istinski prijatelji mogu biti isključivo čestiti ljudi? (ulomak iz Marko Vučetić, Prijateljstvo u Aristotelovoj filozofiji)

Novost Aristotelove logike prijateljstva poglavito treba potražiti u njegovu etičkom fundiranju. Prijateljstvo je neodvojivo od kreposti, a krepostan čovjek ne treba nekog drugog dobra, iako ga može primiti, osim onoga koje proizlazi iz kreposti. Pravo, istinsko prijateljstvo jest ono koje svoje utemeljenje pronalazi u sličnosti prema kreposti, te se stoga ostvaruje u blagotvornoj sličnosti prema dobroti. Naime, samo dobri mogu dobro željeti onom drugom prijatelju koji je također dobar. Prijateljstvo koje počiva na temeljima dobrote biva više prijateljstvo ukoliko se širi horizont dobrote, prave, istinske, nesebične dobrote u kojoj se prijatelju želi dobro radi njega samoga, a ne zbog možebitne koristi koju ja mogu imati od njega. Ovaj tip prijateljstva traje koliko i dobrota, a kako krepost može dugo trajati, tako i ono ima predispozicije trajnosti; … [ostali tipovi prijateljstva] podliježu časovitosti trenutnog ispunjavanja htijenja koje nema veze s kreposti, pa se njegovim ispunjenjem javlja nepotrebnost trajanja prijateljstva, budući da se njegov smisao potrošio dosizanjem željene ugode ili koristi.

Aristotel nadalje navodi kako istinski prijatelji, prijatelji u ovom … smislu, mogu biti isključivo čestiti ljudi, oni koji će zbog dobrote i čestitosti uživati u druženju s čestitim čovjekom; dok u prijateljstvu zbog tražene koristi makar jedan prijatelj, a često se dogodi da i obojica, treba biti, kako Aristotel kaže, nevaljao, budući da zbog pomame za ispraznim užitkom ili zbog koristi čovjek – prijatelj biva potjeran na margine ljudskosti. Depersonalizacija, izvršena reduciranjem čovjeka na sredstvo postizanja korisnog dobra, utječe također i na antropološki status onoga koji takvo dobro želi sebi. Takav čovjek, budući da je svoje djelovanje usmjerio prema dosizanju kvantitativno mjerljivog, ujedno i sebe sama podvrgava pod kvantitativni kriterij, te se u djelovanju identificira s postavljenim ciljem. Ovim se kao temeljni filozofski problem otkriva problem finalnog cilja (causa finalis). Naime, teško je zamisliti razumno biće koje svoje djelovanje ne usmjerava prema postizanju određenog cilja. Ovisno o izabranom željenom cilju, vrši se odabir načina, metoda i metodologije ostvarivanja istog. Dosljedno navedenom, ovisno o postavljenom cilju, otvorit će se ili se neće otvoriti mogućnost ostvarivanja istinskog prijateljstva. Prijatelj je onaj koji je za prijateljstvo i prijatelja raspoložen. Izabravši osobu, izabravši življenje susreta, začinje se plod prijateljstva. Međutim, potrebno je uvijek nanovo naglasiti, kako je taj izbor rizičan izbor – izabravši osobu, zalazi se na područje kreposnog, a krepost nije u stanju svatko živjeti.

Prave prijatelje, one kreposne, nije uputno svesti na broj, ali je ipak potrebno naglasiti da je moguće imati više prijatelja, odnosno, reći će Aristotel

… onoliko koliko je dostatno za zajedničko življenje. I činilo bi se zapravo nemogućim da čovjek bude sasvim prijatelj s mnogima; zbog istoga se ne može biti ni u ljubavi s više osoba; jer ljubav želi biti stanovito vrhunsko prijateljstvo, koje se osjeća samo prema jednoj osobi; stoga i snažno prijateljstvo biva samo s nekolicinom.

Prijatelj je, dakle, onaj koji prijatelje ne broji nego s njima živi. Ova oznaka prijateljstva, iako se naizgled može činiti trivijalnom, u sebi sadrži sukus rasprava o prijateljstvu. Prijateljstvo je kvalitativna, a ne kvantitativna dimenzija, ono proizlazi iz ljudske naravi, te je u sebi dinamično. Ono, nadalje, ne može podnositi statiku koja nastaje kao preostatak proizašao nakon svođenja prijateljstva na brojčani odnos prijatelja. U konačnici, istinsko prijateljstvo trajno je obilježeno djelatnim biljegom.

Osim navedenih karakteristika koje pomažu ispravnoj kvalifikaciji i klasifikaciji prijateljstava, Aristotel napominje kako postoji pozitivan međuodnos između djelovanja i prijateljevanja, ali, također upozorava, kako je prijateljstvo moguće očuvati i u uvjetima kada djelovanje nije moguće. Naime, oni ljudi koji drugima žele dobro, postaju prijatelji na način da drugome radi njega samoga čine dobro. U stanju želje, u odsutnosti djelovanja, ne može se govoriti o prijateljstvu, nego samo o želji za prijateljstvom. Međutim, kada se djelatno prijateljstvo jednom ostvarilo, moguće je osigurati njegovo trajanje i u trenucima kada se prijatelji više ne druže, kada su prostorno udaljeni, iako, naglašava Aristotel, takvo prijateljstvo, ukoliko potraje stanje odvojenosti, može rezultirati njegovim razvrgnućem, budući mu nedostaje djelatna dimenzija, dimenzija činjenja dobra.

Unutarnja dijalektika prijateljstva, kao što je vidljivo iz Aristotelova filozofskog nauka, postavlja određene kvalitativne zahtjeve pred čovjeka koji se odlučio na avanturu prijateljevanja. Prijateljstvo, kao prvo, oslobađa svih kvantitativnih elemenata – u smislu mjerljivosti, ostvarive zadanosti, kao i svih ostalih kvantitativnih derivata. Nadalje, prijatelj se za prijateljstvo osposobljava na način prethodne zamjene horizonata egzistencijalne zainteresiranosti; naime, prijatelj je onaj koji brižno, neprikosnoveno i nesebično pripušta prijatelja i smatra ga sastavnim i neotuđivim – riječju, prisutnim – dijelom vlastite, egzistencijalno neodvojive situacije svoga bića. Osim toga, prijateljstvo obvezuje čovjeka da bude to što čini, ali uvijek na način čovjeka – prijatelja. Tako, primjerice, nesebičnost u okvirima prijateljske relacije čovjeka čini nesebičnim, ali, što je još važnije, djelatno angažiranim. Prijateljstvo ne trpi podvojenost, neku vrstu ontološko-djelatnog dualizma, u kojemu bi se mogla povući oštra demarkacijska linija između razine bivstvovanja i razine djelovanja. Prijatelj, budući je doživio određeni kvalitativni razvoj – dakako, ne u smislu evolucijskog skoka, nego više u smislu aktualizacije određenih potencija koje proizlaze iz njegove ljudske naravi – ne može a da ne čini ono što jest, odnosno ne može a da ne bude ono što čini. Ovaj, slobodno ga tako možemo nasloviti, egzistencijalno-integrativni pristup prijateljstvu, čini Aristotelov nauk aktualnim, vazda suvremenim, u smislu vremenske nepovredivosti filozofskih istina.

Postulat integrativnog, istinskog, zahtjevnog i djelatnog prijateljstva postaje arhetipskom veličinom, zahtjevom koji se postavlja pred svim ljudima svih povijesnih razdoblja koji su odlučili svoju egzistenciju usmjeriti u smjeru drugoga. Aristotelovo poimanje prijateljstva – iako to tako ponekad može izgledati sa stanovitih gledišta – nije puka, neostvariva idealizacija. Naprotiv, odstupanje od navedenih postulata prijateljstva, čini upravo evidentnim kako se možebitnim odstupanjem vrši udar banaliziranja i ireverzibilnog simplificiranja, koje u konačnici onoga koji misli da je prijateljstvo moguće bez drugoga, pretvara u usamljenog i umišljenog prijatelja. Prijateljstvo se naprosto događa u susretu, u zajedništvu osoba koje su osposobljene od drugoga i zbog drugoga da tome drugome budu prijatelji. Prijateljstvo se na određeni način izjednačava sa zajedništvom, djelatnim zajedništvom. Djelatno bi se zajedništvo moglo shvatiti kao tip kvalitativnog zajedništva u kojemu nije riječ o brojivoj skupini članova udruženih oko nekoga općekorisnog cilja što se postiže na individualno zadovoljivi način. To je oblik zajedništva u kojemu su osobe udružene zbog dobra onog drugoga, a ne prvenstveno zbog svog dobra. Upravo zbog toga smatramo da je branjiva teza da se korist i užitak, ukoliko dožive redimenzioniranje u smislu prijateljskog zajedništva, mogu zadržati u okvirima istinskog prijateljstva.

U skladu s navedenim, moguće je izvesti sljedeću tezu: kako istinsko prijateljstvo manifestativne oblike dobiva u zajedništvu kreposnih osoba koje svoje prijateljsko zajedništvo ostvaruju upravo zbog kreposti. Takvi prijatelji iskazuju životno zainteresiranu brigu jedan za drugoga, shvaćajući kako čovjek nije usamljenik, pa, stoga, ne može živjeti egoistički usamljeno ne vodeći računa ni o kome osim o sebi. Prijateljstvo je zajedništvo u kojemu prijatelji profitiraju, ali ne na način uzimanja, nego na način davanja. Prijatelji sebe drugome daju, razvijaju osjećaj sućutnosti, ravnaju svoj život, ali što je još važnije, i život prijatelja, stazama kreposti. Mogli bismo slobodno reći kako je jedna od temeljnih oznaka čovjeka ta da je on prijatelj, da je on biće koje se ostvaruje u prijateljskom zajedništvu s drugim osobama, te tako postiže krepost.

ulomak iz Marko Vučetić, Prijateljstvo u Aristotelovoj filozofiji, članak iz 2007., link

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s