je li Tales upao u bunar?

Postanak se kako grčke filozofije tako i grčke znanosti općenito vezuje uz Talesa (7.-6. st. pr. Kr.). Dokaz da je obodni kut nad promjerom kružnice pravi, iako u znatnoj mjeri intuitivan, začetak je logike i matematike, a teorija o vodi kao osnovnoj sastavnici prirode, začetak je fizike. (Srećko Kovač, link)

Opće je mjesto zapadnjačkog obrazovanja, pa i znanstvenoga, da se (preko niza renesansi) na neki način nastavljamo na drevne Grke. Tales je jedan od mitskih “sedam mudraca” arhajske Grčke, i jedini od njih koji se bavio znanošću, pa je za nas Europljane upravo on prvi filosof, matematičar, fizičar, astronom. No, uz toga je začetnika vezana i jedna šaljiva pričica, koja prikazuje jedan odnos spram znanja i znanosti koji nam je i danas suvremen. Tu priču iznosi Platon u Teetetu:

Kao što se, Teodore, o Talesu govori da je motreći zvijezde gledao gore te je pao u bunar. Kaže se da mu se neka ljupka i dosjetljiva tračka djevojka narugala da bi htio znati ono što je na nebu, a ne opaža ono što mu je sprijeda i pred nogama. Ista poruga vrijedi za sve koji provode život u filozofiji. (174a)

Mada tisućljećima udaljeni, likovi su nam neposredno prepoznatljivi – smotani intelektualac i street-wise djevojka/sluškinja. Pričica je bila toliko popularna da je prepričavaju i Diogen Laertije i Ezop (koji doduše ne navodi da se radi o Talesu nego neodređeno o astronomu), otkud je ušla u opću kulturu, te je trajno omogućila filosofima da se povremeno narugaju samima sebi opuštajući donekle onu inherentnu pretencioznost koja proizlazi iz same odredbe filosofije kao onoga vida znanja koji se bavi cjelinom svega. (Usporedi i: sluškinja se smije filosofu? (ulomci K. Jaspersa, E. Finka i P. Sloterdijka)

Mada je svakako računao s takvim prvim dojmom, čini se da je Platon, po svome običaju, iza te priče prikrio jednu poantu koju će vidjeti samo upućeniji. Matematičari Teodor i Teetet, koji u dijalogu slušaju ovu priču, zacijelo su dovoljno upućeni u ondašnju astronomsku praksu da im je neposredno jasno na čiji je račun šala (osobito Teetet za koga se u dijalogu eksplicitno kaže da je zainteresiran za astronomiju). Dva su razloga da oni odmah odbace perspektivu sluškinje. Najprije, Tales je bio ozbiljan astronom a ne dokoni promatrač zvijezda – pripisuju mu između ostalog i predviđanje pomrčine sunca za što su svakako potrebna ozbiljna mjerenja. Nemoguće je da bi neki astronom bilo što mjerio šećući, i tako zagledan u nebo upao u bunar. I drugo, u ondašnjoj astronomskoj praksi primjenjivao se postupak određivanja zenita nebeskih tijela tako da se gleda njihova slika u dubokom bunaru, da bi bilo sigurno da je zvijezda točno iznad te točke. Na primjer, taj postupak je koristio Eratosten kad je odredio polumjer Zemlje: da bi mogao provesti taj račun trebao je točno znati kad je Sunce u zenitu.

aas.jpg

To je doduše bilo dva stoljeća nakon Platona, ali postoje već babilonski zapisi koji pokazuju poseban interes za mjerenje zenita zvijezda. Tako da su u astronomiju upućeni slušatelji te priče u dijalogu, za razliku od nas i tračke djevojke, vjerojatno odmah razumjeli što je Tales radio u bunaru. (Ako se priča uzme baš jako ozbiljno moguće je čak spekulirati o tome koju je zvijezdu Tales mogao promatrati, pa se našlo da je zvijezda Vega (α Lyrae) kulminirala u zenitu iznad Mileta oko 585. pr. Kr.)

Da bi se razumjelo zašto Platon onda uopće uvodi tu anegdotu koja prima facie izgleda kao šala pučanke na račun intelektualca, dok je upućenima očito da je zapravo obratno, valja uzeti u obzir kontekst dijaloga Teetet. U njemu se razlika između filosofa i sofista postavlja u sposobnost odabira primjerene perspektive za pojedinu situaciju. Platon i inače u svojim dijalozima postavlja nešto poput zagonetki za svoje čitatelje. Ovdje se zagonetka sastoji u prepoznavanju poante koju Sokrat ovom pričom poručuje Teetetu, mladom astronomu kojega želi odvratiti s Protagorinog puta sofističkog društvenog uspjeha na put pravog filosofa. Prepoznavanje te poante bi onda i čitatelja trebalo uputiti na taj put. Neposredna tema je važnost perspektive.

Možda Platon [najprije] namjerava uljuljkati svoje čitatelje u osjećaj pouzdanja, zavesti ih da nereflektirano prihvate sluškinjino gledište. A potom [neposredno u nastavku dijaloga] odmah povezuje to njeno gledište s aktivnostima koje će zacijelo prepoznati kao neprihvatljive, kao što je loidorein [grdnja drugih ljudi, pri kojoj, kako kaže Platon, onaj koji grdi “u svome neznanju sam ispada smiješan”], da bi njegovi čitatelji shvatili kako su nepromišljeno prihvatili gledište sluškinje kao vlastito. Poanta Platonovoga postupka nije tek da čitateljima osvijesti važnost perspektive, nego radije da ih učini pozornim na to da bi trebali pažljivije birati vlastitu perspektivu. …

S time na umu više ne moramo pretpostaviti da je Tales pao u bunar ili da je šetao naokolo motreći zvijezde – što bi u svakom slučaju onemogućilo bilo kakvo upotrebljivo motrenje. Prije bismo trebali pretpostaviti (kako su predložili Landmann i Fleckenstein) da je Tales najprije promislio o predmetu kojega želi dohvatiti motrenjem (a vjerojatno i o svojim razlozima za odabir baš toga predmeta). Potom je pažljivo promislio o svome zbiljskom (ne-idealnom) stajalištu spram toga predmeta i o idealnim uvjetima motrenja potrebnim za uspješno istraživanje (poput uvjeta koji određuju njegovo vizualno polje ili odnosa opažača spram opaženog predmeta). Treće, promislio je o načinima na koje se moguće približiti tim idealnim uvjetima (od kojih se jedan sastoji u odabiru dubokog bunara kao mjesta za motrenje). Konačno, svoja promišljanja je sproveo u djelo i spustio se u bunar da bi poduzeo svoja motrenja (možda nakon što je od nekoga tražio da mu izgradi neku strukturu na kojoj bi pritom mogao ostati suh). Tu ga je otkrila (vidjela ili čula) sluškinja koja je mogla vaditi vodu iz bunara pred ili u zoru, a koja je i gramatički i stvarni predmet ove pričice. Sluškinja je, naprotiv, ono što je vidjela ili čula istumačila jedinim intelektualnim sredstvima koja su joj bila na raspolaganju te zaključila da je Tales morao pasti u bunar… Ona ne zna za promišljene strategije kojima se može poboljšati vlastito gledište. Ne zna da je istraživanje i pozornost u vezi s vlastitom perspektivom i njenim nedostatcima, te svjesno pokušavanje da se ta perspektiva unaprijedi, preduvjet za stjecanje bilo kakvog razumijevanja. Te, prije svega, ona ne zna nešto vrlo važno o Talesovom odabiru predmeta motrenja: njega ne zanimaju te svijetle točke na nebu radi njih samih, nego radi njihovog strukturiranog nebeskog gibanja i reda kojega pri tom pokazuju.

Prema ovoj interpretaciji Sokrat nam predstavlja dva isprepletena izvještaja. Jedan je o Talesu koji obavlja svoja motrenja a drugi je o sluškinji koja donosi svoje zaključke. Za nas nije ni važno koji je točno bio projekt kojim se Tales tada bavio. Ono što jest važno je 1. da je Platon od astronoma mogao očekivati jedan posebni tip ponašanja (kojega Tales oprimjeruje); 2. da je mogao očekivati kako će neupućeni Talesa pogrešno shvatiti i rugati mu se zato što se ponaša na taj arhetipski način; i 3. da je mogao očekivati da će barem neki od njegovih čitatelja razumjeti što je Tales zapravo činio i stoga razumjeti poantu anegdote.

Ta anegdota tako postaje priča o sluškinji koja pogrešno tumači to što filosof radi. Ipak, ona ne sadrži tek jednu sliku teškoća s kojima se filosof susreće s ne-filosofima, niti puko oslikava kako bi filosof trebao razumjeti njihove kritike. Budući da ta digresija oslikava što bi to značilo za Teeteta da postane sophos (ili barem filosof), ona oslikava teškoće na koje se on sam treba pripremiti, ako je u tome nastojanju ozbiljan. Zapravo Teetet bi se mogao susresti s izrugivanjem iz istih razloga kao i Tales: baš kao što Tales žudi znati o onome što je na nebu (174a7), Teetet također žudi za astronomijom (145d3).

Te poteškoće uključuju nerazumijevanje i izrugivanje od strane drugih, posebno vlastitih sugrađana. Mogu uključiti i bijesne reakcije na filosofovu beskompromisnu iskrenost. I konačno, mogu uključiti poteškoće za njegov vlastiti život. Samo ako je on (Teetet) spreman na njih moći će odoljeti iskušenjima da pođe naizled lakšim, manje napornim putem protagorovskog političara. Jedan primjer onoga tko je bio spreman na takve poteškoće jest sam Sokrat.

S obzirom na ovo tumačenje te anegdote postavlja se barem jedno očito i ozbiljno pitanje: zašto je tako malo interpreta do sad razmatralo neko takvo tumačenje? Odnosno, s obzirom na to koliko je neuvjerljivo da je Tales šetao naokolo tijekom svojih motrenja, ili da se prevrnuo preko ograde bunara, zašto to tumačenje anegdote nije pobudilo više sumnji? …

Jedno objašnjenje polazi od opažanja da ima svakako nečeg izvan-svjetovnog u Talesovom projektu (ili u projektu bilo kojeg filosofa). Ali tu valja razlikovati dvije vrste izvan-svjetovnosti. Prva je ona vrsta odsutnosti koja se pokazuje u prevrtanju preko ograde bunara, jer se ne obraća pažnja na to što se čini. Druga vrsta se sastoji u postavljanju pitanja za koja mnogi drugi ne vide da ih ima smisla postavljati. U Talesovom slučaju, naime u slučaju uzornog filosofa, ne govorimo o nekome tko ne razumije što čini ili što mu se događa. Naprotiv, Tales točno zna što čini kad se spušta u bunar – baš kao što savršeno dobro razumije sluškinjin smijeh.

Stoga nema razloga da Talesa zamijenimo za nekog smušenog profesora koji, nesvjestan onoga što se zbiva oko njega, ne uspijeva prijeći cestu bez da pritom upadne u nevolje.

ulomak iz Friedemann Buddensiek, Thales Down the Well, članak iz 2014., preveo: ja

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s