dobrota demijurga? (ulomak iz Damir Barbarić, Skladba svijeta. Platonov Timej)

Platon … hoće naglasiti da božanski tvorac pri izradi svijeta nije posve samostalan i da ne proizvodi u punoj i suvrenoj slobodi svemoći, nego se, da bi proizvodio, prethodno i sam mora uklopiti u postojeću konstelaciju i prilagoditi se zatečenom stanju. Jer njegovu proizvođenju svijeta prethodi s jedne strane oduvijek postojeći, vječni uzor ideja, odnosno idealnoga živog bića, na koje se u proizvodnji ugleda i nasljeduje ga što bolje može, a s druge strane jednako tako neko oduvijek postojeće posve neuređeno i kaotično gibanje, kao neka vrsta građe, u kojoj i iz koje jedino može proizvesti svijet. Zato božansko proizvođenje svijeta ne može biti drugo do sređivanje prapočetnog, posve kaotičnog gibanja, drugim riječima, umijećem, a po potrebi i silom izvršeno usklađivanje izvorno posve neuređenih i međusobno protivnih momenata tog gibanja, točnije rečeno njihovo mukotrpno povezivanje, slaganje, spajanje i skladno sastavljanje, sve dok na koncu iz toga ne proizađe sklad dobro uređena kozmosa.

Iz svega rečenog jasno je da pojam Božjeg stvaranja svijeta iz ničega nije isto što i božanska proizvodnja svijeta koju je Platon obrazložio u Timeju. Naprotiv, upravo taj pojam najčešće priječi njezino razumijevanje.

Svakako je pogrešna već i riječ ‘stvaranje’, koju ipak prije svega shvaćamo u smislu kršćanske dogme creatio ex nihilo, stvaranja iz ničega. I Platona se ucjiek radi samo o tvorbi svijeta u analogiji s ljudskim rukotvorstvom. To ne samo da etimologijski kazuje ime demijurg, proizvoditelj svijeta, nego Platon i neizravno izriče da taj božanski tvorac ‘preuzima’ neku građu (30A) koja po sebi već posjeduje neko neuređeno kretanje i kojoj on prema uzorku svijeta ideja spram kojega gleda (a koji je sam nenastao i nije stvoren od Boga) utiskuje vidljivi red. Platonovo stvaranje svijeta je dakle izričito samo uređivanje dane građe prema datom uzorku, a ne i stvaranje iz ničega, a Timej se pod tim sistematskim naslovom uređivanja onog vidljivog svrstava u niz kasnih dijaloga kod kojih se prema temeljnim izlaganjima Parmenida i Sofista uvijek radi o uređivanju.

Platon riječju “dobar” (agathos) izriče nešto poput vrsnoće, plemenitosti i postojane vrline, koje značenje se, kad je kao ovdje rabljeno za oznaku najvlastitije svojstvenosti nekog bića, gotovo približava onomu što nazivamo savršenošću. … Platon nam odmah pri početku Timeja (29e1 i d.) pomaže da dokučimo filozofijski smisao toga što razumije pod imenom “dobrote”, naime govoreći o demijurgu kaže:

[O]n bijaše dobar, a u onomu tko je dobar nikad ni u pogledu čega ne nastaje zavist. A kao lišen zavisti, htjedne da mu sve postane u najvećoj mjeri nalik.

Očigledno je da nam samo dostatno razjašnjenje toga što je ovdje imenovano riječju “zavist” (phthonos) daje pouzdan ključ za tumačenje “dobrote”. Što je dakle phthonos? Da bismo se približili izvornom značenju te riječi treba iz nje najprije odstraniti značenje pakosti i zluradosti spram blagostanja što ga uživa netko drugi, koje ta riječ ima u svakodnevnoj psihologiji, etidi i retorici, a koje se najprije uspostavilo u Aristotela, da bi se zatim konačno utvrdilo u filozofiji Epikura i stoika. Međutim, phthonos je u Grka početno jedna od ključnih riječi za označavanje složenog odnosa napetosti između smrtnih ljudi i bogova. Kako se može vidjeti ponajprije u Pindara i Eshila, a onda naročito u Herodota, phthonos je bitno svojstvo bogova u njihovu razgraničavanju spram ljudi i znači prije svega djelatno čuvanje neprelazne međe koja jedne dijeli od drugih, a koju ljudi u prekomjernosti blagostanja i njime izazvanoj preuzetnosti žude prekoračiti i ukinuti. Filozofijski smisao tako shvaćene “zavisti” ponajprije je povlačenje i zatvaranje u sebe, uskraćivanje otvorena odnosa spram drugog i okretanje od njega natrag na sama sebe. Vođen svojim nepogrešivim smislom za bitno, Hegel je možda bolje od bilo koga drugog uočio važnost tvrdnje o božjoj nezavidnosti u Timeju i sažeto izrazi njezino filozofijsko značenje:

Da bog nema zavisti, to je svakako velika, lijepa, istinita, naivna misao. U starijih je naprotiv nemeza, dike, sudbina, zavist jedina odredba bogova, naime ta da oni upropaštavaju ono veliko, da ga čine malenim, da ne mogu podnijeti ono časno, uzvišeno. Kazna, uspostava važenja ćudorednosti nasuprot onom nećudorednom unižavanje je onoga tko prekorači mjeru; ali ta mjera još nije postavljena kao ono ćudoredno. Platonova misao daleko je viša od nazora mnogih novijih, koji time što govore da je Bog zatvoreni Bog, da se nije objavio i da se o Bogu ne zna, Bogu zapravo pripisuje zavist. Jer zašto se on ne bi objavio, kao bismo Boga htjeli uzeti ozbiljno? […] Kad bi nam spoznaja Boga bila uskraćena, tako da spoznajemo samo ono konačno, on bi bio zavidan, ili Bog je tada samo prazno ime.

Iz ovog Hegelova objašnjenja lako se može razabrati bit onoga što su Grci i Platon nazivali “zavišću”, shvaćenom u dubljem ontologijskom i teologijskom, a ne tek izvedenom psihologijskom smislu. Njome se, naime, označava stanje svakog bića, u prvom redu božanskog, koje se drži zatvoreno u sebe te se nikad i nikako ne otvara, ne daje, ne objavljuje i ne priopćuje drugom. Rana grčka misao, ponajprije ona pjesnička, baš je tako doživljavala i prikazivala bogove, doduše ne uvijek, nego samo onda kad zaprijeti opasnost da smrtnici svojom preuzetnošću prekorače i izbrišu vječnu granicu koja ih odvaja od besmrtnih bogova. U tom pogledu je Platonov zahvat u predanu teologijsku misao više nego radikalan. On bogu pripisuje iskonsku otvorenost i sklonost objavljivanju i davanju, činjenju svega što sličnijim sebi i svojoj savršenosti:

Zavist bogova potaknuta je time da smrtnici u prekoračenju mjere iz obijesti žude postati slični njima, besmrtnima i onima koji žive s lakoćom. Nezavidni demijurg se naprotiv skrbi upravo oko toga da oblik i red svega iščezavajuće prolaznog i neprestano gibanog učini koliko god je moguće sličnim uzoru kojim je božja skrb vođena. […] Tako je demijurg u Timeju više nego samo istancija reda za prevođenje stanja kozmički neuređenog gibanja u poboljšano stanje sređenosti. U tomu da je njegova bit držana slobodnom od zavisti do izraza dolazi dubinsko preoblikovanje poetičke teologije.

Uvjerenje o nespojivosti božanskog sa zavišću u smislu zlurade zatvorenosti u sebe provlači se kroz cijelo Platonovo djelo, kao na primjer u Fedru 247a7, gdje čujemo da “zavist ostaje izvan božanskih korova”. U samoj filozofiji nerijetko se u njegovu djelu kao bitno svojstvo pripisuje nezavidnost, koja će onda u semantičkom obratu ujedno značiti i izdašnosti i plodotvornost, kao primjerice u Simpoziju 210d6. Da je filozofija slobodna od svake zavisti i za Aristotela će biti posve samorazumljivo (Metaph. 982b28). Međutim, misao da bi sloboda od zavisti bila bitno svojstvena samom bogu u njegovoj će filozofiji biti teško pomirljiva s pojmom metafizičkog boga kao mišljenja koje misli samo sebe. Za razliku od toga, Platonova teza o nezavidnosti kao bitnom obilježju dobrote i boga i najvišeg počela uopće postala je jednim od nosivih stupova novoplatonizma, čijim je posredstvom onda povijesno predana kršćanskoj spekulaciji, u kojoj će se Bog na tragu ishodišnog stava Platonova Timeja shvaćati kao savršeno dobro biće, koje se pri stvaranju svijeta iz svojega bezmjernog obilja daje i izlijeva u pojavu. Za tu iskonsku dobrotu Boga kršćanska teologija skovala je povijesno iznimno utjecajnu formulu bonum est diffusivum sui.

Zašto nam se čini važnim ovo što iscrpnije raspraviti i izložiti? Zato jer se samo time stječe dostatan uvid u punu slobodu, a to znači i neobjašnjivost i neobrazloživost činjenice proizvođenja i proizvedenosti svijeta. Za to nema nikakve nužnosti i nikakva drugog uzroka do čiste dobrote boga proizvoditelja, koji se iz preobilja dobrote odlučuje napustiti uzvišenost svoje samotne zatvorenosti u sebe i ljepotu kojom obiluje objaviti time da sve što jest i što može biti učini koliko god je to moguće njoj nalik. Svijet nije morao biti, za njega nema nikakva nužnog razloga. Jedini uzrok toga da on jest, a ne nije, je nezavidna, nesebična božanska dobrota. Tako je i sa svrhom nastanka svijeta. On nije ni radi čega, ne treba ničemu i ne služi ničemu osim jedino pojavi i osjetilnom sjajenju ljepote onoga što bi bez njega u svoj svojoj savršenosti ipak ostalo osamljeno i zatvoreno u sebe. Bez drugog uzroka osim preobilja dobrote i bez druge svrhe osim čistog sjajenja ljepote, svijet je proizveden u posvemašnjoj slobodi, u bezdanu njezine za čovjeka zauvijek nedokučive biti. Samo prepozna li se i iskusi taj dah potpune, čiste i nevine slobode, neprisiljenosti i uzdignutosti nad svaku nužnost, a zajedno s tim i posve slobodnog upuštanja u tu nužnost i suradnju s njom, dahom čega je prožet cijeli dijalog, moguće je pojmiti njegov najdublji filozofijski smisao.

ulomak iz Damir Barbarić, Skladba svijeta. Platonov Timej, Zagreb: Matica hrvatska 2017., str. 344., 349.-352.


Knjigu je moguće kupiti u knjižarama ili kod nakladnika: Matica hrvatska

timej_s_large.jpg

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s