Ludwig Thieben: Gospodarski liberalizam i sloboda duha

I.

Svjetski rat završio je s vojno-gospodarskim razaranjem sredine, a isti proces izvršava se od takozvanih mirovnih zaključaka na području nutarnje politike. Ona usmjerenja, koja u svim životnim pitanjima streme nekom izvjesnom srednjem držanju između reakcije i radikalizma, vidno su izgubila na snazi i utjecaju, tako da sada ekstremno desno i ekstremno lijevo usmjerene stranke stoje suprotstavljene bez posredovanja, bez sredine. Ali osiromašeni pripadnik „srednjeg staleža“ povlači se u privatan život i ima više nego ikada povoda za time da sebe posveti austrijskom bavljenju cjepidlačarenjem. Kako je mogla jedna stranka još ne prije tako dugo vremena toliko bogata velikim i plemenitim osobnostima, koja je također vladala javnim životom, toliko naglo dospjeti u političku i duhovnu pozadinu? Gdje leže dublji razlozi podbacivanja liberalizma, njegove nesposobnosti rješavanja nacionalnih i socijalnih problema Austrije?

Moglo bi se odgovaranje na to pitanje mirno prepustiti strukovnim historičarima i publicistima kad liberalizam barem još neko izvjesno vrijeme ne bi bio nositelj jednog svjetsko-historijskog impulsa, koji po dubini i značaju daleko premašuje efemernu pojavu tek neke političke stranke. U pozadini liberalne epohe stoji razvoj čovjeka prema samostalnoj individualnosti, jedna tendencija koja je sebi u nastojanjima i idejama slobodoumnih stranaka stvorila jednu vremenski uvjetovanu i, kao što ćemo još vidjeti, posve nezadovoljavajuću formu opstojanja. Moramo uočiti te dublje podtemelje europske duhovne povijesti ako u liberalizmu hoćemo razlikovati bitno od nebitnoga, ono za daljnji razvoj sposobno i vrijedno od onih elemenata, koje možemo bez žaljenja položiti u grob prošlosti.

Već u XIII. i XIV. stoljeću stari okovi feudalnih životnih formi značajno i osjetno su se olabavili.

Rod koji je sazrijevao počeo je u vlastitoj volji tražiti mjeru i cilj svojih odluka, u vlastitom mišljenju tražiti izvor svojih uvjerenja. (Otto v. Gierke).

I kad je navrlo novo vrijeme, nastupile su neukrotive, nesvezane vatrene naravi, koje su u titanskoj nezakočenosti dovele do važenja svoju vlastitu narav. Kao kad bi kod neke provale vulkana probile dugo zadržavane elementarne sile opustošujući prema gore, zakrivajući brda, zemlju i more u tamne oblake iz kojih oštro sijevaju munje, tako su sada navrle dubine čovječje prirode. Usred jednog razdoblja koje je sebe sama sve više pustošilo, ustali su muževi, u čijoj ćudi su često u kaotičnoj vrtnji zabljeskivale ideje koje određuju i oblikuju doba.

Za razumijevanje daljnjeg razvoja nužno je usmjeriti pažnju na diferencirani način, na koji su eruptivno probuđene Ja-snage nastavile djelovati u društvenom i duhovnom životu europskih naroda; prije svega sada će biti značajna opreka između engleskog i njemačkog mentaliteta. Kroz pripadnika britanskog naroda Ja-snage struje na jedan prirodan, nereflektirani način neposredno u gospodarski život, koji time dobiva jedno obličje, koje pojedinačnom individualitetu pruža najslobodnije igralište za razvitak osobne činidbene snage i inicijative. Tu Ja-snage teku nezaustavljeno, nesmetano kroz nutrinu čovječjeg bića i gospodarski život formiraju tako da se u njemu Ja može slobodno-vladajući odjeloviti. Gospodarski individualizam, gospodarski liberalizam istinske su oznake naroda engleskog govornog područja. No upravo zato što Ja-snage u Engleskoj ne bivaju zaustavljene u nutrini, nego u gospodarski život struje prirodno, Englez je ponajmanje potaknut na to da u sebi samome zahvati sâmo Ja; jer neku duhovnu snagu može se osvijestiti samo onda kada joj čovjek iznutra suprotstavi neku prepreku, neku ogradu, na kojoj se može zbivati refleksija i ogledanje, nužni za osvještavanje. Englez, moglo bi se reći, čudesan je protočni kanal za personalne snage koje struje u čovjeka iz okoline, ali je on ponajmanje sklon da u čovjeku prizna neku Ja-bivstvenu jezgru. Dvije pojave, koje pažljivom promatraču izlaze na vidjelo najprije kao kulturno-historijski polariteti, imaju se dakle svesti na jedan uzrok: engleski gospodarski sistem, koji je skroz položen na činidbenoj snazi i inicijativi pojedinačne osobnosti, i onaj značajni, prepoznatljivi tip engleskog prosvjetiteljskog filozofa, koji svoje vlastito Ja nikako ne osjeća kao tvorca svojih misli i ideja, štoviše, idejno-odredbenu i idejno-proizvodeću snagu traži u vanjskim činjenicama života.

Posve drugačije mora se Nijemac i srednjo-europljanin odnositi prema svojemu Ja i prema gospodarskom životu, ako on hoće ostati vjeran svom vlastitom bivstvu. Nijemac nije poput Engleza neki protočni kanal kroz koji Ja-snage struje u gospodarski život, nego je on određen za to da Ja-snagu zaustavlja već u mišljenju i da je tu uzdigne do svijesti; on ne može neposredno izgraditi neki individualistički gospodarski sistem primjeren Ja-prirodi; on najprije mora u nutrini stvoriti neku sliku svijeta, u kojoj Ja potvrđuje svoje dostojanstvo i središnje mjesto, i tek na okolnom spoznajnom putu Nijemac može zahvaćati djelatno u socijalni život. „Djelovati iz spoznaje“ njemačkoj naravi jest jedino primjereno. Dok se Englez bez gubitka svog ljudskog dostojanstva može predavati gospodarskom životu u velikoj mjeri – jer on svoje vlastito Ja-bivstvo pronalazi već u ogledalu gospodarske djelatnosti – Nijemac mora, paradoksalno izraženo, ono Ja zahvatiti u onome Ja, ako hoće postati čovjek u punom smislu te riječi.

Između tih polarnih opreka, gospodarstvenog Ja Engleza i duhovnog Ja srednjo-europljana, leži bivstvo Francuza, koji doduše ne može Ja-snagu poput Engleza pustiti da nezakočeno struji u gospodarski život, ali nije predispozicioniran ni za to da svoje Ja zahvaća u čistom mišljenju; Francuz koči iz kozmosa potječuće Ja-snage u regiji razuma i emocije. Duhovnu svijest možemo očekivati od Nijemaca, jasnoću razuma i emocionalno poletnu snagu od Francuza, gospodarsku spretnost od Engleza, pri čemu izričito treba istaknuti da s tim diferenciranjem nikako nije mišljena neka vrijednosna skala. Divljenja vrijedna clarté Francuza, njegova prirodna nadarenost za logiku i sistematiku postigla je da je u Francuskoj rimska jurisprudencija mogla pustiti dublje korijene nego inače bilo gdje u Europi. Svakako je francuska jurisprudencija drugačijeg obojenja i nijanse od izvorno rimske; ona je elegantnija, duhovitija, lukavija i rafiniranija od njenog povijesnog prauzora. Kod nijednog drugog naroda nije se diplomatsko-pravnim mišljenjem tako prirodno, tako samorazumljivo rukovalo kao upravo kod Francuza, čiji jezik se po jednom duhovnom apęrcu u posebnoj mjeri osposobio za to da prikriva misli. A ta francuska diplomacija nastala je upravo u istoj epohi u kojoj se u Engleskoj razvijao individualistički gospodarski sistem i u kojoj je Leibniz kao prvi Nijemac formirao jednu modernu sliku svijeta.

Promatra li se kao ono bitno liberalizma njegovo nastojanje da svuda do važenja dovede pravo slobodnog individualiteta, onda moramo razlikovati tri forme te tendencije: gospodarski liberalizam naroda engleskog govornog područja, politički liberalizam Francuza, duhovni liberalizam srednjo-europljana.

Neki primjeri mogu uprizoriti rečeno. Za tipične filozofe engleske epohe prosvjetiteljstva, kao što su Hobbes, Locke i Hume, mišljenje je puki aneks opažaju i već taj ga izvana odjelovljuje i pokreće. Mišljenju se izričito odriče svaka vlastita zakonitost i spontanitet, svaka sposobnost da se stvaralačkim spoznajnim aktom izađe iznad onog osjetilno opaženoga; ono ima samo zadaću dovođenja opažajnih sadržaja u jedan po mogućnosti lako pregledni poredak.

Jedan mislilac XIX. stoljeća, koji je sebe potpuno pripisao duhu engleskog prosvjetiteljstva, bečki fizičar Ernst Mach, držao je 1882. godine na jednom slavljeničkom zasjedanju carske Akademije znanosti u Beču predavanje o „ekonomskoj naravi fizikalnog istraživanja“. Štedljivost i ekonomija jest najviši princip svih znanosti, koja ima težiti samo za time da „neko područje pregleda s najmanjim izdatkom intelektualnih sredstava i sve činjenice rekonstruira kroz jedan misaoni proces“.

Fizika je ekonomski uređeno iskustvo. Tim uređivanjem ne omogućuje se samo pregled onog već stečenog, nego se i rupe i poželjna dopunjavanja jasno pojavljuju kao u nekom dobrom gospodarstvu

U Machovom smislu je zapravo nerazborito polagati mjeru „istine“ na neko učenje. Za vrijednost neke teorije odlučujući je jedino i samo njen „ekonomski“ karakter, recimo u istom smislu u kojem od nekog knjižničnog sistema ili neke kartoteke ne zahtijevamo „istinu“, nego jednostavnost, preglednost i štedljivost. Samorazumljivo, jedan takav ekstremni nominalizam isključuje svako dublje razumijevanje jezika: i riječi jezika samo su sastavine glasova, kroz koje mi na koliko je moguće kompendiozniji način sabiremo mnoge činjenice jednom oznakom, ili, kako se duhovni prethodnik Machov, Thomas Hobbes, izrazio: Sve mišljenje je računanje; riječi su puki pronalasci čovjekovi i odatle za mudraca imaju samo vrijednost žetona duha; budala je onaj tko kovanice uzima za čisto zlato!

I u moralno-filozofijskom pogledu engleski mislioci su utilitaristi, to znači, oni identificiraju ono dobro s korisnim. Jeremy Bentham (1748-1832), princip korisnosti, na kojem počivaju kako ćudoređe tako i zakonodavstvo, izrazio je u kratkoj formuli kao „najveću moguću sreću najvećeg mogućeg broja“, „maksimizaciju blaženstva“. Kao što se vidi, čak je i sam princip engleske etike i moralne filozofije posuđen iz gospodarskog života. Nigdje ne nalazimo jednu tako intimnu i prožimajuću srodnost između gospodarskog života, gospodarske teorije s jedne strane i filozofije s druge strane kao u Engleskoj, i smije se kao značajan simptom navesti da je David Hume, u kojem se sve tendencije engleskog filozofiranja sabiru kao u nekom žarištu, bio intiman prijatelj Adama Smitha, utemeljitelja znanstvenog gospodarskog liberalizma.

Smith je pošao od jednog temeljnog nazora koji je duboko usidren u engleskoj naravi: uzajamna borba pojedinačnih individua morala bi na kraju ipak dovesti do neke društvene i gospodarske harmonije. Sav gospodarski prosperitet počivao bi na vlastitoj koristi gospodarski djelatnog individuuma; duh poduzetništva, marljivost i spretnost mogli bi se razvijati samo ondje gdje te gospodarske vrline nastupaju u službi vlastite koristi i od nje bivaju impulsirani; i da je kroz mehanizam gospodarskog života samog ipak zbrinuto da egoizam jednoga pronađe svoje ograde na egoizmu drugoga; kroz opću borbu konkurentnosti i kroz zakon o ponudi i potražnji jedan bi postao nadzornik drugome. Iz tih temeljnih nazora pokazuju se sami od sebe poznati zahtjevi engleskog liberalizma: ukidanje svih feudalnih okova gospodarskog života, ukidanje obavezne pripadnosti cehu, sloboda zanimanja i obrta, ukidanje carinskih granica, nemiješanje države u slobodnu igru gospodarskih snaga. Nacional-ekonomijski nauk o dobročinećem učinku bitke konkurentnosti, u kojoj se na dobrobiti cjelokupnosti mogu potvrditi samo najspretniji, dok nespretni moraju propasti, kasnije je u dalje nadograđenom obliku, koji je dao Robert Malthus (1766-1834), prodro u prirodnu znanost i kao darvinizam prošao je u svom pobjedničkom pohodu preko čitavog civiliziranog svijeta. Jedna specifično engleska gospodarska kategorija epohe prosvjetiteljstva proširena je na naučno zdanje sapeto oko svijeta.

Jedno usmjerenje, koje je polarno suprotstavljeno tom engleskom temeljnom usmjerenju, nalazimo u Njemačkoj. Svuda gdje Ja-snage daju pečat nekom svjetonazoru nailazimo na atomističke tendencije, na nastojanje da se pojedinačno biće smatra onim primarnim, zbiljskim, realnim i cjelina se shvaća tek kao rezultat zajedničkog djelovanja tih nedjeljivih i najmanjih jedinstava. Atomističke tendencije nalazimo zato u vremenu prosvjetiteljstva kako u Engleskoj, tako i u Francuskoj i Njemačkoj. No, dok se na zapadu atomon, nedjeljivo temeljno bivstvo smatra nekim najmanjim tjelešcem – to učenje naziva se zato korpuskularnim teorijama – Nijemcu Leibnizu nedjeljivo najmanje temeljno bivstvo posve je duhovne naravi, jedna duhovna monada. Već uporaba jezika ovdje nam ukazuje na zajedničko porijeklo dvaju tako različitih znanstvenih usmjerenja kao što su atomizam i individualizam. „Atomon“ i „individuum“ po smislu riječi znače jedno te isto, naime ono „nedjeljivo“. No atom će se tek kasnije upotrebljavati više kao oznaku nekog materijalnog najmanjeg jedinstva, dok riječ „individuum“ ostaje zadržana za duhovno bivstvo. Gottfried Wilhelm Leibniz (1646-1716), izumitelj diferencijalnog računa, bio je strogi individualist. Svaka monada je jedan u sebi samome potpuno zatvoreni svijet – „monade nemaju nikakve prozore“ – i na svoj specifičan način je jedno ogledalo univerzuma i božanstva. Ništa se ne prima izvana, nego su svi doživljaji aktivno, stvaralački iz nutrine izvučeni. Monade tvore jedan slijed stupnjeva, čim one više ili manje postanu svjesne svoje vlastite univerzalnosti i stvaralačke prirode, od spavajućih mineralnih i biljnih monada, preko sanjalačkih životinjskih duša i budnog čovječjeg duha sve do božanstva, za koje se čitav svijet preobražava u čistu unutrašnjost i duhovnu radost stvaranja. Čak i opažanje, koje nam se najprije čini posve kao učinak vanjskog svijeta na našu dušu, uistinu je neko mišljenje, ali takvo koje nije posve svjesno svog vlastitog spontaniteta i slobode.

Potrebno je zapravo samo međusobno suprotstaviti filozofska učenja engleskih mislioca i ona Leibnizova, kako bi se jasno pred očima imalo svjetsko-historijsku opreku između Zapada i Sredine. Za Engleza – razumije se sâmo od sebe da time nije mišljena pojedinačna osobnost, nego tip – mišljenje je samo odsjaj opažanja; naša duša je posve pasivno okrenuta vanjskim učincima, ona je bijeli papir na koji tek vanjski svijet stavlja svoje unose, – a white paper, voide of all characters. Nijemcu pak je čak opažaj samo jedno manje-svjesno mišljenje, i vanjski svijet je uistinu nutrina, spontanitet i duh.

II.

Jedna paralela između zapadnjačkog i srednjo-europskog liberalizma, kakvu smo ovdje pokušali prikazati, mora prije svega obratiti pažnju na činjenicu da je engleskom narodu u daleko većoj mjeri uspjelo stvoriti socijalnu i gospodarsku zbilju primjerenu njegovu nacionalnom karakteru nego što je to njemačkom. Taj način, kako u Engleskoj Ja-snage neposredno djeluju u gospodarskom životu, a da prethodno nisu bile osviještene u mišljenju, ima nešto od samorazumljivosti nekog prirodnog događaja po sebi, te nešto slično, iako u slabijem stupnju, važi i o odnosu francustva prema pravnoj diplomaciji i prema politici. No Nijemac je kroz svoju narodnost upućen na to da najprije stvaralački proizvede ideje, i u toj svojoj pravlastitoj zadaći, koja mnogo više apelira na duhovnu inicijativu i aktivnost osobnosti, on je još daleko od nekog ispunjenja. Nikada se u Srednjoj Europi ne može računati s time da bi se neko dôbro „samo od sebe“ uspostavljalo. Impulsi za socijalni i gospodarski život morali bi u srednjoj Europi proizaći iz duhovnog života. A što pronalazimo pri promatranju duhovne povijesti XIX. stoljeća? Nalazimo zametke za to u njemačkom idealizmu, u njemačkoj romantici, ali ništa više nego zametke, mogućnosti koje nikada nisu postale ozbiljene.

Dva razloga mogu se navesti za tu žalosnu pojavu. Iako je njemački idealizam započeo s izgradnjom jedne ekstremne Ja-filozofije, i to toliko da se mladomu Fichteu čitav svijet unizio u nekakav odsjaj jedino realnoga Ja, njemački idealizam u svom napredovanju ipak nije bio u stanju ono „Ja“ sada ispuniti konkretnim duhovnim sadržajem. Njemački idealizam nije mogao uznijeti u visine duha impuls individualizacije razdoblja prosvjetiteljstva, koji je svakako, ako izuzmemo Leibniza i Lessinga, najprije nastupio u materijalističkom ili senzualističkom obličju. No zato što su mislioci na početku XIX. stoljeća osjećali snažnu čežnju za duhom, jednu čežnju koja u trezvenjačkoj, banalnoj atmosferi liberalnog prosvjetiteljstva nije našla nikakvo ispunjenje, izbacili su dijete zajedno s kupelji; postali su spiritualisti, ali nepravedno prema liberalnim misliocima XVIII. stoljeća, čiju misiju slobode oni nisu potpuno prozreli. Prosvjetiteljstvu neprijateljske, antiliberalne tendencije pobratimile su se sa spiritualizmom, kao što su se prije materijalističke tendencije spojile s impulsom individualiziranja. Ono što nije uspjelo, bila je za Nijemce tako nužna povezanost između spiritualizma i individualizma.

U najtješnjoj svezi s time stoji drugi razlog za socijalnu nemoć onih svijet-obavijajućih ideja, u kojima su živjeli njemački idealisti do početka XIX. stoljeća. Njemački idealizam proizašao je u znanstvenom pogledu iz kantijanizma, a sam Kant je u duktusu svojih misli bio izuzetno snažno pod utjecajem Hume i Lockea. Kantov nauk sadrži previše izgovorenih engleskih elemenata da bi ga se moglo naprosto nazvati jednim njemačkim misliocem. Na spoznajno-teorijskim teškoćama, s kojima se imao boriti njemački idealizam, ne bi bilo teško pokazati da ovdje jedan u najdubljem smislu srednjo-europski duhovni impuls nije mogao dospjeti do punog učinka (Auswirkung), jer je on unaprijed nastupio u okovima jednog bivstveno-stranog misaonog elementa.[1]

A kad je došla sredina XIX. stoljeća, njemački idealizam se slomio u sebe, i od Zapada naovamo, gdje kontinuirani hod senzualističke filozofije prosvjetiteljstva nikada nije bio prekinut idealističkim intermezzom, Srednju Europu je sada preplavio jedan val prirodoznanstvenog i gospodarskog načina mišljenja, potiskujući posljednje ostatke njemačkog idealizma prema istoku, prema Austriji, gdje su se sačuvali slabiji odjeci goetheanizma kao u nekom duhovnom rezervatu sve do kraja XIX. stoljeća (Karl Julius Schröer, Robert Hamerling, Fercher von Steinwand i drugi).

Za njemačkog građanina dogodila se sada značajna situacija. Njegovo mišljenje ispunilo se onim svjetonazorom, koji je u Haeckelu, njemačkom sljedbeniku engleskog Darwina, našao svog najgenijalnijeg predstavnika; samo što je on duševno-ćudno još uvijek trošio od jednog dakako poprilično razvodnjenog izljeva njemačkog idealizma iz Goethe-Schiller-vremena. Tko ima smisla i razumijevanja za atmosferu koja je jednu određenu riječ raširila oko sebe u jedno određeno vrijeme, taj može izmjeriti silnu razliku između punine i snage izvornog idealizma i njegova literarno-estetičkog odsjaja kasnijeg vremena iz one promjene, kojom je sadržaj osjećanja jedne jedine riječi prošao tijekom nekoliko desetljeća. „Obrazovanje“ („Bildung“) je ta simptomatična riječca. U Goethe-Schiller-razdoblju taj izraz se razumjelo još po smislu riječi. U smislu njemačkog idealizma čovjek svoje određenje ispunjuje tek onda ako od Ja zahvaća oplemenjujući i oduhovljujući u svoje duševno bivstvo, ako ono što je priroda od njega napravila vidi samo kao sirovinu, iz koje tek stvaralačka snaga duše omogućuje da proizađe dovršeno umjetničko djelo, istinski čovjek. „Sebe obrazovati“ značilo je tada zbilja modelirati na sebi samome, posve konkretno svoje vlastito bivstvo oblikovati po slici onog istinitog, dobrog i lijepog. To gledište o određenju čovjeka počivalo je na čvrstom temelju jednog duhovnog svjetonazora: čovjek nije samo neki komad dane, jednostavno „prisutne“ prirode, nego je on cjelovit čovjek tek kada iz svoje slobode nastavlja svjetski proces. I priroda je duh, ali u jednom stranom obličju koje ga više zakriva nego što ga objavljuje. Postupno se duh oslobađa iz svojih okova, postaje život u biljci, duša u životinji, kako bi naposljetku u čovjeku ponovno pronašao svoje najvlastitije bivstvo. „Priroda je Odiseja duha, čudesno obmanutog, sebe sama tražećeg, sebi samome bježećeg.“ Čovjek je prvi oslobođenik prirode upravo zato što on čitavu prirodu u sebi shvaća na duhovno-uzvišen način. Ako on sebe, svoj život oblikuje i kultivira, on radi na razvoju jednog novog višeg stvorenja. Sve do njega traje carstvo nužnosti i krute, mjedene prisile, od njega i kroz njega započinje carstvo slobode i ljubavi. Ta veličanstvena svjetonazorska pozadina riječi „obrazovanje“ iščezla je sredinom prethodnog stoljeća i time je i sama riječ dospjela u jednu degeneraciju, koja se zaključno dovršava kod takvih fenomena poput onog „pitanjā obrazovanja“ („Bildungsfragen“) u časopisima.

I gospodarski obojeno mišljenje Zapada promijenilo je svoju nutarnju narav pri svom širenju prema Srednjoj Europi. Zasigurno, u Engleskoj je filozofijsko mišljenje određeno gospodarskim životom i njegovim kategorijama; ali ta engleska gospodarska zbilja novog doba ima jedan velikopotezni, široko-svjetski karakter i obavija cijelu zemaljsku kuglu. Ako pak Nijemac pusti da se njegovo mišljenje vodi gospodarstvom, onda njegova duša postaje uska, trezvenjačka i filistarska. A oba ta elementa, slabi odjek njemačkog idealizma kao sadržaja ćudi i materijalistički način mišljenja, konstituiraju srednjo-europskog „filistra obrazovanja“ („Bildungsphilister“), glavnog nositelja građanskog liberalizma u drugoj polovici XIX. stoljeća.

III.

Skicirane bivstvene razlike između engleskog, francuskog i njemačkog načina protkane su na osebujan način sa sudbinom i nutarnjim razvojem jedne osobnosti, koja je u život prizvala najznačajniji socijalni pokret našeg vremena, sa sudbinom Karla Marxa. Marx je kao mislilac prošao školu njemačke filozofije, temeljito se zbližio s Hegelovom dijalektikom; njegovo osjećanje bijaše zapaljeno idejama francuskih utopista, svoje iskustvo crpio je iz dugogodišnjeg studija engleskih gospodarskih odnosa. Iz tih triju tako različitih izvora proizašao je njegov nazor o „ideologiji“ duhovnog života. U smislu materijalističkog shvaćanja povijesti kakvo je utemeljio Marx,

ekonomska struktura društva tvori realnu bazu, iz koje se izdiže pravna i politička nadgradnja i kojoj odgovaraju određene društvene forme svijesti. Način proizvodnje materijalnog života općenito uvjetuje socijalni, politički i duhovni životni proces. Nije svijest ljudi to koje uvjetuje njihov bitak, nego obrnuto, njihov društveni bitak je to koje uvjetuje njihovu svijest.

Iz toga nisu izuzete ni one ideje, koje se – u Srednjoj Europi – smatra neizostavnim pretpostavkama za slobodni razvitak čovječje osobnosti:

Ideje slobode savjesti i religije izgovaraju samo vladavinu slobodne konkurencije na području znanja.

Ako se dakle kapitalistička forma gospodarstva na putu „eksproprijacije ekpropriranih“ zamijenila komunističkom, onda se to dogodilo i za personalnu slobodu, i samo je dosljedno marksistički mišljeno kad je Lenjin dao ozloglašeni izrijek:

Sloboda je jedna građanska predrasuda.

Najupadljivije je, da je marksizam u samoj Engleskoj našao najmanje odaziva, iako njegova teza o ideološkoj prirodi čovječjeg duhovnog života u osnovi nije ništa drugo nego u jednu teoriju izmijenjen engleski svijet činjenica. I engleski radnik osjeća se, pod pretpostavkom da je osigurano svoje materijalno blagostanje, udomaćen u jednom svijetu u kojem duh neposredno djeluje u gospodarskom životu, ali se misao doživljava kao blijedi odraz gospodarske zbilje. Engleski socijalizam kao sindikalni pokret sebi je odatle zadao prije svega gospodarske ciljeve, poboljšanje radnih uvjeta, povisivanje nadnice itd., i daleko je manje povezan s težnjom k razvoju političke moći negoli socijalna demokracija kontinenta.[2] Engleski socijalizam ima malo posla s politikom i nikakva sa svjetonazorom, i on je u tom pogledu polarna opreka boljševizma, koji se čak, kao što je to prikazao Rene  Fülüp-Miller u svom velikom djelu: „Geist und Gesicht des Bolschewismus“ [Duh i lice boljševizma], ima shvatiti prije svega kao duhovni pokret.

„Sve u svoje vrijeme, sve na svome mjestu.“ Ropsko oponašanje na Zapadu povijesno dobro fundiranih usmjerenja moderne demokracije, parlamentarizma, porotnog suda, slobode poslovanja itd. dovelo je u Srednjoj Europi do socijalnog kaosa i učinilo liberalizam jednim ruglom onih, koji samo s naoružanom šakom hoće beskrajnim i pogubnim diskusijama intelektualizma pripremiti brzi kraj. („Parlamenti su mjesta za ćaskanje“, kažu boljševici i nalaze suglasnost fašista. Nemaju li pravo?) Na mjesto argumenta stupa „propaganda čina“. Moć koja fali današnjem misaonom životu silovito prelazi na druge faktore, tako da sada naš čitavi život biva ovladan oprekom obesnaženog i beskrvnog intelektualizma građanskih slojeva i bezidejne nasilne politike desnih i lijevih boljševika.

U ovim Listovima[3] često je bilo opisivano kako se čovječje mišljenje postupno oslobađalo od svoje tjelesne osnove. Sve beskrvniji, zbilje lišeni postadoše pojmovi, sve manje napunjeni iz tjelesnog izvora mudrosti i s nutarnjom snagom i puninom. Od početka prirodoznanstvenog razdoblja u XV. i XVI. stoljeću pojmovi su postali pukim odrazima vanjskog svijeta, a čak je vrlina jednog ogledala biti vjeran i onom pasivno primljenom ne pridodavati ništa svojega. Mišljenje se otuđilo na jednak način od duha i prirode, ali čovjek je postao slobodan, jer u bezsupstancijalnim slikama njegovih pojmova više ne obitava nikakva voditeljska snaga. Izvjestan vrhunac i prekretnica u tom misaonom razvoju postignuta je u današnjici. Intelektualizma smo se zasitili i prezasitili i s rastućom neodlučnošću, čak tjeskobom gleda se na svim mjestima učinke koje je nemoć duha proizvela u socijalnom životu. Poput prijeteće utvare uspravlja se američki mašinerijski duh pred europskom kulturom i uzalud se protiv te moći u pomoć pokušava dozvati stare bogove iz dubina tjelesnosti. Jer tamo gdje su nekoć svijetla, jasna bića govorila iz naslijeđene krvi, sada stanuju duhovi tame; vjerovalo se da se može zaklinjati stare bogove i probudilo se demone bezdana. No samo su malobrojni primijetili da su put do istinske obnove zapadnjačke kulture već odavno pokazali oni, koji su po glasništvu Rudolfa Steinera htjeli slušati o duhu: meditacijom i koncentracijom čovjek može svoje mišljenje prožeti s ćudoredno očišćenim snagama volje njegova Ja, čime se igra sjena apstraktnih pojmova ponovno preobražava u jednu toplim životom prožetu zbilju.

Nutarnja metamorfoza svijesti je najprije osobna stvar onoga tko teži za spoznajama viših svjetova; samo na tom putu postizivo realno nadvladavanje ideološkog karaktera naših pojmova ujedno je u eminentnom smislu jedan socijalan postulat. Kod današnjeg stanja stvari jedan zbiljski duhovni život, kakav može proizaći iz živog mišljenja i zrenja duše, osuđen je na političku i državnu bezavičajnost. Socijalnu djelatnost duh u Srednjoj Europi mogao bi razviti tek kada bi on bio oslobođen iz okova birokratske državne uprave. Tamo, gdje se čisto duhovne okolnosti sili u Prokrustovu postelju neke birokratske uprave, gdje npr. školski zakoni, školski propisi uzimaju mjesto slobodnom pedagoškom uvidu, gdje su javni učitelji i profesori činovnici znanosti, tamo ne može biti govora o nekom kulturnom razvoju primjerenom srednjo-europskom bivstvu.

Govori se čak o „slobodi znanosti i učenja“. Ali smatra se samorazumljivim da politička država upravlja „slobodnom znanošću“ i „slobodnim učenjem“. Ne razvija se nikakvo osjećanje za to kako ta država na taj način duhovni život čini ovisnim o njenim državnim potrebama. Zasigurno, na ono što se producira u matematici i fizici država ne može neposredno izvršiti utjecaj.[4] Ali neka se pomisli na povijest, na druge kulturne znanosti. Nisu li one postale ogledalna slika onoga što se iz suovisnosti njenih nositelja s državnim životom pojavilo iz potreba tog života? Upravo kroz taj, njima otisnut karakter, današnje znanstveno orijentirane predodžbe, koje ovladavaju duhovnim životom, djelovale su na proletarijat kao ideologija. Ovaj je primijetio kako se čovječjoj misli izvjestan karakter utiskuje kroz potrebe državnog života, u kojem se odgovara interesima vladajućih klasa. Onaj tko je mislio na način proletarijata vidio je ogledalnu sliku materijalnih interesa i interesnih borbi; to je u njemu proizvelo osjećanje da je sav duhovni život ideologija, da je on zrcaljenje ekonomske organizacije. (Jezgrišta socijalnog pitanja u životnim nužnostima današnjice i budućnosti, dr. Rudolf Steiner.)

Predaleko bi odvelo da se na ovom mjestu pobliže izvode duboke i obuhvatne misli „tročlanstva“. Ukažimo samo na to da oslobađanje duhovnog života iz državnog upravljanja s nutarnjom nužnošću zahtijeva kao njegovu polarnu nadopunu oslobođenje gospodarskog života od svake državne ingerencije. „Tročlanstvo socijalnog organizma“ u jednom duhovnom životu koji počiva na principu individualne slobode, u pravnom sustavu u kojem su svi građani jednaki pred zakonom i u kojem gospodarski život koji teži k idealu bratstva nije ni na koji način neka željena utopijska slika, nego odgovara jednom impulsu koji se u svakom slučaju ostvaruje. No dogodi li se on, a da se ljudi ne postave svjesno u službu tih svjetskih tendencija, dakle [ako se dogodi] u smislu jednog prirodnog zbivanja, onda se taj impuls može objaviti samo u propalim krhotinama. Spomenimo ovdje jednu takvu, upravo za Austriju vrlo aktualnu „pseudomorfozu tročlanstva“. Umjesto da se socijalni organizam raščlanjuje u tri sistema, od kojih svaki posjeduje svojoj bîti primjerenu zadaću i obličje, događa se sada jedna socijalna trihotomija, u kojoj sabrani članovi imaju državni karakter, dok u pravom tročlanstvu samo srednji sustav služi političkom životu. – Uistinu individualan čovjek osjeća se najdublje zadovoljan onda kada sebe doživljava u univerzalnoj ideji. Spiritualna pričest onoga Ja s duhom čovječanstva slavi se u srcu pojedinačne osobnosti. No u Srednjoj Europi raširili su se u drugoj polovici XIX. stoljeća pod utjecajem engleskog liberalizma ideali humaniteta, koji po svojoj naravi ne mogu biti primljeni snagom srca individualnog čovjeka; oni lebde poput metafizičke magle kao apstraktna grupna duša iznad srca i glava, i kao svoju političku ogledalnu sliku proizveli su utopijski plan neke naddržavne organizacije, bilo da se nju misli kao „ujedinjene države svijeta“ ili kao „paneuropsku uniju“. „Savez naroda“ je politički-državno mišljena i odatle rasparana slika slobodnog i univerzalnog duhovnog života. Ispod pak pravih država konstituiraju se velike gospodarsko-političke stranke kao države u malome s vlastitim upravljanjem i financijskim poslovanjem, vlastitom stopom poreza i pravosuđem, i the last but not least s vlastitom vojskom. Budući da sad države u opreci spram narodā po svojoj prirodi poprilično prisiljavaju na to da svoje razlike izraze oružanom silom, pojavljuje se iz tog pogrešnog tročlanstva – savez naroda, država, državno organizirane stranke – jedna upravo turobna prognoza europske budućnosti. Usprkos svim deklamacijama pacifista ipak će ponovno doći do ratnih katastrofa, ali koje će biti, odgovarajući razorenom tročlanstvu, svjetski ratovi ili građanski ratovi.

U prvom dijelu ovih razmatranja mišljena je Hobbesova nominalistička filozofija jezika, za koju je riječ puki žeton razuma, i koji ništa ne sluti o tome da riječ kroz svoje glasovno obličje u osjetilnome objavljuje živi duh. Iz sasvim istog racionalističkog načina mišljenja u XIX. stoljeću izronila je ideja da se u retorti razuma fabricira jezik za sporazumijevanje čitavog svijeta, dakle da se u postojanje pusti jedan jezični homunkulus. Tko je primio priopćenja duhovne znanosti u punini razuma, zna da zapravo postoji jedan iznad svih nacionalnih različitosti izdignuti, čisto ljudsko-božanski prajezik, ali koji ne može biti učinjen prosvjetiteljskim, nego kao riječ svjetova uskrsava (urständet) u duhovnim sferama. To je onaj „jezik svjetova“ o kojem Ivan polaže svjedočanstvo u prvom poglavlju svog Evanđelja:

U početku bijaše riječ i riječ bijaše kod Boga i Bog bijaše riječ. – – – I riječ obitavaše među nama i vidjesmo njenu divotu, jednu divotu kao jednorođenog sina od oca, puna milosti i istine.

Kako se razumski po utilitarnim principima izmišljeni svjetski jezik (esperanto ili volapük) odnosi spram one riječi svjetova o kojoj govori Ivan, tako se odnosi liberalizam potonuo u građansku površnost, spram onog doživljaja slobode, kakvom se danas mora težiti. Tjelesno-duhovne snage krvi povukle su se iz mišljenja, koje je time postalo oslobođeno granica rodne vezanosti, „internacionalno“, ali je ujedno postalo obesnaženo i besupstancijalno. Prosvijećeni internacionalizam vodi k onome „conglomerated mediocrity“, prema onoj posvemašnjoj prosječnosti, pred kojom je dublji promatrač već bio upozoren prije nekoliko desetljeća kao pred jednom opasnošću europsko-zapadnjačkog kulturnog razvoja. Pokušaj da se mišljenje ponovno oživi iz onog somatskog, vodi u reakciju. Ne nacionalna krv i njena zastarjela mudrost, nego samo krv Krista može naše mišljenje osloboditi od smrti. U toj nastrojenosti napisane su riječi, s kojima je Rudolf Steiner završio prvi predgovor za svoju Filozofiju slobode:

Mora se moći doživljavajući stati pred ideju; inače se dospijeva pod njeno službeništvo.

Službeništvo nam prijeti s lijeva, prijeti nam s desna, između je građanski liberalizam. Ali u istinskoj sredini ne stoji filistar, nego prokristovljeni čovjek.

Ludwig Thieben: Gospodarski liberalizam i sloboda duha Uz povijest liberalizma u srednjoj Europi, objavljeno u: Österreichische Blätter für freies Geistesleben, 6. god., kolovoz 1929., 5. sv., s njemačkog preveo: Kristijan G, kolovoz 2016.


[1] Usporedi moj članak: Povjerenje u svijet kao osnova spoznajne teorije. „Die Drei“. IV. god., sv. 2 i 3.

[2] Nikakav prigovor protiv ovdje rečenoga ne tvore silna socijalna uzdrmavanja, od kojih je Engleska sredinom prošlog stoljeća bila posjećena. Tadašnji pokret čartista, krvavi ustanci radnika usprkos njihovom naizgled političkom karakteru imali su prije svega gospodarske uzroke: stravično pustošenje radnika, o kojem se jedva može stvoriti primjerenu predodžbu. Kad se kasnije materijalni položaj radnika uslijed sindikalnog pokreta i zakona o zaštiti radnika bitno poboljšao, moć čartizma bila je slomljena. Posljednje mrlje revolucionarnog smisla pojedinačnih grupa radnika u šezdesetim godinama ostale su bez značaja.

[3] Misli se na časopis Austrijski listovi za slobodni duhovni život (Österreichische Blätter etc.) (nap. prev.).

[4] Ovo za srednju Europu samorazumljivo ograničenje ne važi uostalom za boljševizam. U Rusiji se sa svom ozbiljnošću pokušava i matematiku i fiziku podvrgnuti jednoj „marksističkoj reviziji“, kako bi one bile očišćene od svih „reakcionernih“, to znači idealističkih elemenata.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s