pravi antropomorfizam i loš antropomorfizam? (ulomak iz Luigi Pareyson, Ontologija slobode)

Vrelo iz kojega čovjek može izvući ideju razuma i racionalnosti, osobe i osobnosti, njegovo je unutranje iskustvao, a filozofijski pojmovi općenito su mišljeni ljudskim umom ex analogia hominis. Iz toga slijedi da filozofijski definirati Boga kao Um ili Osobu, pojmovno mu pridjenuti racionalnost i osobnost, ili ga općenito označiti filozofskim pojmom, misliti ga u filozofijskim kategorijama, jest u stvari puno više antropomorfno nego da se od Boga načini čisto simbolička predodžba, možda u pozamašno ljudskom liku; budući da pojmovi i kategorije, premda se pokazuju čisto racionalnima i u potpunosti dehumaniziranima, ne uspijevaju posve prikriti, kao što bi željeli, svoje analoško porijeklo, te u svakom slučaju ono neopredmetivo na jedan reduktivan i opredmetiv način zatvaraju u sustav kategorija ljudskog mišljenja, dok je ljudsko obličje naprotiv u svom simbolizmu uobličeno tako da onome neopredmetivom ponudi prikladno boravište u njegovoj onostranosti, neiscrpivosti i neizrecivosti. Pojmovni antropomorfizam toliko je više antropomorfniji od simboličkog antropomorfizma koliko je ovaj više izražen i priznat, a onaj nepriznat i skriven.

Ova razmatranja otvaraju put razlikovanju dviju vrsta antropomorfizma: onoga pojmovnog, skrivenog i mučaljivog, vođenog načelom opredmetivog razjašnjenja, te onoga simboličkog, svjesnog i deklariranog, koji je vođen brigom oko neiscrpivosti. Naspram božanstva i što se tiče samog srca zbilje, puno je rječitiji, kazujući i sugestivniji manifestni antropomorfizam, izražen simbolom i mitom, a ne prikriveni antropomorfizam, skriven u čisto pojmovnim i filozofijskim poimanjima Boga. U tom se pogledu može govoriti o pravom i genuinom antropomorfizmu, a to je onaj otvoreni i prepoznati antropomorfizam simbola i mita, te o onom nazadnom i zavodljivom, a to je onaj latentan i skriven u nekim filozofijskim doktrinama o božanstvu: samo prvi, poznat i očitovan, jest objavljujući, dok je drugi, skriven i zamaskiran, u stvari nepouzdan i mistificirajući.

Na jednom sam mjestu ovog drugog definirao mitološkim, što je kao kad se kaže umjetnim, ne pjesničkim, a prvome pridržao značajniju i pregnantniju kvalifikaciju mitskoga. Za brzo objašnjenje ovih termina reći ću ponajprije da mit, težeći dosegnuti samo srce zbilje i pružajući njegovu objaviteljsku sliku, a ujedno svjestan neopredmetivog karaktera te objektivnosti, jest simboličko opisivanje  božanskog i pjesničko pripovjedanje njegovih činam a to je kao da se kaže pripovijest o onoj apsolutnoj i iskonskoj slobodi koja stoji u samom izvorištu zbilje. U toj se pripovijesti u harmoničkoj konvergenciji i u nerazrješivom jedinstvu susreću mitopoetski aspekt najpristupačnije zamislivosti te objavljujući aspekt istine, tako da se ne zna što je u mitu očitije, polet invencije ili žestina objave. … Spoznaja istine, kada se istina ne daje zamračiti nekom izdajom koja je nanovo niječe i negira, tako je izvorna, radikalna i originalna stvar da se mora reći kako se istina ne može posjedovati nego u obliku da smo njome posjedovani. Zbog toga u mitu uzvišenost fantazije i dubina mišljenja zajedno koračaju i uzajamno se nadopunjuju, ne zna se koja je čudesnija, videći da je njihovo sjedinjenje izvanredno i osobito.

Međutim, filozofijsko opisivanje božanstva sačinjeno od definicija, pojmova, sudova i obrazloženja nužno posjeduje karakter izvedenosti, poput naknadnog opisivanja i građevine na sebe samu oslonjene, koje kao takvo nema izvorno, spontano, pjesničko obilježje mita te prije svega zaslužuje ime mitologije. Budući da božanstvo nije filozofski pojam, već središte religioznog iskustva, svaka je pojmovna definicija o njemu mitološka, toliko više mitološka koliko više pojmovna, napose onda kada upotrijebljena konceptualizacija ignorira vlastiti opredmetivi i nesvjesni karakter svoje antropomorfne naravi. Mistifikacija se dakle sastoji u tome da ta poimanja prestaju biti opredmetiva i antropomorfna, ali … u tako shvaćenoj … mitologiji prisutan je antropomorfni karakter … skriveno uz pomoć kategorija ljudskog mišljenja. Od tuda razlika između mitskog, pjesničkog, spontanog i objavljujućeg antropomorfizma, gdje se uz pomoć kretanja ljudske fantazije hitno iziskuje istina u njezinoj neopredmetivoj transcendenciji, te jednog mitološkog, filozofskog, umjetnog i mistificirajućeg antropomorfizma, u kojem navodna čistoća pojma maskira puko ljudski karakter refleksije i pojmovne kvalifikacije.

Iz toga slijedi da je pravi antropomorfizam onaj mitski, objavljujući, otvoren istini, u kojemu se nerazgovjetno, ali zbog toga ne manje snažno i moćno susreću misao, poezija i religija, te u kojemu se nerazdvojno ujedinjuju izričaj i objava, ljudska priča, iskonska i božanska riječ; dok je … onaj slabi [antropomorfizam] kojega odlikuje opredmetiva konceptualnost i mistificirajući ishod, u kojem hybris razuma u potpunosti osvaja scenu i u varavom svijetu irealnoga ograničava svaku otvorenost spram transcendencije. Daljnje produbljenje u ovom smjeru pojazat će da se pravi antropomorfizam mita i simbola sastoji u Božjem počovječenju, pa je dakle daleko platonički inspiriran; dok se naprotiv deformirajući antropomorfizam filozofijske konceptualnosti sastoji u pobožanstvenju čovjeka, što je dakle dalekog euhemerističkog porijekla. U pitanju je prioritet ili neosnovanost onog idealnog: potrebno je utvrditi da li su bogovi ljudske figure božanstva ili divinizirani ljudi i heroji, jesu li oni simboli ili tipovi. U prvom slučaju antropomorfizam ima objaviteljsku funkciju, koja pokazuje Boga, neopredmetivo srce stvarnosti činom sebeobjavljivanja čovjeku na jedinstveni način na koji njemu može postati dostupan, tj. utjelovljujući se u simboličkoj formi. U drugom slučaju antropomorfizam je zamjenjivanje čovjeka Bogom, budući da je prava Božja supstancija razabrana u samom čovjeku, čime božanstvo više ne iščezava u sjenu misterija, već u noć negacije, u kojoj nema nikakvog mjesta za odlučno ukinuto neopredmetivo niti za božanski simbolizam… Misterij mita ostavlja otvorenim izbor između afirmacije i negacije, dok navodna jasnoća [lošeg antropomorfizma] o njemu već odlučuje u negativnom smislu.

Očito se sada pokazuje različita narav dvaju oprečnih antropomorfizama. Antropomorfizam mita nije drugo do božanski simbolizam kojim se Bog približio čovjeku da mu se objavi: to je jedini način na koji se neopredmetivo srce zbilje može izreći, jedini način da se izgovore stvari koje se na drugi način ne mogu izreći; ono što ne bi bilo moguće bez iskonskog srodstva čovjeka i Boga, bez sveze između čovjeka i počela, bez bitne ontološke ukorijenjenosti čovjeka, bez simultanosti čovjeka i iskonske slobode. [Loš] antropomorfizam … ostaje skriven i zatomljen u apstrakciji i u pojmovnosti filozofije kada ga ova nesvjesno ili intencionalno ignorira; ali u prvi plan dolazi kao eksplicitni program i kao poznati ishod kada filozofija do temelja ostvaruje ne samo antropomorfnu nego i antropocentričnu tendenciju mišljenja nad kojim dominira racionalistički hybris, što potvrđuje latentni euhemerizam i gmizeći feuerbachizam koji se potajno umeđu u svako čisto filozofijsko shvaćanje božanstva, supstancijalno ignorirajući ono što karakterizira religiozno iskustvo i božanski simbolizam.

Još jedna zaključna primjedba o ovoj točki. Ni u jednom slučaju pravi i izričit antropomorfizam simbola i mita ne može biti okrivljen zbog bogohulnog duha ili zbog sklonosti idolatriji, jer je počovječenje Boga, koje on predlaže, povezano tvrdnjom o čovjekovoj i Božjoj sličnosti. Ta nerazrješivost božanskog antropomorfizma i ljudskog teomorfizma stoji u temelju mitskog simbolizma i od njega istodobno vuče objašnjenje. S tim u vezi, korisno je primijetiti da u Pismu samu riječ semel, sličnost, slika, Bog upotrebljava kada odlučuje stvoriti čovjeka: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična (Post. 1,26), te kada čovjeku zabranjuje pravljenje idola: Ne pravi sebi lika ni obličja (Pnz. 5,8). Možda Bog čovjeku zabranjuje ono što je samome sebi bio dozvolio? Nipošto. Bog nastoji zabraniti idolatriju i, susljedno, pokoravanje čovjeka samome sebi u ime one slobode koja od čovjeka čini Božjega srodnika. Možda dva procesa, stvaranje čovjeka i predstavljanje idola, imaju nešto zajedničkog? Ne, nipošto. Dva su pola zapravo neusporediva, i simbolizam pokazuje da je u slučaju transcendentnog izjednačenje vođeno nesumjerljivošću.

Božanski antropomorfizam i ljudski teomorfizam vezani su dakle istom vezom koja među njima povezuje sličnost i nesličnost, intimnu istovrsnost i beskonačnu udaljenost, a to se s jasnom očitošću pojavljuje puno više u simbolizmu nego u procesima analogije. Sam božanski simbolizam stalna je opomena da sličnost ne ukida samo nesličnost, nego je štoviše pretpostavlja: samo je taj tip antropomorfizma u stanju  prevladati razliku u isto vrijeme kada je čuva. Na neodvojivosti božanskog antropomorfizma i ljudskog teomorfizma počiva nepremostiva razlika između čovjeka i Boga, prema kojoj nesličnost uravnotežuje i ispravlja sličnost na način da se ne može pronaći bolji opis od onoga izrečenom antiknom koncilskom “definicijom”: Između stvoritelja i stvorenog sličnost je tako velika da ne može biti izražena bez da podrazumijeva još veću nesličnost među njima (Conc. Lat. 1215; Denz. 432). …

Na nazadnom antropomorfizmu, bilo da je raspršen u filozofskoj pojmovnosti bilo da je ponajprije očitovan s euhemerističkom i feuerbachovskom konzekventnošću, počiva naprotiv sumnja idolatrije. Što znači pobožanstvenje čovjeka ako ne proces kojim čovjek pravi od samoga sebe idola? Spontano upućujemo na Izaiju i Jeremiju, prema kojima se čovjek u idolatriji klanja djelu svojih ruku. Tako nazadni antropomorfizam uzrokuje podjarmljivanje čovjeka sebi samome: za čovjeka nema goreg robovanja od onoga što ga nameće samome sebi, pridržavajući se vlastitih tvorevina. Radi se o rukotvorinama, djelima ili idejama i pojmovima, koji se svi jednako smatraju idolima. Nije zato važno demitizirati izričiti i pravi antropomorfizam, već demistificirati potajni i nazadni antropomorfizam. Divinizacija čovjeka preokreće se u njegovu suptornost, prema uobičajenoj, ali ne iscrpljenoj dijalektici: “tko se uzvisuje bit će ponižen, a tko se ponizuje bit će uzvišen”. U tom je pogledu nezaboravna jezgrovita i misaona rečenica Isaaka Bashevisa Singera: “Rođeni smo da služimo, ako ne služimo Bogu, služimo čovjeku”, riječi koje svoje najdublje značenje dobivaju ako se pridodaju Oetingerovom motu: Deo servire libertas. Pa doista, ljudska sloboda kompatibilna je jedino s iskonskom slobodom, a ta je srce zbilje.

ulomak iz Luigi Pareyson, Ontologija slobode, Zagreb 2005., str. 102.-107., preveo: Dalibor Pribanić, izvornik: Luigi Pareyson, Ontologia della liberta (1995.)


Knjigu se može kupiti kod nakladnika: Demetra

67o17

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s