tijelo ili nesvjesno djelovanje, nego kao svjesni djelatnik.
Prirodni zakoni, naravno, mogu biti tek “statistički deterministički”, odnosno ne strogo deterministički. Imamo prirodne zakone i u statističkoj mehanici, i u determinističkom kaosu, i u kvantnoj mehanici, a ništa od toga nije strogo determinističko.
Ukratko, vjerujem da ne moramo biti deterministi; to, naravno, nije dovoljan uvjet za slobodnu volju (kako je ja shvaćam) ali jest nužan.
Sviđa mi seLiked by 1 person
Da još naglasim ovo, možda je ostalo nejasno: ključno je da pod ja koje donosi slobodnu odluku i djeluje iz nje ne podrazumijevam još jedno biće u svijetu koje je upleteno u mrežu uzročnih veza poput ovog tu stola ili onog tamo robota. Obratno, našim modelima uzročnih veza između objekata prethodi iskustvo vlastitog djelovanja. A također i gradnja modela uzročnih veza spada u naše vlastito djelovanje. Tako da shvaćanje “ja” kao još jednog od inertnih bića u uzročno povezanom svijetu promašuje da je eficijentna uzročnost modelirana na temelju analogije s našim vlastitim djelovanjem, naravno, reduciravši to djelovanje prije svega na mehaničko djelovanje.
“Općenito, dakle, potraga za uzročnim teorijama potraga je za modusima akcije i reakcije koji se na običnoj razini ne mogu primijetiti (ili koji se uopće ne mogu primijetiti, nego su postulirani ili pretpostavljeni), a koje smatramo razumljivim zato što ih stvaramo po uzoru na one različite moduse akcije i reakcije kojih smo svjesni ako sami u njima sudjelujemo – ili ih pak pomišljamo u analogiji s njima.” (Strawson)
Sviđa mi seLiked by 1 person
Citirat ću dio po dio da se lakše snađemo…
“… post s kojim se nimalo ne slažem”
– meni bi kao indoktrinatoru kompatibilizma naravno ipak bilo draže da se slažemo (s mojim stavom :D)
“Za mene slobodna volja podrazumijeva da postoji odabir, odluka, odnosno da postoji više mogućnosti”
– ja smatram da postoji više mogućnosti. U mnogo situacija mogu odabrati, i biram, između više mogućnosti. Ja (moj mozak, moje misli, tijelo itd.) sam taj koji je napravio odabir.
“Dogodilo se jedino što se moglo dogoditi”
– ako se “moglo” shvaća kao “fizički moglo”, da, ali smatram da je ovdje relevantna drugačija mogućnost.
“pri odluci vjerujem kako postoji više mogućih budućih razvoja situacije i da o mojoj odluci ovisi što će se dogoditi”
– razvoj situacije i za kompatibilista ovisi o osobnim odlukama; postoji jasan uzročno-posljedični lanac između moje odluke i (dijela) moje budućnosti.
“„slobodna volja“ (onako kako je ja shvaćam)”
– zapravo ne znam koje je to drugo shvaćanje slobode volje s kojim bi kompatibilizam bio u sukobu. Kad nisam bio kompatibilist, smatrao sam da su determinizam i slobodna volja nespojivi. Otkako sam kompatibilist (zapravo, baš zbog toga sam kompatibilist), čini mi se da druge pozicije u raspravi rade neku pojmovnu grešku… dakle, ne shvaćam to drugo shvaćanje slobode volje (koje nije moje).
“Da sam hipnotiziran ili da mjesečarim i dalje bi se radilo o mom tijelu i mom mozgu, ali se ne bi radilo o mom slobodnom odabiru djelovanja.”
– hipnozu i mjesečarenje bih kategorizirao kao vanjsku prisilu, možda i pijanost i sl.
“Dakle nije ključno u ovom problemu je li to moj mozak i moje tijelo, nego postoji li odabir između više mogućnosti i je li taj odabir nekako moj.”
– slažem se da je bitno da je odabir moj, pa čak i da postoji više mogućnosti (u mojem ne-fizičkom smislu, tj. recimo da je determinirano da će biti X za nekoliko sekundi; smatram da je istinito “kad bih odlučio spriječiti X i X je nešto s čime sam u uzročno-posljedičnom lancu, možda ne bi bilo X”, unatoč tome što smatram “kroz nekoliko sekundi će biti X” istinitom tvrdnjom). S obzirom da to je li odabir moj direktno ovisi o tome tko je radio odabir, bitno je da sam ja upravo svoj mozak (itd.), ne nešto izvan sebe što upravlja mojim mozgom. Možda bih trebao precizirati s onime da moj mozak ne smije biti pod ničime što bismo svi jasno okarakterizirali kao strani utjecaj. Stoga mislim da primjer Lockeove sobe, koji daje Berčić, nije dobra analogija za raspravu o kompatibilizmu, jer tamo čovjek nema alternativu ni u mojem smislu, tj. ni kad bi promijenio svoje stavove (smatram da je to vanjska prisila).
“Više nego mozak i tijelo i nesvjesno djelovanje pod „ja“ podrazumijevam svjesno djelovanje.”
– slažem se, barem ako se uzima da je svjesno djelovanje načelno dio mozga (svedivo na dio mozga). Dakle, smatram da je “ja” više određeno svjesnim djelovanjem nego npr. greškama koje se događaju u mom mozgu (pa su također dio mog mozga), i puno više nego ostatkom tijela itd.
“Slučajni događaji nisu deterministički, ali ne znači da su to jedini nedeterministički događaji.”
– u postu sam termin “slučajno” koristio u smislu “bez uzroka”. Meni treći put izgleda nemoguć: ako je svjesni odabir imao uzrok, onda je determiniran, a inače nema uzroka.
“U tom slučaju postoji mogućnost da sam uzrok upravo ja, shvaćen ne kao mozak, tijelo ili nesvjesno djelovanje, nego kao svjesni djelatnik”
– mislim da je u mnogim situacijama primjereno reći da je uzrok svjesni djelatnik. (Općenito mislim da je za “uzrok” najbolje odabrati perspektivu koja nudi najkraća/najefikasnija objašnjenja događaja koji je posljedica. Npr. uzroku raspada asteroida po udaru drugog asteroida je svakako najbolje opisati fizički, a uzrok raspada asteroida kojeg smo mi odlučili uništiti jer bi se inače sudario sa Zemljom, kao naše emocije.) Ali to u mojoj slici svijeta ne znači da djelatnik nije bio determiniran.
“Prirodni zakoni, naravno, mogu biti tek “statistički deterministički”…”
– u tom dijelu posta sam ciljao na to da bi bez determinizma bilo teže govoriti o zakonima, jer bi slučajnosti unosile šum u ono što bismo inače smatrali zakonom (ili, ako nema nimalo determinizma, potpuni kaos).
“Da još naglasim ovo, možda je ostalo nejasno: ključno je da pod ja koje donosi slobodnu odluku i djeluje iz nje ne podrazumijevam još jedno biće u svijetu koje je upleteno u mrežu uzročnih veza poput ovog tu stola ili onog tamo robota”
Kad takav ja napravi odluku, je li ona (bar onim dijelom koji nije u toj mreži uzročnih veza) bez uzroka? Kako je to drugačije od slučajnosti?
“A također i gradnja modela uzročnih veza spada u naše vlastito djelovanje. …”
Meni ne izgleda problematično to što je ideja uzročnosti produkt misli, a sad promatramo misli kao dio uzročno-posljedičnih lanaca. Uzročnost je dio našeg pogleda na svijet, i mislim da je u redu primjenjivati ju na bilo koji dio tog pogleda. U nekom jakom metafizičkom smislu, vjerujem da ne postoje uzroci, ali u tom smislu ne postojimo niti mi niti naše misli. Želim reći da ako možemo govoriti o mislima i uzrocima (što znači da smo u ljudskoj perspektivi), onda je ok dovoditi misli i uzroke u vezu.
(ne znam je li to bila ideja drugog komentara, ili sam krivo shvatio)
Sviđa mi seLiked by 1 person
OK, pokušat ću pojasniti tu treću opciju uz determinizam i slučajnost. Recimo da je svijet ne-deterministički: za nekoliko sekundi će biti ili X ili Y. To su fizičke mogućnosti. Ako se radi o ne-svjesnim bićima tad je to hoće li biti X ili Y slučajno. Postoji dakle neki faktor, neka slučajnost, zbog kojega prošlost ne određuje u potpunosti budućnost.
Sad, ja kažem da meni izgleda kako kod svjesnih bića taj faktor može biti ne-slučajan a istodobno i ne-uzročan (u uobičajenom smislu riječi “uzrok”). Kako to? Pri slobodnoj odluci imamo neki uvid (ili predočbu, štoveć) u moguće budućnosti. Fenomenološki promatrano, ne djelujemo samo kao određeni prošlim nego i kao motivirani budućim mogućnostima. Odnosno, pojavljuje se nešto kao određenost sadašnjeg djelovanja budućnošću (jednom od mogućih), što je različito od uobičajenog shvaćanja uzročnosti (gdje prošlost određuje budućnost). Upravo zato je za pitanje slobodne volje važno svjesno djelovanje, jer bez svijesti (u smislu nekog uvida u moguće budućnosti) “izbor” između X i Y jest slučajan. Svijest o mogućim budućnostima povezanim s odlukom jest ono zbog čega slobodna odluka nije slučajna; a kako ta odluka nije u potpunosti određena prošlošću onda nije ni deterministička.
Sviđa mi seSviđa mi se
Čini mi se da se ne radi o određenosti sadašnjeg djelovanja budućnošću, već određenosti sadašnjeg djelovanja zamišljenom budućnošću (koja sa stvarnom budućnosti ima veze samo onoliko koliko možemo predvidjeti posljedice naših odluka/radnji na temelju zakona u koje vjerujemo). Dakle, čini mi se da je odluka ipak u potpunosti donesena na temelju prošlosti. Motiv nam je neko buduće dobro (sreća itd.), ali to buduće dobro nije samo po sebi utjecalo na nas, već je na nas utjecala sadašnja želja/potreba da se takvo dobro ostvari.
Sviđa mi seSviđa mi se
Dobro, ono oko čega se ne slažemo je status “zamišljene budućnosti”. A nije ni čudno da se ne slažemo budući da su moje zamisli o tome dosta osebujne, mada meni savršeno normalne. Naravno da je velik dio mišljenja neko rearanžiranje prošlih iskustava i njihovo projiciranje u budućnost. Ali ako postoji nešto poput istinske kreativnosti u mišljenju i općenito svjesnom djelovanju, i ako govor o mogućim svjetovima (npr. u logici i ontologiji) ili realnosti mogućnosti (npr. u kvantnoj mehanici) nije puka priča nego se radi o nečemu doista realnome, onda bi moglo biti da ta kreativnost mišljenja/zamišljanja znači nešto kao doticaj sadašnje svijesti s tom realnošću koja je izvor mogućih budućnosti.
Sviđa mi seSviđa mi se
Zar nije taj doticaj s ne-fizickom realnoscu (koji nas tada navodi na ovu ili onu odluku) ponovno oblik determinizma, uz razliku da se vise ne radi samo o fizickoj, nego siroj, stvarnosti? Cini mi se da to i dalje ne pruza slobodu da je nesto moglo biti drugacije (u libertarijanskom smislu).
Sviđa mi seLiked by 1 person
Nije, jer je drugačija vrsta određenosti, ona koja ovisi o kvaliteti svjesnosti, o pozornosti, sabranosti, itsl. Ako nema svjesnosti događaj je slučajan, ako ima onda je svjesno odabran. To je u skladu s onim što doživljavamo kao svjesni odabir – kad nismo pozorni kažemo “bilo je slučajno”, “nisam bio pri sebi”, itd., dok kad sabrano nešto odlučim tad smatram da sam upravo ja taj koji je odlučio. To što je ta odluka motivirana ne smanjuje moju slobodu.
Sviđa mi seSviđa mi se
(pisem u novi komentar da WordPress ne smanji širinu)
Nisam shvatio…
Koliko sam ranije shvatio, naše odluke mogu biti slobodne jer na njih može utjecati naš direktan uvid u moguće budućnosti. No iz zadnjih komentara mi se čini da je taj uvid samo motivacija koja ne čini odluku slobodnom, već ju slobodnom čini to da smo ju (odluku) svjesno napravili.
Je li tvrdnja zapravo da naše odluke, do na motivacije, jesu (vjerojatnosno) slučajne, ali nisu slučajne u smislu ne-namjeravane, jer ih upravo činjenica da smo ih donijeli čini namjeravanima?
Sviđa mi seSviđa mi se
Ne znam zašto su to dvije različite stvari… Svjesno odlučiti, kako meni izgleda, podrazumijeva razmatranje mogućih budućnosti. To svjesno odlučivanje nije neko neutralno pa da je svejedno odabirem li X ili Y, nego se u tom razmatranju neke od mogućnosti sagledavaju kao poželjnije. Takav uvid u moguće budućnosti motivira odluku. Bez tog svjesnog sagledavanja i odlučivanja za neku od mogućnosti ne može se govoriti o odluci, pa je to hoće li se dogoditi X ili Y slučajno.
Sviđa mi seSviđa mi se