dobro i sloboda izbora? (ulomci iz Platon, Fedon i D. Barbarić, Ideja Dobra)

Nisam naime držao da će ikada onaj tko kaže da je sve to od strane uma uređeno navoditi za njih neki drugi uzrok do taj kako je najbolje da se to sve ponaša tako kako se ponaša. Pa kad dakle iznese za svako pojedino uzrok, i onaj zajednički svima, držao sam da će razložiti ono najbolje za svako pojedino, a zatim i ono svemu zajedničko dobro. I ni za što nisam htio napuštati tu nadu, već se svim žarom latih tih knjiga i počeh ih što sam brže mogao čitati, ne bih li što brže sagledao ono najbolje i vrednije.

No od te se divne nade oprostih, druže, kad sam, uznapredovavši u čitanju, vidio muža koji se ne služi umom niti mu pripisuje ikakvu uzročnost za uređenje cjeline stvari, već kao uzroke navodi zrak, eter, vodu, te mnoštvo drugog i neobičnog. I učini mi se da mu se dogodilo potpuno slično kao kad bi htio tko, kazujući kako Sokrat umom čini sve što čini, a zatim se prihvativši toga da kaže uzroke za svako pojedino što činim, rekao prvo da ovdje sjedim zbog toga što mi je tijelo sastavljeno od kostiju i tetiva, te da su kosti čvrste i zglobovima odvojene jedne od drugih, a tetive da su sposobne zategnuti se i opustiti te da pričvršćuju kosti uz meso i kožu, koja ih drži na okupu. Budući da se kosti uvijaju u svojim zglobovima, kad se opuštaju i napinju tetive, to čini da sam sposoban upravo sada savijati udove, i iz tog uzroka ovdje sagnut sjedim. I kao kad bi, opet, za ovaj naš razgovor navodio druge takve uzroke, glas, zrak, sluh i tisuće takvih sličnih kao uzrok iznoseći, zanemarivši pritom navesti one prave uzroke, naime da se, budući da se Atenjanima učinilo boljim mene osuditi, meni opet zbog toga učinilo boljim ovdje sjediti, i pravednijim ostavši podnijeti kaznu koja je određena. Jer, tako mi psa, već bi ove tetive i ove kosti, kako smatram, bile u Megari ili u Beotiji, nošene mnijenjem ο tome što je najbolje, da nisam držao kako je pravednije i ljepše od bijega i umaknuća podvrći se kazni države, pa kakvu god ona odredila. Nego takvo nešto zvati uzrocima i odviše je besmisleno.

Ako bi pak netko kazao da bez posjedovanja toga – kosti, tetiva i što ostalo takvo posjedujem – ne bih bio u stanju provoditi ono što svagda naumim, kazao bi istinu. Ali da time činim ono što činim, provodeći to umom, a ipak ne odabirom onog najboljeg, to bi već bila velika i ogromna lakoumnost kazivanja. Jer to znači ne biti u stanju razlikovati da je drugo uzrok uistinu a drugo ono bez čega uzrok ne bi mogao biti uzrokom. A baš je to ono što mi se čini da mnoštvo kao tumarajući u tmini dotiče, služeći se krivim imenom kad to označuje uzrokom.

ulomak iz Platon, Fedon, u Damir Barbarić, Grčka filozofija (Hrestomatija filozofije sv. 1), Zagreb: Školska knjiga 1995., str. 120.-121., preveo: Damir Barbarić


Platonu je strana kako redukcija punine uzročnosti na samo jedan njen mogući vid i aspekt tako i svaka pomisao stvaranja iz ničega. U poznatom “teologijskom” razmatranju u drugoj knjizi Politeie naziva on boga izričito uzrokom ne svega nego samo onog valjanog i dobrog. I božanski tvorac uređenog svijeta u Timeju ne sačinja taj svijet iz ničega, nego iz zatečenog posve neuređenog gibanja. Tako će i u našem tekstu ideja dobra biti nazvana samo uzrokom “svega pravog i lijepog” (517c2-3) a ne naprosto svega. Štoviše, svoj oprez spram svakog čvrstog fiksiranja neke konačne odredbe biti uzroka i uzročnosti Platon će jasno dati do znanja govoreći kako je Dobro tek “na neki način uzrok” (516c1-2). …

Za dokučenje naravi uzročnosti ideje dobra neophodno je prije svega uvažiti temeljnu razliku koju Platon čini između onoga što on zove uzrokom u pravom smislu riječi i onoga bez čega uzrok ne bi mogao biti uzrokom, naime onoga što je njegov puki tako reći materijalni uvjet, no samo nema dignitet uzroka, već u najboljem slučaju “suuzroka”, kako će ga Platon označiti u Timeju. Taj nauk o dva vida uzroka, onom istinskom i onom samo nužnom i neophodnom, izložen je mjerodavno još u Fedonu te tvori unutrašnju strukturu kasnije razrade tamo nabačene skice jedne kozmologije pod vidom dobra – izvedene u poznom Timeju -, a mi ga ovdje za naše potrebe možemo ocrtati tek u osnovnim obrisima.

Suuzrok, nužni uzrok ono je po čemu nešto nužno nastaje i propada prema slijepome slijedu mehanizma. Kažimo tu usput, onaj gore spominjani prevladavajući i ustvari jedini važeći eficijentni uzrok novovjekovne prirodne znanstvene metode nije, ogledan iz Platonova pogledišta, drugo do baš taj slijepi mehanički uzrok nužnog slijeda u području nastajanja i propadanja. Njemu pak nasuprot stavlja Platon ono što on jedino doista hoće nazivati uzrokom, ono naime po čemu nešto jest i biva radi toga što je dobro i najbolje da bude upravo to i tako. Uz sav potreban oprez, kušajmo ipak izraziti to pomoću nama povijesno bližih pojmova: uzrok vidi Platon samo tamo gdje je sloboda izbora i odluke. Mehanizam kostiju, mišića i tetiva odavno bi mogao biti izvan tamnice da Sokrat nije smatrao boljim da ostane, kako je to klasično iskazano u Fedonu. To da je taj mehanizam Sokratu nužan već i za to da bi uopće i ostao, to ipak ne znači da upravo u njemu leži uzrok, već samo i jedino neki materijalni uvjet, neki “suuzrok” ostajanja. Uzrok je dakle – saberimo to na ovaj način – zapravo uvijek samo uzrok onoga biti i bivati dobrim i boljim, ne tek onoga biti i bivati naprosto.

ulomak iz Damir Barbarić, Ideja dobra, Zagreb: Demetra 1995., str. 284.-286.


Knjige se mogu kupiti u knjižarama ili kod nakladnika: Školska knjiga i Demetra

platon barbaric dobro kao uzrok.png

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s