pro-jekti, a ne ob-jekti? (uz Martin Heidegger, Bitak i vrijeme §31)

[zajedničko čitanje: Martin Heidegger, Bitak i vrijeme]

Važnu uputu za čitanje Bitka i vremena daje R. Thurnher:

Kao načine bitka-u u kojima se tubitak otkriva svijetu Heidegger … obrađuje zatečenost, razumijevanje i govor. Govor (kao egzistencijalni temelj jezika, logos), razumijevanje (kao nabacivanje sebe na mogućnost) i zatečenost, kao što se lako dade vidjeti, pritom nisu ništa drugo nego egzistencijalni korelati onome što se prema tradicionalnoj klasifikaciji psihičkih fenomena na specifičan način obrađuje kao mišljenje, htijenje i osjećanje. (link)

U ovome nas odjeljku zanima ponajprije ono što Heidegger terminološki označava kao „razumljenje“ (Verstehen), a što se dakle tradicionalno naziva „htijenjem“ ili „voljom“ (ostale „načine bitka-u u kojima se tubitak otkriva svijetu“ obrađuju drugi odjeljci). Kao i inače, Heidegger izbjegava uobičajeni termin da bi time pokušao izbjeći uvriježeno „naklapanje“ koje ne ulazi u samu stvar o kojoj se govori nego barata terminima kao površnim etiketama. Ta je terminološka kamuflaža prilično uspjela, pa je ono za što Thurnher gore kaže da se “lako dade vidjeti” ipak daleko od očitosti – npr. u jednoj knjizi posvećenoj Heideggeru i volji (Bret W. Davis, Heidegger and the Will, 2009.) ta veza Heideggerovog „razumljenja“ i tradicionalno shvaćenog „htijenja“ ili „volje“ uopće nije prepoznata (unatoč cijelom poglavlju o tretmanu volje u Bitku i vremenu). U njoj doduše nalazimo objašnjenje Heidegggerovog izbjegavanja termina „htijenje“ (u osloncu na jedno mjesto iz §41.):

Uloga “htijenja” u Bitku i vremenu je zapravo vrlo ograničena…. Tretira ga se kao drugorazredni fenomen, prije ontički nego li ontološki. “Htijenje”, kaže nam se, uvijek je usmjereno ka nekom objektu u svijetu, i kao takvo uvijek pretpostavlja neki svijet… Htijenje može označavati odnose unutar nekoga svijeta, ali ne može biti uključeno u prethodno otključivanje svijeta. (str. 35.)

Tradicionalni pojam htijenja Heidegger, dakle, shvaća kao usmjerenost nekog subjekta prema nekom objektu. Budući da želi nadići ograničenja koja uspostavlja subjekt-objekt relacija (što je jedna od glavnih namjera knjige), suzdržava se od toga da odgovarajući “egzistencijal” nazove “htijenjem”, nego koristi riječ “razumljenje”. Ona se kao ontološki termin uvodi u §18., u sklopu tumačenja “svrhovitosti” kao načina na koji jesu priručna bića (npr. pribor) i “značajnosti” kao cjeline odnosa svrhovitosti. Ta cjelina odnosa svrhovitosti strukturira svijet u kojemu susrećemo bića, ponajprije kao priručna, kao pribor, a tek potom kao neke objekte u tom svijetu. Drugačije rečeno, nešto najprije treba biti nekako nama relevantno da bi uopće ušlo u razmatranje kao neki objekt. Htijenju nekoga objekta prethodi razumljenje odnosa svrhovitosti koji konstituiraju implicitni kontekst (“značajnost”) u kome se takvo eksplicitno htijenje objekta tek može pojaviti. “Razumljenje se daje upućivati samim tim odnosima i od njih.” (str. 98.)

U §31. se korištenje termina “razumljenje” pravda svakodnevnom govornom praksom u kojoj se “razumjeti se u nešto” upotrebljava i u značenju “nekom stvari moći upravljati”, “biti joj dorastao”, “nešto umjeti”. Tu “razumjeti se” ne znači prvenstveno nešto pojmovno znati, nego nešto moći. Odnos prema mogućnosti, prema “Moći-biti”, je središnji za pojam razumljenja: ono se ne odnosi prema nekim postojećim bićima, nego prema mogućnostima. Razumljenje dokučuje mogućnosti.

To dokučenje nije neko pojmovno znanje, nego je projekt. I nije tako da najprije postojimo kao neki subjekti koji se tek potom odlučuju za ove ili one projekte, nego uvijek jesmo u svojim mogućnostima:

Projektiranje nema ništa zajedničko s ponašanjem prema nekom vlastitom izmišljenom planu, prema kojemu tubitak uređuje svoj bitak, nego se on kao tubitak uvijek već projektirao i, dokle god jest, on je projektirajući. Tubitak razumije sebe oduvijek i još uvijek, dokle god jest, iz svojih mogućnosti.

Kad bi čovjek bio nešto naprosto postojeće, onda bi putem projekata, putem svojih mogućnosti, kaže Heidegger, “neprestano bio ‘više’ nego što uistinu jest”, jer bi uz to što jest imao i još neke mogućnosti koje još nisu. Ali takvo shvaćanje odmah treba odbaciti, jer tubitak nije neko postojeće biće, nego njemu bitno pripadaju njegove mogućnosti, one nisu neki dodatak onome što on jest. Zato što bitno jesmo svoje mogućnosti, možemo reći: “postani što jesi!”.

Razumljenje, dakle, ne mora biti eksplicitno poimanje svojih mogućnosti, nego se, ponajprije i ponajčešće, odvija u projektiranju prema mogućnostima, obično uspostavljenima našim zajedničkim svijetom u kojemu naprosto postupamo onako kako se postupa. Ipak, te mogućnosti mogu biti i eksplicitno sagledane, čime se bavi sljedeći odjeljak.

No, prije toga bi možda valjalo pojam “razumljenja” sagledati kao dio početno navedenoga trojstva zatečenost/razumljenje/govor, a s obzirom na ovu Harmanovu napomenu:

Bez iznimke, trostrukosti [u Bitku i vremenu] su uvijek povezane s Heideggerovom teorijom vremena. (Graham Harman, Heidegger Explained, 2008., str.181.)

Sve trostrukosti se, dakle, odnose na prošlost-sadašnjost-budućnost. I doista, Heidegger je u §68.a) izričit:

Projektirajućem razumljenju sebe u nekoj egzistencijskoj mogućnosti leži u osnovi budućnost kao prilaženje-k-sebi iz svake od mogućnosti na način kojih tubitak uvijek egzistira. Budućnost omogućuje ontološki jedno biće koje je takvo da razumijevajući egzistira u svome Moći-biti. Projektiranje koje je u svojoj osnovici budućnosno, primarno ne zahvaća projektiranu mogućnost tematski [izričito, eksplicitno] u nekom mnijenju, nego se baca u nju kao mogućnost. Razumijevajući tubitak uvijek jest kakav može biti. (str. 382.)

Zanemarim li Heideggerove obzire, pa se izložim riziku banaliziranja i prevedem to na tradicionalniji jezik, moglo bi se reći da je psihički fenomen htijenja, odnosno volje, ontološki omogućen budućnošću. Naravno, to treba uzeti cum grano salis:

Razumljenje kao egzistiranje u ma kako projektiranomu Moći-biti primarno je budućnosno. Ali … određeno [je] jednako izvorno i bilošću i sadašnjošću. (str. 384.)

Prije nego se upustim u daljnje raspetljavanje tih odnosa, jedan lijepi ulomak Heideggerove ponajbolje učenice Hannah Arendt, koja se također odvažila prevesti hajdegerovski jezik na tradicionalniji, pa je volju odredila kao naprosto “naš duševni [mental] organ za budućnost”:

[V]olja, ako uopće postoji – a neugodno je velik broj velikih filosofa koji nikad nisu dvojili u postojanje razuma ili uma držao da volja nije ništa do pričin – jest naš duševni organ za budućnost, onako očito kako je pamćenje naš duševni organ za prošlost. (Čudna dvoznačnost engleskog jezika u kojemu “will” kao pomoćna riječ označava budućnost, a kao sam glagol “to will” ukazuje na voljnost, pravo govoreći, svjedoči o našim nesigurnostima po tim pitanjima.) Glavna nevolja s voljom jest to da se ona ne bavi tek sa stvarima koje su odsutne osjetilima, pa trebaju biti uprisutnjene duševnom moći re-prezentiranja, nego se bavi stvarima, vidljivima i nevidljivima, koje nikad nisu uopće postojale.

U trenutku kad pozornost obratimo ka budućnosti, više se ne bavimo “objektima” nego projektima, i nije presudno jesu li oni oblikovani spontano ili kao očekivane reakcije na buduće okolnosti. I baš kao što se prošlost uvijek prezentira u maski sigurnosti, glavna je značajka budućnosti temeljna nesigurnost bez obzira koliko visoku vjerojatnost mogla doseći naša predviđanja. Drugim riječima, bavimo se stvarima koje nikad nisu bile, još uvijek nisu, i možda nikad neće ni biti. Naša oporuka [doslovno “posljednja volja”], baveći se jedinom budućnosti u koju možemo biti razumno sigurni, naime svojom vlastitom smrću, pokazuje da potreba volje da hoće nije manje jaka nego potreba razuma da misli; u oba slučaja um nadilazi svoja prirodna ograničenja, bilo tako da pita neodgovoriva pitanja bilo da se projektira u neku budućnost koja, za tog voljnog subjekta, nikad neće biti. (Hannah Arendt, The Life of Mind, 1978.)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s