Multikulturalnost, tolerancija… ili plemenština Zagorovog svijeta?

U «crnome srcu najcrnje Afrike» jedan fanatični kršćanin i jedan strastveni štovatelj Alaha bore se rame uz rame protiv onih koje su označili kao sljedbenike zla. Andrew Cain, kromvelovski puritanac i Ben Yussur, tuareški princ, dva udaljena svijeta, dvije različite kulture.

1

Mogu li imati što zajedničko?

Ipak, ovakva situacija nije neobična u Zagorovom svijetu. Štoviše, upravo je reprezentativna. Sama osnovna postavka serijala jest ravnoteža između bijelih i crvenih, između bjelačkog i indijanskog svijeta. Otuda smo često gledali Indijance i bijelce u zajedničkim nastojanjima, u međusobnom uvažavanju i poštivanju. Naravno, kod onih ‘dobrih’ likova, protagonista koji su pozitivci u epizodi.

Vremenom se osnovna indijansko-bjelačka tematika proširila, te smo počeli susretati mnoge kulture. I uvijek su se pojavljivali ‘dobri’ likovi, upečatljivi, puni vrlina. Tko se od fanova ne sjeća klasične priče o Seminolama, poglavice Manetole i crnog Liberty Sama. Ili simpatičnog vikinškog vinopije, kralja Guthruma. Fakira Ramatha i ostale Fishlegove ekipe. Guido Nolitta, Zagorov tvorac, između ostalog i veliki putnik, u svakom je slučaju udahnuo serijalu jednu kozmopolitsku crtu, optirajući, gotovo pratovski (Corto Maltese) za bogatstvo svijeta u vidu raznih običaja i kultura. Ovo će još naglašenije doći do izražaja u kasnijem projektu, lutalici Južne Amerike (a poslije i drugih kontinenata), donkihotskom pilotu – Mister Nou.

Mauro Boselli, autor Morske strave, nastavlja na utvrđeno. Može se reći da će baš on razviti kozmopolitski duh, naročito obrazac koji je Nolitta postavio u Mister Nou te Zagorovim odisejama, i to kao svoj forte. Pustolovine će se pojačati za par razina, a Zagor će, poput svog tate, postati veliki putnik. Gotovo da je Boselli, s avanturističke i akcijske strane, doveo Zagora do savršenstva.

2

U okviru tih velikih pustolovina, ističe se tema suživota različitih kultura ili zajednica. Pronaći modus života suprotstavljenih skupina, čini se osnovna Bosellijeva okupacija (vidi epizode Aljaska, Teksaški rendžeri, Otočka skupina, Sedam gradova Cibole kao najizrazitije primjere). Možda nije dovoljno uočena prva njegova priča, njegov debi na Zagoru. Kradljivac Sjena ne kotira među fanovima, iako se radi o prilično zanimljivom uratku. Vraćanje početku, klasičnom «trading postu» kao mjestu susreta tipičnog darkvudskog imaginarija: traperi, Indijanci, trgovci, pustolovi i poneki ‘stranac’, došljak iz ‘civilizacije’. Takav jedan ‘građanin’ doći će upoznati drugu kulturu, upoznati Indijance i ovjekovječiti ih portretima. Ova naizgled banalna platforma omogućit će Boselliju propitivanje oba svijeta, i bijelaca i Indijanaca. Dakle, od samog starta tema suživota različitih kultura bit će izražena; ako ne svakog puta eksplicite, gotovo da nema priče koja ne uključuje susrete likova koji dolaze iz drugačijih etničkih, rasnih ili kulturoloških sredina.

Morska strava jedna je od potonjih. Ne samo Cain i Ben (te donekle Zagor i Cain), nego povratak, sada već legendarne posade, čini jedan od oslonaca priče. Kapetan Fishleg i njegovi mornari, uz dakako Zagora i ‘debitanta’ Caina udruženim će snagama savladati sljebenike Zla – koje bismo također mogli nazvati «nekom drugom kulturom». Tada bismo imali sukob kultura doveden do ekstrema: za neke nema mjesta u ljudskoj zajednici. S jedne strane imali bismo pluralističku zajednicu izraženu Fishlegovom internacionalnom, multietničkom i multikulturalnom posadom, a s druge pokušaj nove religije sa perspektivom ka uniformnosti i monolitnosti.

3

Mornari s «Golden Baby»

Znači li sve ovo da je dominantan svjetonazor ili ideologija stripa Zagor – multikulturalizam?

Ako slijedimo liniju koju smo naznačili od Nolittinih početaka, pa Bosellijeva variranja teme, posebno ovo posljednje čitanje Morske strave u kojemu ispada da su oni istorodni dogmatici i zli, čini se da aktualni pojmovi pluralizma, tolerancije i multikulturalnosti sasvim lijepo odgovaraju serijalu. Tko ne bi pristao ili podržao kada baci pogled na gornju sliku.

Pa ipak.

Nekim čitateljima Zagora rečeni pojmovi ostaju prekratki. Ne opisuju Zagorov svijet u punini: multikulturalizam nije pogođeni izraz obliku koji je Nolitta postavio. Bez obzira što se kroz priče provlače i gledišta sukobljenih strana i prihvaćanje različitosti i bogatstvo etničkih zajednica, ne vidim Zagora u nekom liberalističkom ključu. Ne gledam kao na svijet nekakvih Millovih individualaca, pa ni američkog pluralizma i tolerancije. Možda bismo se boljem izrazu Zagorovog svijeta približili sljedećim mislima njemačkog filozofa Karla Jaspersa:

Pitanje, je li još moguće ljudsko dostojanstvo, istovjetno je pitanju, je li još moguća plemenština (Adel).

Oni najbolji u smislu plemenštine ljudskog bitka nisu već oni daroviti, koje bi se moglo odabirati, nisu rasni tipovi, koje bi se dalo antropološki utvrditi, nisu ni genijalni ljudi što stvaraju iznimna djela, nego su među svima njima to oni ljudi, koji su oni sami, za razliku od onih koji u sebi osjećaju samo neku prazninu, koji ni jednu stvar ne poznaju kao svoju, koji bježe od samih sebe.

Dok se ljudima međusobno vitla kao prašinom, zbilja je pouzdano ondje, gdje su prijatelji pravi prijatelji uz faktično komuniciranje njihove očitovanosti i solidarnost osobne odanosti.

 Nevidljiva zbilja bitnoga jest ta uzajamna pripadnost samobitkujućih.

 Postoji veza, koja se ne da fiksirati nikakvim ugovorom, a koja je jača od nacionalne, državne, stranačke i socijalne zajednice ili rase. 

Najbolje što danas može biti darovano jest bliskost samobitkujućih ljudi.

4

Umjesto mnogopotezane i korektne riječi multikultiralizam, ja bih birao nesuvremenu – plemenštinu. Taj pojam preciznije i odlučnije pogađa Zagorov svijet. Jer tu se radi o ljudskom dostojanstvu i to ponad svih «nacionalnih, državnih, stranačkih i socijalnih» obilježja. Tu «prijatelji jesu pravi prijatelji», nevezani «ugovorom», ali zato «solidarni i odani» kada se sretnu, «faktično očituju» jedan drugome. Ne regrutiraju se ni iz redova genija ni iz darovitih niti su utvrđeni rasni tipovi, već su baš – samobitkujući. Oni sami, koji imaju volju i snagu, vjeruju u čovjeka i otvoreno su bliski. Nije to ni neki ekskluzivni klub ni sociološki moćan sloj, pa ipak je odabrano društvo, malobrojni. Dakako, u Zagorovom svijetu te «malobrojne» srećemo redovito i često, pa je i sama Fishlegova posada gotovo čitava sastavljena od «samobitkujućih»: Ramath, Tarawa, Siva Lisica, Zarkoff, Orsovic… Svejedno mi i dalje možemo pratiti pustolovine našeg junaka, što, u krajnjoj instanci, govori: nama jest uvjerljiv svijet koji se tu orisuje. A on je uvjerljiv, jer ideja koja stoji u podlozi opstaje, privlači, ne da se odstraniti usprkos čitavoj masi onog što bismo mogli nazvati našim ciničkim odrastanjem. Mi, današnji, jesmo svjesni moći, odnosa, potreba, jednim okom uvijek gledamo ‘iza’ stvari nepovjerljivi prema ‘velikim’ pričama nakon kraha raznih popravljača ljudskog roda, pa ipak… Ima nešto što razgaljuje i krijepi u tim simpatičnonaivnim slikama Caina i Bena rame uz rame, Zagora i Fishlegove ekipe u njihovoj jednostavnoj odlučnosti i putanji ravna crta-cilj; jer kako reče Jaspers: u njima nema praznine, a svaku stvar mogu učiniti svojom i time – svijet učiniti svojim. To znači: svijet ne ostaje stranim, a čovjek mala smet u ledenom kozmičkom prostranstvu, nego čovjek proizvodi svijet i tu je odmah sadržano da je on smislen i ljudski.

5

Bliskost, prijatelji jesu pravi prijatelji i svijet je lijep

Međutim, nisu li ovo samo zakašnjele fantazije, romantički anakronizmi koje smo ostavili po strani i skovali recentne pojmove pluralizma, tolerancije i multikulturalnosti za koje se čini da prikladnije opisuju, pa i propisuju skicu idealnog društva kakvom težimo?

Moj je odgovor da valja inzistirati na ‘starom’ konceptu, onako kako je to izrazio Jaspers. Ma kako zvučalo nesuvremeno, dapače sumnjivo (Sloterdijk se jednom prilikom u kontekstu Jaspersa izrazio riječima: «posljednji otvoreni elitisti» – čim nešto vuče na «elitnost» u našem masovnom i demokratskom društvu, odmah se pale senzori i široko otvaraju oči), mislim da ima bitna razlika između koncepta tolerancije i osobne odanosti «samobitkujućih», ma otkuda dolazili.

6

Tolerancija

ili

7

Odanost

Za jasnije i preciznije razumijevanje pojmova pluralizma i tolerancije, uputno je konzultirati, sada već klasičan tekst američkog filozofa Roberta Paula Wolffa – Beyond Tolerance. Wolff analizira pluralističku demokraciju «koja je nastala u suvremenoj Americi», a čija je vrlina, prema njemu, «tolerancija»:

U povijesti rasprave o pluralizmu bila su ponuđena tri različita načina obrane.

Najraniji argument… kazuje da je tolerancija religioznih praksi nužno zlo koje se nameće društvu, koje ili ne može potčiniti one koji drugačije misle, ili smatra previsokim društvene troškove potčinjavanja.

Drugi argument… predstavlja pluralizam kao moralno neutralno sredstvo da se slijede politički ciljevi koji se ne mogu postići tradicionalnom reprezentativnom demokracijom… Unutar interesnih grupa, od kojih se sastoji društveno uređenje, zbiva se nešto što je vjerojatno blizu demokracije. Ove grupe mogu opet iskazivati volju svojih članova time što vrše pritisak na izabrane predstavnike koji kompromisno pomiruju oprečne interese…

Treća varijanta obrane… polazi od uvida u odnos osobe i društva. Jednostavno rečeno, radi se o tome da ljudska osoba u svom razvoju, strukturi i stalnoj djelotvornosti ovisi o društvenoj grupi, čiji je važan član. … U većem društvu je mnogobrojnost grupa bitna za zdrav razvoj pojedinca, ali postoji opasnost u osjećajnoj vezi u koju se mora ući spram primarne grupe. …  «out-group» neprijateljstvo je prirodna popratna pojava «in-group» lojalnosti. Što toplije netko izgovara «mi», to će hladnije reći «oni». … Jedno rješenje… sastoji se svakako u tome da se odriješe spone koje pojedinca vezuju uz njegove etničke, religiozne ili ekonomske grupe. … No, opasnost koju sadrži kidanje ograničavajućih spona sastoji se u tome da bez njih ne možemo živjeti. … To bi značilo davati prednost zlu, «čovjeku mase», bezličnom pripadniku osamljene mase.»

Ovih nekoliko citata upućuju zašto je Zagor prije strip «plemenštine ljudskog bitka», nego multikulturalnosti i tolerancije. Ti su koncepti izvedeni iz liberalne filozofije, a ova se u osnovi svodi na kalkuliranje (ugode i neugode). Gornji argumenti nisu ništa drugo nego računi, procjene što se više isplati: ako se ne isplati sukobljavati s drugima, onda ih toleriramo. Ako su se različite grupe nametnule, etablirale, također ih toleriramo i laviramo među njima i njihovim interesima. Bilo bi divno, kaže pluralist, kada bi pojedinac bio član bezbrojnih grupa – tako ne bi bilo netolerancije, budući bi svatko pripadao raznim grupama, pa bi u svemu nalazio interes, plus bi upoznao različite stilove života. No, Wolff jednostavno primjećuje da tako nešto nije svojstveno čovjeku, jer čovjek nije (samo) Millov kalkulant, već živi (i) emocionalnim životom, pa ako hoćemo tako nazvati – i iracionalnim. Stoga on nije «bezlični pripadnik osamljene mase», ili ako jest, Wolff to ispravno naziva «zlom», jer takav pojedinac bio bi ili ono što se kritizira kao otuđeni čovjek ili nekakav automat-kalkulant koji bi svuda tražio korist bez ikakvih uvjerenja, savjesti, skrupula, tj. onoga što doživljavamo eminentno ljudskim dostojanstvom. Rječju, bio bi beskičmenjak.

Zagor i njegovi prijatelji zasigurno nisu takvi kalkulanti. Njih se tiču drugi, svaka stvar – «svaku stvar poznaju kao svoju». Uzmimo mornare s «Golden Baby». Ukoliko bi bili liberali, tolerantni svaki prema svakome u njihovoj etničkoj i kulturološkoj različitosti, puštali bi da svatko obavlja vlastitu životnu praksu i živi vlastiti lajfstajl. Recimo, Tarawa šilji svoje «kljove», nikoga to ne dira. Ramath sjedi na čavlima i bulji u pučinu, who cares. Zarkoff svira balalajku i meditira o širokim stepama. Sambo svira bubnjeve u ritmu tam-tama i svi piju rum, majmuniraju se i čavrljaju, a onda se povlače u svoj kutak i razmišljaju o ulovu. Jer «ulov» je jedini zajednički cilj ove grupe i jedino su se s tog razloga «udružili», okupili ovu internacionalnu multi-kulti postavu.

No, vidimo da nije riječ o tome. Posada ne mari za vlastiti račun, izlazi iz uskih okvira privatnih interesa i slijedi ono što bismo mogli nazvati «općim dobrom». Ma kako etnički i kulturološki različiti bili, izgleda da svi imaju zajednički doživljaj «dobra» i «zla». Možemo reći da postoji konsenzus što valja činiti, usuglašena su nastojanja, a svijet je zajednički «projekt». U ovoj epizodi to dobro vidimo kod slučaja «Virginia». Virginia je Fishlegova nećaka, pa u kalkulantskom svijetu – njegova stvar. Međutim, čitava posada staje uz kapetana i tu više nije riječ o mornarima, već o prijateljima. Preuzeti rizik, dakle neugodu, ali zato postupiti plemenito, dostojanstveno. To je ono što zovemo plemenština, bit stripa Zagor.

Pridošlica Cain, koji isprva nastupa autoritativno i kruto, razvija se kroz pustolovinu sa Zagorom i prijateljima. Na kraju priče izlazi iz stripa više ‘zagorovski’, nego što je ušao. U tom smislu mogli bismo reći da je Morska strava neka vrst bildungsromana, s pozicije Cainovog lika.

Zagor: «A ja cijenim što si ovaj put spasio onu djecu umjesto da ih pokušaš ubiti.»

Cain: «Predomislio sam se. Možda ih još uvijek možemo izvesti na pravi put.»

Cain kaže, hineći fakinštinu, «predomislio sam se». No, čovjek se «predomisli» uglavnom pod nekim utjecajem – netko je vršio odlučujući utjecaj, te potakao razvoj u ovome ili onome smjeru. Tako i Cain, još ne izravno i punim priznanjem, ipak nagoviješta svojim izjavama da ga je ovaj susret sa Zagorom i njegovim svijetom oplemenio. Da je prepoznao «samobitkujuće(g)» u «očitovanosti»:

Čovjeka koji se tuče kao Zagor bolje je imati za saveznika.

On, doduše, ovdje govori u stilu pravog anglo-američkog liberala (a Zagor mu kurtoazno uzvraća), no mi (čitatelji) već sa sigurnošću osjećamo da je došlo do preobrazbe, da se Cain još samo površinski drži stare fraze, dok je iznutra pokrenut i gotovo fasciniran onime što je ovdje vidio i doživio. A doživio je i prošao puno toga. Uostalom, on i ne može biti neki engleski kalkulant, kada se onako propio zbog žene kao da dolazi iz Hrvatskog Zagorja ili Zagore.

8

Stoga, ustrajemo u tvrdnji da je ono od čega smo pošli na početku, činjenice koje vidimo u serijalu, pa tako i u epizodi Morska strava, različite rase, različite kulture u skladnim odnosima baš po «pe-esu» ideologije multikulturalizma i tolerancije, nedovoljan i prekratak izraz Zagorove biti. Na površini ima podudaranja u bogatstvu različitosti, u nepravljenju etničkih i rasnih razlika. Ono pak što je odlučno: u Zagoru svi ti različiti ne staju na tome da se podnose u javnosti, a privatno svaki živi u svom svijetu; ne, oni imaju zajednički «projekt», vjeruju u to što čine i ujedno vjeruju da je to što čine – dobro. U Zagorovom svijetu nije pitanje je li moguće ljudsko dostojanstvo, je li moguća plemenština. Pretpostavka je da je to izvjesnost, da postoje takvi – plemeniti. Zato nam je Zagor i dalje aktualan, neiskorjenjiv u masi štiva koje nas preplavljuje.

Ili da parafraziramo Fichtea: svatko bira onakve stripove kakav je čovjek.

Mario Sremec

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s