duhovna znanost? (ulomak iz Kristijan Gradečak, Pojam duhovne znanosti u Ciprinim Metamorfozama metafizike)

Opće određenje duhovne znanosti Cipra navodi … [u Metamorfozama metafizike]:

Poistovjećenje uma i bića kao svrha i zazbiljnost uma istovjetno je s duhom, te je tako samo kao duh um zbiljski u svojoj svrsi. Metafizika kao najsvojstveniji posao uma, vidjeli smo, nije moguća kao logičko-racionalna znanost – ali ništa ne priječi da se ona u potpunosti ostvari kao neposredno znanje uma o biću, to znači kao znanje duha, odnosno kao duhovna znanost. Što nije mogla kao racionalna znanost, sputana prošlošću, nužnošću i bitkom logičke metode, to metafizika bez sumnje može postići kao duhovna znanost, oslobođena za neposredni dodir s bićem u cjelini njegovih momenata.

Navedeno određenje oslanja se na Ciprinu prethodnu obradu i otkrivanje položaja metafizike u Aristotela. Metafizika kao prvotna filozofija nije znanost, ako se pod znanošću misli sklop njene razrade kakav je u Aristotela. Tamo su »pravi sadržaj znanosti srednji termini, kao odgovor na pitanje o bivstvu i uzroku«. Budući da se »istina otkriva u elementu suda«, gdje se istina traženog bića izriče prema općenitijem pojmu i specifičnoj razlici, pouzdana ili putem silogizma ili indukcije kao jedina dva načina određivanja onog središnjeg, pa onda i logičkog ili znanstvenog spoznavanja. Međutim, nijedan od ta dva načina spoznavanja ne može donijeti spoznaju najviših principa, ni u logici (načelo neprotuslovlja) ni u fizici (nepokretivi pokretač) jer najviši uzroci ne mogu biti ono srednje. U tom smislu, za spoznavanje onog najvišeg ne dostaje nikakva znanost, nego neposredan dodir uma s bićem kao bićem. Ako je ono što um otkriva u neposrednom dodiru s bićem pravi sadržaj metafizike, onda metafizika nije znanost. Ali u gornjem citatu stoji da »ništa ne priječi da se metafizika u potpunosti ostvari kao duhovna znanost«. Iz otkrivanja njene nemogućnosti kao racionalno-logičke znanosti ne slijedi njena nemogućnost uopće. Pitanje je onda, što Cipra misli pod duhom? Odgovor se nalazi u temporalnoj i modalnoj naravi istote bitka i znanja.

Postepeno razdvajanje istote bitka i znanja Cipra je prikazao u epohi grčke filozofije, a potom je u posljednjem poglavlju to prikazao na dosadašnjoj povijesti filozofije u cjelini. Temporalna bît tog razvojnog kretanja istine sadrži tri momenta vremena: prošlost, sadašnjost, budućnost, a njima odgovaraju tri načina bivstvovanja: nužnost, mogućnost, stvarnost; naposljetku i »biće kao biće, bitak sam bivstvuje trojedno: kao bitak, bivanje i zazbiljnost«. Budući da sadašnjosti pripada odlučivanje između napredovanja prema budućnosti kao stvarnosti istine i vraćanju nekoj njenoj bivšoj i zato lažnoj mogućnosti (istina prošlosti), svaki takav moment odlučivanja jedan je akt slobode uma, koji iz iskustva svoje razdvojenosti od bića (odatle iskustva slobode uma) slobodno odlučuje nad mogućnošću ostvarivanja istine (samozacijeljivanje razdvoja uma i bića). Ta stvarnost, zazbiljnost, jedan je od triju »supertranscendentala «, a to je pojam duha kod Cipre. Na drugome mjestu još stoji:

Ovo ponovno pronađeno zajedništvo uma i bića kao svrhu filozofije nazivat ćemo odsada duhom, te duh možemo shodno tome odrediti kao onu istotu uma i bića koja je posredovana vlastitom mogućnošću. Duh je na taj način istina u svom samoposredovanju ili bitak posredovan vlastitim bivanjem. Duh je zazbiljnost bitka, svrha njegova bivanja, stvarnost mogućnosti bitka – kao takav duh je vječita budućnost bitka.

Duhovna je znanost prema tome moguća ako je moguća duhovna spoznaja, spoznaja zazbiljnosti bitka, njegove stvarne mogućnosti i buduće stvarnosti.  Da bi ona mogla iznositi buduću stvarnost bitka, uvijek mora po svojoj nužnoj prošlosti biti upućena na slobodnu odluku njene mogućnosti u sadašnjosti. Ta trajna upućenost na slobodu duhovne spoznaje u sadašnjosti ne može se ozbiljivati ako znanost svoju znanstvenost i dalje hoće temeljiti na načelu neprotuslovlja. Zato Cipra radi budućeg oblika metafizike kao duhovne znanosti ukazuje na potrebu revidiranja spomenutog načela »na volju duhovnog uvida«. Takav umski uvid svako biće vidi ne samo kao »istovjetno sebi samome« (zakon koji vrijedi za istinu prošlosti) nego »u isti mah i kao drugo i treće«.

Ako ovo mjesto usporedimo s nesuglasjem između »tražene znanosti« i uporabe njenog pojma kao rezultata njene, na neki način već postojeće izvedbe, onda vidimo da je Cipra već primijenio na samu povijest filozofije osebujnu metodu izvedenu iz same »duhovne znanosti« i da ta metoda nije tek neki očekivani rezultat nama još nepoznate budućnosti.

Cipra navodi dva uvjeta te metode, iako ju njima samo negativno naznačuje. Njen prvi uvjet je »napuštanje spoznajne usmjerenosti isključivo na temporal prošlosti za volju uočavanja i uobličavanja budućih istina bića«, a drugi uvjet je »napuštanje svih logičko-znanstvenih metoda spoznaja kao što su osjetilna zamjedba i hipoteza, indukcija i silogizam«. Metoda je, dakle, upućena na nadosjetilno i nadrazumsko područje i »saznaje ono što se još krije u krilu vremena«. Međutim, osim toga da se duhovna metoda spoznavanja zasniva na »principu neposrednog dodira uma i bića«, mi o toj metodi u Ciprinu djelu imamo svjedočanstvo njene primjene samo na povijesti bića filozofije. Prikaz takvog duhovno-znanstvenog postupka predstavlja sam sadržaj MM, osobito glede zahtjeva da metafizička spoznaja saznaje »pravu istinu o razdvoju, laži i zlu u biću«. Ali odakle dolazi da je pojam »metamorfoza metafizike« duhovno-znanstveni pojam povijesti filozofije? Očito je da je sâm pojam »metamorfoze« jedan duhovno-znanstveni pojam, a na tom tragu možemo pronaći odgovor na pitanje postoji li negdje već neka izvedba duhovne znanosti koja je iznjedrila pojam »metamorfoze« kao duhovno-znanstveni pojam bivstvene forme pod kojom se biće otkriva u njegovom supertranscendentalnom trojednom vidu temporalnosti.

Istraživanjem svojesvrsne moguće pozadine u smislu traganja za nekom vrstom »ključa«, u kojem bi se moglo čitati i razumijevati djelo MM, pronašli smo znatne podudarnosti između Ciprine uporabe više pojmova, pa tako i pojma »metamorfoza«, i njihove prethodne razrade u djelima Rudolfa Steinera (1861.–1925.). … Naša je tvrdnja da je Cipra temeljito i iscrpno poznavao najvažnije konsekvence koje za sâmo mišljenje i filozofiju proizlaze iz Steinerovih djela i da je to važan temelj njegova pozitivnog odnosa spram filozofijske tradicije, o kojem je on podjednako vodio računa kao i o Heideggerovoj destrukciji.

ulomak iz Kristijan Gradečak, Pojam duhovne znanosti u Ciprinim Metamorfozama metafizike, članak iz 2018.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s