Platonova astronomija? (ulomak iz Ivor Bulmer-Thomas, Plato’s Astronomy)

U jednom od najosporavanijih ulomaka grčke književnosti Platon u Politeji VII, 528e-530c, propisuje astronomiju kao četvrtu nauku u obrazovanju čuvara. Ali kakvu vrstu astronomije? Prema jednoj školi mišljenja radi se o jednom čisto spekulativnom nauku o tijelima u gibanju koji nije nikako povezan s nebeskim objektima koje vidimo. Ta je interpretacija obradovala srca Platonovih kritizera, koji ga smatraju preprekom znanstvenom progresu, a obeshrabrila njegove štovatelje. Druga škola mišljenja drži da je Platon tu mislio kako astronomi moraju upoznati stvarna gibanja nebeskih tijela nasuprot prividnim gibanjima kako ih vidimo sa Zemlje. Te suprotstavljene interpretacije mogu se prikazati sljedećim reprezentativnim navodima:

Ovdje imamo Platonovo gledište izraženo njegovim vlastitim riječima, i ono je dovoljno znakovito, da ne kažem zapanjujuće. Lako ga slijedimo u njegovom prikazu aritmetike i geometrije kao apstraktinih znanosti koje se bave nematerijalnim stvarima, nego matematičkim brojevima, matematičkim točkama, crtama, trokutima, kvadratima, itd., kao objektima čistog mišljenja… Ali zacijelo je, reklo bi se, drugačiji slučaj s astronomijom, znanošću koja se bavi gibanjima nebeskih tijela koje vidimo. Nimalo, kaže Platon s finom bahatošću, do prave znanosti astronomije ne dosežemo dok se nismo “ostavili zvjezdanog neba”, tj. uklonili vidljive pojave u potpunosti. (Sir Thomas Heath)

Tu rečenicu je lako pogrešno razumjeti te zahtijeva razjašnjenje. Ponajprije, vidljiva gibanja nebeskih tijela jesu ono što nazivamo njihovim prividnim gibanjima, koja su vrlo složena i na prvi pogled izgledaju prilično nepravilno. Planeti se gibaju u nekom trenutku s istoka prema zapadu, u drugom od zapada prema istoku, a ponekad potpuno miruju.

To je “problem” kojega trebamo riješiti. O “stvarnoj brzini” se govori samo nasuprot prividnoj brzini… Ono što se hoće reći jest, dakle, jednostavno to da moramo imati znanost koja će prikazati stvarna gibanja nebeskih tijela a ne ona gibanja koja naizgled imaju. (John Burnet)

… Ključne riječi su, svi su suglasni, u 530b, “ostavit ćemo se stvari na nebu”. Nema ozbiljnijeg neslaganja oko prijevoda, samo oko smisla. A koji je smisao? … [U jednom] prijevodu za  ta en to ourano poikilmata [nalazimo] “one iskre koje boje nebo”. Ali poikilma ne znači “iskra”… Osnova je pridjev poikilos za koji … je primarno značenje “raznobojno, točkasto, karirano, šareno”, a sekundarno značenje “izrađeno u raznim bojama, istkane ili izvezene stvari”. … [Z]a glagol poikillo se nudi “izraditi u raznim bojama, izraditi u vezu”, a kao primarno značenje za poikilmata “izvezene stvari, brokat, 2. vez”.

Jasno je da ako riječ shvatimo u njenom normalnom značenju kod grčkih pisaca ta en to ourano poikilmata valja prevesti kao “onaj vez na nebu”, “obrasci na nebu”. A što bi ti obrasci na nebu mogli biti osim onih slikovitih grupiranja zvijezda u zviježđa koje se, kako ćemo vidjeti, događalo u to doba? …

Arthur Hugh Clough je ispravno shvatio Platona kad je u Uranusu napisao:

Tad u meni Platon reče
To nad nama nije do oslikan strop
Varavim dijagramima ozviježđen.

Rečeno je gore da su se slikovita grupiranja zvijezda u zviježđa događala u Platonovo doba. Nema dvojbe da su zvijezde u zviježđa najranije grupirali pastiri i pomorci, poljoprivrednici i lovci, koje je njihov svakodnevni posao učinio promatračima zvijezda. … Ali grupiranja tih prvotnih promatrača zvijezda nisu iscrpila nebo, i kako je vrijeme prolazilo nebo je postajalo napučeno mitološkim i povijesnim likovima, a učeni ljudi su se pridružili pastirima i pomorcima u oblikovanju takvih skupina. To je imalo znanstvenu vrijednost budući da je omogućavalo određivanje položaja zvijezda prije nego je u potpunosti razvijeno određivanje položaja pomoću ekliptičke dužine i širine (latitude i longitude), deklinacije i rektascenzije. Taj proces je već uvelike uznapredovao u doba kad je Arat napisao svoju poemu Pojave, u prvoj polovini trećeg stoljeća pr. Kr. Ali Arat je bio pjesnik, ne astronom, i astronomski detalji u njegovim pjesmama nisu originalni. Arat je, što je važno za našu svrhu, u stihovima izrazio djelo istoga naslova od Eudoksa iz Knida (oko 390.-oko 340. pr. Kr.), uvaženog Platonovog učenika. Eudoksovo djelo nije preživjelo, kao ni njegovo slično Zrcalo (neba), ali je Hiparh (drugo stoljeće pr. Kr.) napisao opširan Komentar na Pojave Arata i Eudoksa, … iz kojega znamo o njihovom značaju. Ono je opisivalo zviježđa zajedno s opažanjima izlaska i zalaska, za potrebe kalendara; i bilo je prvo djelo pružilo takav sustavan opis.

Taj rad je morao biti poznat Platonu, čak i ako se zapravo nije odvijao u Akademiji pred njegovim očima. Pa kad Glaukon kaže (Resp. 529c): “Pa kako onda kažeš da je nužno učiti astronomiju drugačije od onoga kako se danas uči?”, visoka je vjerojatnost da pri tom Platon ima u vidu to bavljenje grupiranjem zvijezda u slikovite obrasce. Za to zasigurno znamo da se odvijalo u to doba, a nema nečega drugoga osobitog u astronomiji toga doba čega bismo bili svjesni.

Kao što smo vidjeli, to grupiranje zvijezda u slikovita zviježđa jest imalo znanstvenu vrijednost u to doba, i Eudoks je to prepoznao. Ali Platonu se lako može oprostiti da je smatrao kako je takvo proučavanje astronomije gledanje prema dolje a ne prema gore, čak i ako je provedeno ležeći na leđima; a lako možemo zamisliti njegovo razočaranje kad je shvatio da je um njegovog sjajnog učenika, čiji je genij mogao prepoznati čak i ako ga nije mogao u potpunosti slijediti, zaokupljen takvim trivijalnostima, kako je njemu to moglo izgledati, kad je sposoban za daleko veće stvari.

Kako je, onda, Platon želi da se astronomija proučava? Sam nam je rekao, na Sokratova usta: “kretanja kojima brzina koja jest i sporost koja jest bivaju međusobno kretane u istinskom broju i svim istinskim likovima”. Ta se pitanja mogu shvatiti samo razumom i umom, ne vidom. (Resp., 529d)

Taj program je znakovito sličan onome kojega je Platonu pripisao Simplicije i koji se posebno spominje u vezi s Eudoksom. … Ta dva ulomka su uvijek bila prepreka onima koji Platonu pripisuju neku čisto spekulativnu astronomiju. Tu stoji:

Kaže se da je od Grka prvi Eudoks iz Knida – kako navodi Eudem u drugoj knjizi njegove Povijesti astronomije, a također i Sosigen koji preuzima Eudema – proslijedio takve hipoteze kakve je Platon, kako kaže Sosigen, postavio kao problem za one koji ozbiljno proučavaju ta pitanja: kojim bi jednolikim i urednim gibanjima prividna gibanja planeta mogla biti objašnjena (doslovno, “fenomeni mogli biti spašeni”).

Ranije smo napomenuli da je Platon, nedvosmisleno pripisavši nebeskim tijelima kružna i jednolika i uređena gibanja, postavio taj problem matematičarima: kojom bi hipotezom o jednolikim i kružnim i uređenim gibanjima pojave koje se tiču planeta mogle biti spašene, i da je Eudoks iz Knida prvi koji se bavio takvim hipotezama pomoću takozvanih nasuprotnih [counteracting] sfera. …

Bilo to radi Platonovog poticaja ili ne – a nema razloga za sumnjati u to što kaže Simplicije – Eudoks je proveo točno ono što se tražilo. U djelu naslovljenom O brzinama zacrtao je domišljat sustav koncentričnih sfera koje nose sfere zvijezda stajaćica, Sunca, Mjeseca i planeta, da bi objasnio prividna gibanja nebeskih tijela, uključujući retrogradna gibanja i stacionarne točke planeta. To djelo je izgubljeno, ali kratki Aristotelov opis u Metafizici A8  (1073b17-1074a14), s popravcima koje su predložili Kalip i on sam, i opširnije Simplicijevo objašnjenje … omogućuju njegovu rekonstrukciju. … Moderni su kritičari našli pogreške u tom sustavu a osobito u opaženim podatcima, … ali to ne može pretegnuti nad činjenicama da je to bio prvi pokušaj pružanja matematičke teorije nebeskih gibanja, da je to uspio do iznimne mjere za prvi takav pokušaj, i da je metoda koju je slijedio – traganja za kombinacijom jednolikih kružnih gibanja koja bi “sačuvala fenomene” – doživjela svoj vrhunac u Ptolemejevom sustavu epicikli i ekscentričnih kružnica koji je objašnjavao pojave do zapanjujuće mjere i vladao svijetom sve do šesnaestog stoljeća po Kristu. Ako je ovo tumačenje ispravno, daleko od toga da bi Platonov utjecaj na razvoj astronomije bio zanemariv ili štetan; on je bio ogroman i povoljan. Isprazno je prigovoriti da je njegov postulat jednolikog kružnog gibanja zaustavio pravo objašnjenje, jer je to prirodna prva hipoteza, i sve dok nije bila potpuno provedena nije vjerojatno da bi astronomi shvatili da su planetne putanje elipse po kojima se planeti gibaju promjenjivim brzinama ovisno o njihovoj udaljenosti od Sunca. Pa ako je Platon, preko Eudoksa, doista imao taj utjecaj na astronomiju, poimanje da je on u Politeji propisao neko čisto spekulativno učenje tijela u gibanju mora biti odbačeno.

Ostale Platonove astronomske reference se ovdje ne mogu proslijediti, ali vrijedi zapaziti da nijedna od njih – a one su i brojne i dugačke – ne sugerira da bi astronomiju trebalo provoditi kao neko teorijsko proučavanje tijela u gibanju bez ikakvog odnosa sa stvarnim nebom. Ti ostali ulomci su često kićeni, ali nebeska tijela na koja se odnose uvijek jesu ona nebeska tijela koja vidimo.

To što je gore rečeno o Platonovoj ulozi u skladu je s jednim od najranijih svjedočanstava o njegovom utjecaju na egzaktne znanosti, naime Dikearhovom, koji je bio Aristotelov učenik, kako ga navodi Filodem… U jednom od navedenih ulomaka Dikaerh prikladno uspoređuje Platona s arhitektom koji je matematičarima zadavao zadaće koje bi ovi posvećeno nastojali izvršiti.

ulomak iz Ivor Bulmer-Thomas, Plato’s Astronomy, članak iz 1984., preveo: ja

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s