kako je Schelling riješio Goetheove kantovske probleme? (ulomak iz Robert J. Richards, Nature is the Poetry of Mind, or How Schelling Solved Goethe’s Kantian Problems)

Tijekom Schellingovih godina u Jeni, on i Goethe su se često nalazili da bi raspravljali filosofska, znanstvena i umjetnička pitanja. Goethe – taj pjesnik, znanstvenik i genij Weimara – poput vira stvaralačke energije nosio je mladoga filosofa  u središte njegovih zanimanja i preplavio ga poimanjima koja su prizivala jedan obrat. … [I] doista, Schelling – taj lutajući vitez idealizma – sad proglašava da “svo naše znanje izvire iz iskustva”. Teško je sumnjati da bi Goethe učinio išta do poticao, promicao i ohrabrivao to pozivanje na iskustvo kao istinski Excalibur prirodne znanosti. … [To] jasno označava račvanje staze Schellingova idealizma koje ga je dovelo, u dvije godine, do razvoja svojevrsnog spinozističkog objektivizma kojega je Fichte prezirao. Mada su na Schellinga s obzirom na njegovo misaono usmjerenje djelovali raznoliki pritisci, teško može biti sumnje da su ga snažne goetheovske sile oštro povukle prema ideal-realizmu kojega je na koncu prihvatio.

csm_FriedrichWilhelmSchelling_5d01a02f86.jpg

Friedrich Joseph Willhelm von Schelling (1775.-1854.)

Goethe je također promijenio smjer; započeo je ponovno promišljati odnos između umjetnosti i znanosti, osobito vezu koja leži pod njima u istovjetnosti uma i prirode. … Uslijed svojih dodira sa Schellingom postao je samosvjesniji u pogledu načina na koji se pjesništvo i znanost mogu i moraju susresti. … Ponajprije, i najvažnije, Schellingovo je filosofsko gledište, posebno kako ga je razvio u svome System des transscendentalen Idealismus, teorijski pokazalo da se znanstveno razumijevanje i umjetničko zrenje (intuicija) ne odigravaju u oporbi jedno spram drugoga, kako je Goethe ranije mislio, nego da odražavaju komplementarne načine prodora ka zakonima u podlozi prirode. Goetheu je to oslobodilo smisao za blisku vezu između znanstvenog i umjetničkog pristupa prirodi, koju je dosljedno izrazio, po svojoj navici, u pjesmi – Natur und Kunst (Priroda i umjetnost) – koju je sačinio u to doba:

Priroda i umjetnost, izgleda, jedno drugom bježe
A nađu se, prije no što mislite;
Odbojnosti je u meni nestalo,
I oboje mi izgleda podjednako privlačno.

Ako je, kako je Schelling smatrao, “svijet izvorno, mada nesvjesno pjesništvo duha [Geist]”, tad pjesnik može sastaviti lijepe predstave pomoću istih onih počela koja su ušla u izvorno stvaranje prirodnog svijeta. Stoga bi postojalo filosofsko opravdanje za pretpostavku komplementarnosti znanstvenog i estetskog prosuđivanja: pjesnik bi, kroz stvaralački genij, mogao sačiniti takva djela koja bi imala autoritet same prirode – autoritet koji je Goethe oduvijek duboko osjećao ali nije mogao opravdati. I obratno, ono estetsko bi nas moglo voditi ka skrivenim zakonima prirode kao onim arehetipima u skladu s kojima priroda stvaralački sebe izražava. Kako je to Goethe epigramatski uobličio:

Ono lijepo je očitovanje tajnih zakona prirode, koji bi bez takvog pojavljivanja zauvijek ostali skriveni.

To je goetheovsko poimanje išlo usuprot dubokoj odvojenosti koju je Kant uspostavio između odredbenih sudova o prirodi i regulativnih sudova o umjetnosti. Ali Schelling je bio taj koji je pokazao kako je estetska prosudba otvorila srce prirode za znanstveno ispitivanje.

Schelling je u Sistemu također pokazao da Kant nije trebao ograničiti genija na estetsku oblast. Prikazao je da se genija također može naći u znanosti. Dok je Goethe u pogledu svoga rada na optici i morfologiji nailazio na otpor od strane profesionalaca, nedvojbeno je mogao odahnuti spoznavši, zahvaljujući analizi svoga mladog prijatelja, da se njegov genij u znanosti ne treba pridržavati uobičajenih znanstvenih navada. Njegova su estetska zrenja (intuicije) mogla prodrijeti dublje i pouzdanije voditi novim otkrićima u znanosti nego li trudbenička, tradicijom obvezana, proučavanja njegovih kritičara. Nadalje, Schelling je tvrdio da će zakoni prirode, koje pjesnik-znanstvenik može shvatiti, također biti zakoni slobodnog stvaralaštva. Mada Goethe vjerojatno nije preduboko istraživao Schellingovu argumentaciju po kojoj se slobodno stvaralaštvo duha točno usklađuje sa čvrstim zakonima prirode, ta tvrdnja je ipak utješila njegovo davno uvjerenje, koje se protezalo od etike i politike do estetike, da istinska sloboda, barem ona ljudska, može biti ostvarena samo ograničavanjem. Kao što je izrazio u završnoj strofi svoje Natur und Kunst:

Tko veličinu hoće sebe mora sažeti;
U ograničenom se ponajprije majstor pokazuje.
I samo nam zakon slobodu može dati.

Višekratno sam sugerirao da su Schellingova filosofska načela mogla Goetheu riješiti teški problem od kojega su oboljeli svi koji su, poput njega, povjerovali u kantovsku epistemologiju: naime, kako bismo mogli imati izvorno razumijevanje vanjske prirode ako nas naše vlastite predstave štite od realnosti? Ako naši mentalni konstrukti uspostavljaju samo neki pričin prirode? Rješenje je, sa Schellingovog gledišta, naprosto to da duh doista konstruira prirodu, ali tu nema neke Ding-an-sich koja bi stajala iza te konstrukcije. Priroda je stvarno ono što izgleda da je. Utoliko jarke boje i zavodljivi oblici nisu puko površno kinđurenje – oni su svojstveni prirodi. U Schellingovom pogledu istinski je idealizam najizvorniji realizam. Nadalje, kako je Schelling vodio svoju filosofiju ka apsolutnom ideal-realizmu, njegov se položaj stopio sa Spinozinim: ideje koje sačinjavaju prirodna stvorenja nisu zatočene u pojedinačnim umovima, nego stoje i iza empirijskih sopstava i iza prirode, te se ostvaruju i u jednom i u drugom. Otud rješenje iz Goetheova epigrama

nešto nepoznato, nalik zakonu, u objektu odgovara nečemu nepoznatom, nalik zakonu, u subjektu.

Ta veza između objekta i subjekta se pojavljuje kroz organsko djelovanje apsolutnog duha i njegovih ideja, koje imaju funkciju poput arhetipskih pojmova u temelju morfologije.

goethe

Johann Wolfgang von Goethe (1749.-1832.)

Schellingov je upliv na Goethea odzvanjao kroz godine, i ponovno postao osobito izražen tijekom vremena dok je radio na Zur Morphologie, počevši od 1817. Ogled “Anschaundende Urteilskraft” (“Intuitivna sposobnost prosudbe”, 1820.) pruža dobar primjer tog trajnog utjecaja. Taj ogled se, kao i sam Goethe u to doba, vraća na Kantovu treću Kritiku da bi razmotrio filosofovo razlikovanje između refleksivnih i odredbenih sudova. Podsjeća da je Kant prosudbe o ljepoti i prosudbe prikladne u biologiji (procjene svrha i sredstava) klasificirao kao reflektivne. Takvi sudovi izniču iz pokušaja da se razumije odnos dijelova spram cjeline, bilo u umjetničkom djelu bilo u prirodi. Kad procjenjujemo neki umjetnički predmet naše razumijevanje razmatra njegove razne dijelove, dopuštajući uobrazilji slobodnu igru da bi stekla neki smisao o skladu oblika, jedan osjećaj svrhovitosti u njihovom aranžmanu; takvi osjećaji izražavaju one neizrecive ideje ljepote i dopuštaju nužnost i općenito važenja estetske prosudbe. Sličan reflektivni postupak se pojavljuje i kad biolog procjenjuje svojstva nekog organizma: kroz početno istraživanje dijelova on formulira neku ideju cjeline – mada svjesnu i izrecivu, jedan arhetip – i tako razumije svojstva tog organizma u odnosu prema cjelini. Doista, prirodoslovac mora, prema Kantu, prosuđivati strukture koje istražuje kao da su dovedene u postojanje radi ideje ili arhetipa. Ali na tom mjestu biolog čini samo jednu heurističku procjenu, a ne pretpostavlja – ne može pretpostaviti – da je ideja do koje je dospio zapravo uzrokovala tu strukturu.

U našem znanstvenom razumijevanju prirode, prema kantovskom sustavu, primjenjujemo kategorije poput uzročnosti ili supstancije odredbeno da bismo tako reći stvorili pojavnu oblast mehanistički međudjelujućih prirodnih objekata. Ali kad razmatramo biološke organizme, najprije moramo raščlaniti dijelove u reflektivnoj potrazi one organizirajuće ideje koja bi mogla osvijetliti njihove odnose. Ipak, Kant je predložio da bismo mogli pojmiti jednu drugu vrstu uma, drugačiju od našega, koji bi mogao prijeći sa zrenja (intuicije) cjeline na zrenje dijelova, umjesto da slijedi naš put od dijelova ka cjelini. To bi bio neki intellectus archetypus čija bi sama ideja bila stvaralačka. U vezi s tim kantovskim pojmom Goethe je uputio snažnu i višeslojnu primjedbu:

Čini se da autor ovdje doista govori o nekom božanskom razumijevanju. Pa ipak, ako u oblasti morala uspon ka onom višem i pristup prvotnom biću pretpostavlja vjeru u Boga, vrlinu i besmrtnost, tad bi isto trebalo biti i u umskom području. Potrebno je da budemo dostojni, preko zrenja (intuicije) neprekidno stvaralačke prirode, duševno sudjelovati u njenom proizvođenju. I sam sam bio neprestano guran, najprije nesvjesno i iz unutarnjeg poriva, ka praslici [Urbildliche] i tipu [Typische]. Sreća se osmjehnula tom pokušaju i mogao sam izgraditi neku predstavu na prirodan način; tako da me ništa više ne može spriječiti da odvažno poduzmem tu “avanturu uma” kako ju je sam veliki starac iz Königsburga nazvao.

U ovome ulomku, kao i u kratkom ogledu iz kojega dolazi, Goethe se pokušao hrvati s prihvaćanjem jedne teze slične Schellingovoj; naime, ako moralno iskustvo zahtjeva da postuliramo Boga da bi to iskustvo imalo smisla, tad bi i naše iskustvo organizma također trebalo zahtijevati da postuliramo neko umsko zrenje (intuiciju) da bi to iskustvo imalo smisla. Goethe predlaže da bi se to događalo na dvostruk način: prvi bi bio umsko intuitivno djelovanje prirode – pretpostavka je da bi sama priroda, kroz svojevrsno oprimjerenje arhetipskih ideja, stvorila organizme u skladu sa takvim idealima. Izgleda kako Goethe ovdje priziva spinozistički pojam adekvatnih ideja koje bi same bile stvaralačke. Druga konstrukcija koju je Goethe nastavio na Kantovo poimanje jest da bismo u toj vrsti umskog zrenja (intuicije) mogli sudjelovati, poput umjetnika koji stvara estetski predmet i znanstvenika koji prodire kroz veo prirode da bi intuitivno razumio arhetipsko jedinstvo ispod njenih raznobojnih prikaza. I Goethe dakle poput Schellinga podrazumijeva da bi arhetipske ideje, budući nužne za naše iskustvo organske prirode, također trebale biti uzročne sastavnice toga iskustva – stvarati to iskustvo u duši. A iz te analize slijedi nadalje i to da smo u takvom duševnom stvaralaštvu sudionici navlastite stvaralačke snage prirode – da zapravo postajemo istovjetni prirodi tim djelovanjem. Goethe je tako ponovno potvrdio schellingovski spinozizam: Bog, priroda i naš um su jedno.

Goetheova zadnja primjedba u gornjemu navodu povlači krajnji posljedak tog ideal-realizma. U trećoj Kritici Kant je prepoznao da raznolikost organskih oblika ipak prikazuje “neki zajednički arhetip [einem gemeinschaftlichen Urbilde]”, i da bi stoga mogla biti proizvedena, kako je on to iskazao, od “neke zajedničke prvotne majke”. To bi moglo dovesti do poduhvata “odvažne avanture uma”, naime do vjerovanja da je Zemlja porodila manje svrhovite oblike a oni potom više svrhovite, dok se nije pojavilo cijelo polje sada postojećih organizama. Kant je smatrao da bi ta hipoteza o transformacijama bila logički moguća ako početno pretpostavimo da je početni uzrok toga niza i sam bio organski. Ipak je odbacio tu evolucijsku hipotezu jer nije smatrao da imamo bilo kakvih empirijskih dokaza o postanku organiziranijih oblika iz manje organiziranih. Schellingova teorija dinamičke evolucije, koju je Goethe prihvatio, postulirala je neki organski temelj (tj. apsolutni um) za niz transformacija; a do vremena [Goetheove] Zur Morphologie, istraživači su prikupili fosilne dokaze za takve transformacije. Goethe je stoga bio spreman, kako je zaključio, odvažno poduzeti tu avanturu uma o kojoj je königsbergški mudrac govorio.

Evolucijska hipoteza koju je primijenio na prirodu odražavala je Goetheovu vlastitu umnu evoluciju: Zur Morphologie je slijedila postupni uspon njegovih morfoloških zamisli, a one su dovele do hipoteze o transformaciji koju je prilično odvažno prigrlio u knjizi. Metafizički temelj, za Goethea, tih dvaju evolucijskih nizova – sopstva i prirode – u konačnici je počivao na onoj vrsti ideal-realizma koju je Schelling zastupao a Goethe prigrlio.

ulomak iz Robert J. Richards, Nature is the Poetry of Mind, or How Schelling Solved Goethe’s Kantian Problems, preveo: ja, link

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s