konzervativno? progresivno?

Budući da je politika prije svega područje interesne borbe (a ne npr. nastojanja za spoznajom pa utoliko i jasnoćom) naravno je da u korištenju političkih pojmova vlada prilična zbrka. S obzirom na nju ponešto (ili većina) ovoga što ću napisati može biti očito, pa ipak možda vrijedno ponavljanja.

Pojmovi progresivno i konzervativno nisu nužno vrijednosni, niti su tek prazne aktualno-političke etikete, nego slijede iz temeljnih vremenskih kategorija: konzervativno je orijentirano na vremensku dimenziju prošlosti (ili radije „bilosti“, kako kažu Nietzsche i Heidegger, naglašavajući da ono što je bilo nije nužno time i prošlo), a progresivno je orijentirano na budućnost. Konzervativci sanjaju o nekad bilom zlatnom dobu, progresivci o budućoj utopiji. Već je iz toga odmah očito da forsiranje neke isključive ili-ili odluke između tih dviju pozicija nema smisla: ni prošlost ni budućnost nisu samostalne, nego jesu samo u odnosu na sadašnjost. Nužno dakle ima neke treće pozicije između tih dviju. Niti bi ta pozicija između opet smjela biti isključiva nego joj je potreban ujedno i konzervativni i progresivni pogled, onako kako o sadašnjosti ima smisla govoriti samo u odnosu na prošlost i budućnost.

Naravna borbenost politike dovodi do toga da svaka od tako naznačenih triju pozicija predstavlja samu sebe kao jedinu pravu a druge dvije kao ne samo pogrešne nego i međusobno srodne. Tako konzervativci u paketu govore o „lijevo-liberalnom“, progresivci o jednakosti liberala i desnice, a centristi o zajedničkim totalitarnim sklonostima ljevičara i desničara. Svako uvažavanje smislenosti i potrebnosti ostalih pozicija stranačkim pravovjernicima izgleda kao kompromiserstvo. Ali, ako ono vremensko utemeljenje naslovne podjele stoji, tad bi valjalo naći mjesto za sve tri pozicije ideološkog trokuta.

ideoloski-trokut.png

Svakako, u gornjemu vrhu trokuta trebalo bi stajati “Conservativism”, pri čemu poanta jednako vrijedi.

Započnimo opravdanjem konzervativnosti. Njemački filosof Odo Marquard:

Čovjekov je život uvijek prekratak da bi se od onoga što čovjek jest u proizvoljnom opsegu odvojio promjenom: za to jednostavno nema vremena. Iz tog razloga život mora uvijek pretežno ostati ono što je povijesno već bio: mora se nadovezati (anknüpfen). Budućnost (Zukunft) treba izvor (Herkunft); ‘izbor koji sam ja’ nošen je neizborom koji sam ja, i taj je za većinu od nas uvijek toliko dominantan da – zbog kratkoće našeg života – nadilazi i našu mogućnost zasnivanja. Zato nije potrebno, ako uopće – pod uvjetima vremenske stiske naše vitae brevis – hoćemo zasnivati, da zasnujemo svoj neizbor, nego izbor (promjenu): teret je dokaza na strani onoga koji mijenja. Kad skepsa prihvati to pravilo, koje proizlazi iz ljudske smrtnosti, ona stremi konzervativizmu. Konzervativno je pritom posve neemfatičan pojam koji nam najbolje objašnjava kirurg, promišljajući hoće li bolest tretirati konzervativno ili pak treba odstraniti jetru, zub, ruku ili crijeva: lege artis izrezujemo samo ako moramo (ako su za to nužni razlozi), inače ne i nikada sve. Nema operacije bez konzervativnog tretmana jer iz čovjeka ne možemo izrezati cijelog čovjeka.

Jedva da se tu ima što dodati, ali ipak: svako i razumijevanje i djelovanje uz ono eksplicitno izrečeno i osviješteno počiva i na onom implicitnom, kontekstualnom. Koliko god se mogli razumno dogovarati o res publica, velik dio zajedničkoga života će preostati u onome neizrečenom, podrazumijevanom, što čini kontekst za eksplicitni tekst naših dogovora. Taj implicitni kontekst zapravo onemogućuje uspjeh revolucija: svaku netaknuto preživljava ogroman dio nesvjesnih zajedničkih praksi očuvanih navikom. Pokušaj da se zajednički život konstruira ab ovo naprosto je naivan (što ne znači da nije poguban – revolucije u pravilu s prljavom vodom izbace i bebu).

Konzervativcima je svojstven ideal bratstva – on ukazuje na zajedničko porijeklo i na organsku bliskost, onu koja nije svjesno odabrana, dogovorena/ugovorena, nego nam je zadana prošlošću, kao situacija u kojoj se, htjeli-nehtjeli, nalazimo i koja nas uvelike određuje kao to što jesmo. U manje milosrdnim varijantama taj se ideal ostvaruje kao bliskost sa srodnicima iz porodice ili klana, ili članovima iste nacije (koja u svom nazivu nosi fikciju zajedničkog porijekla), a u milosrdnijima kao bliskost sa svim ljudima kao braćom i sestrama, Božjom djecom. Progresivci ga ili karikiraju kao pripadnost krdu ili preimenuju u solidarnost, čime ga lišavaju onoga do čega je konzervativcima stalo: organske sraslosti tijekom zajedničke prošlosti. Taj ideal solidarnosti su, nadalje, skloni propisati zakonom a ne prepustiti zajedničkom osjećaju (sensus communis) – ali time smo već na terenu ideala jednakosti.

Mada je potpuna eksplicitnost pravila zajedničkoga života nemoguća, to ne znači da je ta pravila nemoguće mijenjati. Dapače, podjednako je nemoguće konzervirati ih jednom za svagda: kontekst se mijenja, izniču novi dotad neosviješteni problemi, javljaju se po prvi put nove ideje, itd.

Ali ako se supstancijalna forma preinačila, jednom za svagda, uzaludno je htjeti zadržati oblike ranijeg obrazovanja; oni su uveli listovi koje odbacuju novi pupoljci što su već stvoreni na njihovu korijenju. (Hegel, Znanost logike §5)

U naravi uma je da traži bolja rješenja; doduše „teret dokaza je na strani onoga koji mijenja“, ali taj teret je mnogo puta uspješno iznesen. Progres je ne samo moguć nego po svemu sudeći i postignut na mnogim poljima života.

Progresivni ideal jednakosti odnosi se ponajprije na zakonsku ravnopravnost, dakle na ono što treba biti, nasuprot onome što jest. Također i na jednakost šansi, dakle s obzirom na buduće mogućnosti. Najbolje ga opisuje slavni Rawlsov veo neznanja, po kojemu se (samo u misaonom pokusu) dovodimo u situaciju potpune lišenosti bilo kakve prošlosti i pripadnosti pa tek iz toga stanja tabula rasa projektiramo buduća pravila igre koja su jednako (ne)poželjna za bilo koga. Ako je identitet konzervativca preuzak budući da je neodabran, naprosto zadan prošlošću, identitet progresivca se rasplinjuje do nepostojanja, kao da može biti (ubuduće) bilo tko (ili čak bilo što). Stoga svima jednako. Spram projektirajuće naravi progresivaca konzervativci su u pravilu skeptični i u njoj vide izvor većine ljudskih nevolja; uvjereni su da bi bez takvih preuzetnih projekata budućnosti stvari nekako spontano sjele na pravo mjesto. Uostalom laissez-faire nije samo ekonomska doktrina nego i prijevod kineskog pojma 無為, wu wei, postizanja nedjelovanjem. No, čini se da trajno djetinje povjerenje u takve „nevidljive ruke“ nije sudbina čovječanstva, da smo najkasnije s Novim vijekom prešli u razdoblje kad se od svakoga traži punoljetnost, preuzimanje odgovornosti za vlastiti život, pa i onaj zajednički.

Ako smo, dakle, nadišli razdoblje puzanja, i osovili se na vlastite noge tad je očito: za hod nam doista trebaju obje noge, desna i lijeva – pri svakom koraku jedna čvrsto i nepokretno na tlu a druga slobodno i pokretno u zraku. Niti smo ukorijenjene biljke niti slobodnolebdeće sablasti. Ne treba nam bipolarni lijevo-desni poremećaj niti utopijski ili zlatnodobni snovi nego: pogled u prošlost i pogled u budućnost, te sloboda da odlučimo između nastavka po starome i pokušaja promjene. Ni jedno ni drugo nije apriori poželjno ili isključeno. Srednja/treća pozicija je u prvom redu određena sadašnjošću kao odluci između nastavka prošlosti i okušavanja neke nove budućnosti, odnosno idealom slobode. Svi smo u situaciji da nam je zadana neka specifična prošlost i da ne znajući budućnost projiciramo pravila zajedničke igre (pa bolje bolje da budu fair, budući da ne znamo koji će nas udes zadesiti). Pa ipak, svatko za sebe u svakom sada odlučuje u kojoj će mjeri nastaviti prošlo a u kojoj se otvoriti za nove buduće mogućnosti.

4 misli o “konzervativno? progresivno?

  1. Čini mi se da se termini progresivno-konzervativno često koriste u prenesenim značenjima, npr. većina živih ljudi na ovim prostorima je cijeli život provela pod legalnim pobačajem, pa se svejedno zagovaratelji pobačaja smatraju progresivnima. Slično za Tursku i sekularnost.
    Ili možda, prošlost konzervativaca se odnosi na neke primordijalnije osjećaje, neku davnu (ili možda čak samo zamišljenu) prošlost, plemenski osjećaji, agresija, strahovi i sl. Konzervativci teže većem utjecaju tih emocija, neovisno o tome što se doista zbivalo u nedavnoj prošlosti… stvarna prošlost određuje centar oko kojeg se vodi borba, ali mislim da ne i same smjerove u kojima teže progresivci i konzervativci.

    Sviđa mi se

  2. Teško se ne složiti s napisanim. Jedino mislim da bi trebalo dodati kako i konzervativci nekada sa željom vraćanja u prevladana stanja, također teže promjenama koje vode nekoj neizvjesnosti (ne znamo kamo bi moglo odvesti ponovno uvođenje prevladanih oblika i pravila života u društvo čiji je (objektivni) duh sada drugačiji nego što je bio nekada). I naravno, time se nalaze u prostoru slobode i odlučivanja. 😉

    Sviđa mi se

  3. Da, za to se izgleda češće koristi pojam “reakcionar” nego “konzervativac”: “In political science, a reactionary is a person who holds political views that favor a return to the status quo ante, the previous political state of society, which he or she believes possessed characteristics (discipline, respect for authority, etc.) that are negatively absent from the contemporary status quo of a society. As an adjective, the word reactionary describes points of view and policies meant to restore the status quo ante.” https://en.wikipedia.org/wiki/Reactionary

    Sviđa mi se

    • Kod nas, npr., ima specifično jugonostalgičnih “lijevih” reakcionara, među kojima neki baš zazivaju nekadašnju “disciplinu, poštovanje autoriteta, i sl.” (osobno poznajem ponekog takvog), kao i slavne dane “kad smo nešto značili u svijetu” itd.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s