je li povijest mogla krenuti drugim putem? (ulomak iz Slavoj Žižek, ‘Misliti unatrag’: predestinacija i apokalipsa)

Kierkegaardova kritika Hegela počiva na kobnom neshvaćanju Hegelova temeljnog uvida. Kao prvo, ona se temelji na (duboko hegelovskoj) opreci između ‘objektivnog’ i ‘subjektivnog’ mišljenja:

objektivno mišljenje sve prevodi u rezultate, dok subjektivno mišljenje sve stavlja u proces, a rezultate izostavlja – jer je on, kao opstojeći pojedinac, stalno u procesu nastajanja.

Za Kierkegaarda Hegel očito predstavlja krajnji doseg ‘objektivnog mišljenja’: Hegel

ne shvaća povijest iz gledišta nastajanja, već tu povijest, uslijed privida proteklosti, razumije iz gledišta svršenosti koja isključuje svako nastajanje.

Ovdje moramo biti vrlo precizni, da nam ne  promakne Kierkegaardova poanta: prema njemu samo je subjektivno iskustvo zaista ‘u nastajanju’, dok … je bilo koja objektivna zbilja, koliko god ‘procesualna’, po definiciji ontološki već sasvim uspostavljena, prisutna kao pozitivno-opstojeće područje predmeta i njihovih međuodnosa; samo subjektivnost označuje područje koje je po sebi ‘otvoreno’…:

Kad god je neki zasebni opstanak predan prošlosti, on je potpun, stekao je svršenost i utoliko podliježe sustavnoj zamjedbi […] ali podliježe pred kim? Nitko, ako je i sam opstojeći pojedinac, ne može zadobiti tu svršenost izvan opstanka, koja je istovjetna s vječnosti u koju je prošlost ušla.

Međutim, što ako Hegel zapravo čini sasvim suprotno? Što ako bit njegove dijalektike nije u tom da prema sadašnjosti usvoji ‘gledište svršenosti’, nego baš u tom da nanovo unese otvorenost budućnosti u prošlost, da zahvati bilost u njezinu procesu nastajanja, da razviti taj slučajnosni proces koji je urodio opstojećom nužnošću? Nije li baš to razlog zbog kojega apsolut treba pojmiti ‘ne samo kao suštinu, već i kao subjekt’? Upravo je iz tog razloga već njemački idealizam rasturio koordinate standardne aristotelovske ontologije, ustrojene oko vektora koji se proteže od mogućnosti do ozbiljenja. Nasuprot predodžbi da svaka mogućnost stremi svom potpunom ozbiljenju, ‘napredak’ treba pojmiti kao gestu ponovne uspostave dimenzije možnosti u pukoj zbiljnosti, kao gestu tajnog stremljenja k možnosti u samome srcu zbiljnosti. Prisjetimo se samo Benjaminove predodžbe …: glede Francuske revolucije, zadaća … nije u opisivanju događaja kakvi su stvarno bili (ni u obrazlaganju kako su ti događaji urodili ideološkim iluzijama koje su ih pratile), već u razotkrivanju skrivene možnosti (utopijskih emancipacijskih potencijala) …; obrazložiti kako izdani radikalno-emancipacijski potencijali i dalje ‘ustraju’ kao svojevrsne povijesne sablasti koje progone revolucionarno pamćenje zahtijevajući da budu provedene u djelo… Te alternativne inačice prošlosti, koje se provlače u sablasnom obliku, uspostavljaju ontološku ‘otvorenost’ povijesnog procesa, kao što je to – opet- jasno shvatio Chesterton:

Stvari koje su mogle biti, a nisu nastale, nisu čak ni lako zamislive. Kaže li tko da bismo danas živjeli u boljem svijetu da Napoleon nije pao nego uspostavio carsku dinastiju, ljudi se moraju trgnuti da prilagode um takvoj zamisli, koja im je posve strana. A takvo što spriječilo bi prusku reakciju, spasilo jednakost i prosvjetiteljstvo bez smrtnog prijepora s religijom, ujedinilo Europljane i možda spriječilo parlamentarnu korupciju, kao i fašističku odnosno boljševičku osvetu. No u ovo naše doba slobodnih mislilaca, ljudski um nije doista slobodan da pomisli takvo što.

Smeta mi što ljudi na taj način prihvaćaju presudu sudbine, a da ne znaju zašto. Čudnog li paradoksa: isti oni koji pretpostavljaju da je povijest na svakom svojem raskrižju odabrala pravi put, najčešće ne vjeruju da ju je u tom vodila neka posebna providnost. Isti oni racionalisti koji se izruguju drevnom feudalnom ‘Božjem sudu’ u kojem presuđuje borba, de facto prihvaćaju da borba presudi svakolikoj ljudskoj povijesti.

… Treba napomenuti da su povjesnice na temu Što bi bilo dio šireg … gibanja, shvaćanja života koje rastura oblik pravocrtne usredištene pripovijesti, a život dočarava kao raznoliku struju: kao da nas, čak i na području ‘tvrdih’ znanosti (npr. kvantne fizike i njezine teorije ‘višestruke zbilje’, ili pak neodarwinizma), progone slučajnosnost života i alternativne inačice zbilje – kao što je to, kratko i jasno, rekao Stephen Jay Gould, pravi pravcati marksistički biolog:

Prevrtite film života na početak pa ga opet pustite. Povijest evolucije ispast će posve drugačije.

Takvo [je] shvaćanje života kao jednog od mogućih – često ne i najvjerojatnijeg – ishoda ‘otvorene’ situacije, predodžba da drugi mogući ishodi nisu jednostavno prebrisani, nego i dalje progone našu ‘istinsku’ zbilju, kao sablast onoga što se moglo dogoditi (a nije), dovodeći našu zbilju u stanje krajnje krhkosti i slučajnosnosti…

U svojem manje poznatom Vječnom čovjeku Chesterton je učinio prekrasan misaoni pokus u tom smjeru zamišljajući kakvim se čudovištem čovjek morao isprva učiniti običnim prirodnim životinjama oko sebe:

Gola istina o čovjeku glasi da je on vrlo čudno biće, gotovo kao stranac na Zemlji. Trezveno gledajući, njegov vanjski izgled prije podsjeća na nekoga tko donosi tuđe običaje iz druge zemlje, negoli na nekoga tko je potekao odavle. Ističe se jednom nepravednom prednošću i jednim nepravednim nedostatkom. Ne može spavati gol; ne može se pouzdati u svoj instinkt. On je tvorac koji pokreće čudotvorne ruke i prste, ali i svojevrsni bogalj. Omata se umjetnim zavojima zvanim odjeća, naslanja se na umjetne štake zvane pokućstvo. Njegov um odlikuje se isto takvim sumnjivim slobodama i surovim ograničenjima. On je jedina zvijer koju potresa divno ludilo zvano smijeh; kao da je nazreo tajnu u samom obličju svemira, skrivenu svemiru samom. On je jedina zvijer koja osjeća potrebu da ne misli na temeljne zbiljnosti svojeg tjelesnog bića: da ih sakrije kao da osjeća prisuće neke uzvišenije mogućnosti, iz koje nastaje otajstvo stida. Hvalili mi te stvari kao čovjeku naravne ili ih kudili kao prirodi strane, one u svakom pogledu ostaju jedinstvene.

Chesterton je to zvao ‘misliti unatrag’: moramo se vratiti u prošlost, u doba kad još nisu donesene kobne odluke, dok se još nisu zbile slučajnosti koje su urodile stanjem koje nam se sad čini normalnim – moramo taj otvoreni čas odluke opet učiniti opipljivim, a to ćemo najlakše učiniti zamišljajući kako je u tom času povijest mogla krenuti drugim putem.

Takvo ‘mišljenje unatrag’ svojstveno je samo zapadnjačkom mišljenju; ono je posve strano istočnjačkoj predodžbi o svemirskoj sudbini.

ulomak iz Slavoj Žižek, ‘Misliti unatrag’: predestinacija i apokalipsa, u Slavoj Žižek & Boris Gunjević, Bog na mukama, Rijeka: Ex Libris/Sarajevo: Synopsis 2008., str. 46.-53., preveo: Roman Karlović


Ulomak objavljen na blogu uz ljubazno dopuštenje nakladnika. Knjigu se može nabaviti kod nakladnika: Ex Libris

000734_59f71c25cf83e.jpg

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s