dva vida znanja: što jest? i što s tim? (ulomak iz Jordan B. Peterson, Maps of Meaning)

Svijet se može ispravno shvatiti kao prostor za djelovanje, ili kao mjesto za stvari.

Ovaj prvi način tumačenja – prvotniji i manje jasno razumljen – nalazi izraz u umjetnostima i humanističkim znanostima, u ritualu, drami, književnosti i mitologiji. Svijet kao prostor za djelovanje je mjesto vrijednosti, mjesto gdje sve stvari imaju smisao. Taj smisao, koji se oblikuje kao posljedica društvenog međudjelovanja, jest od važnosti za djelovanje ili – na višoj razini analize – od važnosti za uobličenje sheme tumačenja iz koje izniče ili koja vodi djelovanje.

Onaj drugi način tumačenja – svijet kao mjesto za stvari – nalazi formalni izraz u metodama i teorijama znanosti. Znanost dopušta sve preciznije određenje svojstava stvari konsensualno potvrdivih kao ispravnih, i učinkovito činjenje upotrebljivima precizno određenih stvari kao pribora (nakon što je smjer takve upotrebe određen primjenom temeljnijih narativnih procesa).

Nije moguće stvoriti neku potpunu sliku svijeta bez korištenja oba načina shvaćanja. Činjenica da je jedan od tih načina općenito u neprijateljstvu s drugim znači samo to da se narav njihovih posebnih oblasti nedovoljno razlučuje. Poklonici mitološkog svjetonazora skloni su smatrati iskaze svojih vjerovanja nerazlučivim od empirijskih “činjenica”, mada su ti iskazi općenito uobličeni puno prije nego se pojavio pojam objektivne realnosti. Oni koji, nasuprot njima, prihvaćaju znanstveno gledište – koji pretpostavljaju da ono jest, ili bi moglo postati, potpuno – zaboravljaju da jedan neprelazan jaz trenutno dijeli ono što jest od onoga što bi trebalo biti.

Trebamo znati četiri stvari:
što postoji,
što učiniti u vezi s tim što postoji,
da postoji razlika između znanja što postoji i znanja što učiniti u vezi s tim što postoji,
i koja je to razlika.

… Svatko razumije kad dijete, na primjer, kaže: “Vidio sam strašnog čovjeka”. Djetetov opis je neposredan i konkretan, mada je samome predmetu opažanja pripisalo jedno svojstvo koje je zapravo subjektivno i ovisno o kontekstu. Naposljetku, teško je prepoznati subjektivnu narav straha, i prijetnju ne osjećati dijelom “stvarnog” svijeta.

Automatsko pripisivanje značenja stvarima – ili početni neuspjeh u razlikovanju značenja od stvari – značajka je narativa, mita, ne znanstvenog mišljenja. Narativ točno zahvaća narav sirovog iskustva. Stvari jesu strašne, ljudi jesu iritantni, događaji jesu obećavajući, hrana jest zadovoljavajuća – barem u našem osnovnom iskustvu. Moderni um, koji za sebe smatra da je nadišao oblast magijskoga, ipak je još uvijek beskrajno sposoban za “iracionalne” (čitaj motivirane) reakcije. Potpadamo pod čaroliju iskustva kad god pripišemo svoju frustraciju, agresiju, obožavanje ili požudu osobi ili situaciji koja postoji kao približni “uzrok” te pobude. Nismo još “objektivni”, čak ni u trenutcima najveće jasnoće (i hvala Bogu na tome). Neposredno uranjamo u film ili roman, te voljno obustavljamo nevjerovanje. Unatoč samih sebe, preplašimo se, ili nas se dojmi, prisutnost dovoljno snažne kulturne figure (nekog intelektualnog idola, sportske superzvijezde, glumca, političkog vođe, pape, poznate ljepotice, čak i našeg nadređenoga na poslu) – naime, prisutnost bilo koga tko dovoljno utjelovljuje često implicitne vrijednosti i ideale koji nas vode i štite od nereda. Poput srednjovjekovnog čovjeka, ne trebamo čak niti samu osobu da bi proizvela takav osjećaj. Ikona će dostajati. Platit ćemo velike iznose za odjeću koju su nosili, ili osobne predmete koje su koristili ili načinili poznati ili zloglasni našega doba.

“Prirodni”, pred-eksperimentalni ili mitski um zapravo se prvenstveno brine o značenju – iz kojega u biti slijedi djelovanje – a ne o “objektivnoj” prirodi. Formalni objekti, kako ih poima moderna znanstveno usmjerena svijest, mogli bi onima koji su još uvijek opsjednuti mitskom imaginacijom (kad bi ih uopće mogli “vidjeti”) izgledati kao irelevantna ljuska preostala nakon što se sve zanimljivo uklonilo. Za pred-eksperimentalca je stvar najistinitija u njenim osjetilnim svojstvima kako ih doživljavamo u subjektivnom iskustvu – u afektima i osjećajima. I uistinu – u stvarnom životu – znati nešto još uvijek znači znati dvije stvari o tome: motivacijsku relevantnost i specifičnu prirodu osjetilno opazivih svojstava. Ta dva vida znanja nisu istovjetna; nadalje, iskustvo i spoznaja onog prvog nužno prethodi razvoju onog drugog. Nešto treba imati emocionalni utjecaj prije nego privuče dovoljnu pozornost da bi se istražilo i mapiralo u skladu s njegovim osjetilno opazivim svojstvima. Ta su svojstva – od prvenstvene važnosti eksperimentalcu ili empiristu – značajna samo toliko koliko služe kao naznake za određenje specifične afektivne relevantnosti ili značajnosti za ponašanje. Trebamo znati što su stvari ne da bismo znali što su nego da bismo pratili to što one znače – da bismo razumjeli koja je njihova značajnost za naše ponašanje.

Bila su potrebna stoljeća stroge discipline i intelektualnog treninga, religijskog, protoznanstvenog i znanstvenog da bi se proizveo um sposoban usredotočiti se na pojave koje još nisu tu ili više nisu neposredno u dohvatu pažnje – da bi se proizveo um koji ono realno smatra odvojivim od relevantnog. Osim toga, moglo bi se reći da sve mitsko još nije iščezlo iz znanosti, budući da ona jest posvećena ljudskom progresu, i da je taj netrivijalni podsjetnik ono što omogućuje znanstveniku da održi nesmanjen entuzijazam dok u beskraj proučava svoje vinske mušice.

Kako su, točno, ljudi mislili, ne tako davno, prije nego su postali eksperimentalci? Što su stvari bile prije nego su postale objektivnim stvarima? To su vrlo teška pitanja. … Srednjovjekovni je čovjek, primjerice, živio u jednom svemiru koji je bio moralan – gdje je sve, pa i rude i metali, prije svega težilo savršenstvu. Stvari su alkemijskom umu bile uvelike obilježene njihovom moralnom naravi – njihovim utjecajem na ono što bismo mi opisali kao afekt, osjećaj ili motivaciju; bile su, utoliko, obilježene njihovom relevantnošću ili vrijednošću (odnosno, utjecajem na afekte). Opis te relevantnosti poprimao je narativni oblik, oblik mita – kao u [jednom] Jungovom primjeru gdje se sumpornom aspektu sunca pridaju negativne, demonske značajke. Bilo je to veliko postignuće znanosti, skinuti afekte s opažaja, i dopustiti opis iskustava čisto pomoću njihovih konsensualno opazivih svojstava. Ali, ipak je tako da su afekti koje stvaraju iskustva također stvarni. Alkemičari, čiji su pojmovi sprezali afekte sa osjetilno opazivim, uzimali su afekte kao nešto što se podrazumijeva (mada to nisu “znali”, ne eksplicitno). Mi smo uklonili afekte sa stvari, pa zato možemo sjajno manipulirati sa tom stvari. Pa ipak smo, još uvijek, žrtve nepojmljenih osjećaja koje stvar stvara (mi bi smo rekli: osjećaja koji se javljaju u prisutnosti te stvari). Izgubili smo mitski svijet pred-eksperimentalnog uma, ili smo ga barem prestali unaprijeđivati. Taj gubitak je našu tim opasnije uvećanu tehnološku moć prepustio na milost i nemilost našim još uvijek nesvjesnim sustavima vrednovanja.

Prije doba Descartesa, Bacona i Newtona čovjek je živio u duševnom, duhovnom svijetu, zasićenom značenjem, uronjenom u moralnu svrhovitost. Narav te svrhe otkrivale su priče koje su ljudi jedni drugima pripovijedali – priče o strukturi kosmosa i čovjekovom mjestu u njemu.  Ali sad mislimo empirijski (ili barem mislimo da mislimo empirijski), i duhovi koji su nekad boravili u našem svemiru su nestali. Sile oslobođene usponom eksperimenta stvorile su pustoš unutar mitskog svijeta.

ulomak iz Jordan Peterson, Maps of Meaning, 1999., str. 1.-4., preveo: ja

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s