irelevantnost marksizma? (uz razgovor Slavoja Žižeka i Jordana Petersona)

U naslovu ovoga zapisa sam namjerno stavio „razgovor“ a ne „debata“ ili „rasprava“, jer su na koncu ipak razgovarali a ne debatirali, odnosno, obojica su kao cilj više vidjeli dolazak do suglasnosti oko nečega što mogu smatrati istinitim nego li pobjedu. To sam i očekivao, budući da su obojica, barem za moj pojam, filosofi, što uključuje, opet za moj pojam, i stanovitu vjeru u moć logosa, pa onda i dia-logosa kao „metode“. Mada je organizator pozornicu i pravila postavio kao debatu, osobito je Žižek cijelo vrijeme zapravo nastojao započeti razgovarati s Petersonom, i vjerojatno bi cijeli događaj bio zanimljiviji da je od početka postavljen tako.

Činjenica da su pred vjerojatno milijunskim auditorijem, u doba echo-chambersa i navodno principijelnih stavova tipa „s njima nema rasprave, možemo se samo gledati preko nišana“, ta dvojica ljudi razgovarala već je dovoljna da opravda medijsku pompu oko ovog događaja. Tu bih opet pohvalio prvenstveno Žižeka, jer mi se čini da je taj tip „principijelnosti“ svojstveniji njegovoj publici na ljevici, tako da je on više riskirao pristankom na razgovor. Naravno, vjerojatno će posljedica njihovog slaganja oko skoro svega biti ta da će obojica izgubiti borbenije dijelove svoje publike, i na ljevici i na desnici.

Naslov teme bio je „Sreća: marksizam vs. kapitalizam“. Prije rasprave napisah: „S obzirom na temu nadam se da će se Žižek jednostavno složiti s Petersonom, i krenuti na nešto zanimljivije.“ Otprilike tako je i bilo. Žižek je na koncu priznao da zapravo pokušava marksizam okrenuti u smjeru Hegela (što, da malo pretjeram, zvuči kao nekakav marksizam bez Marxa), a da pojam komunizam koristi isključivo u svrhu trolanja. Doslovno nikakav pozitivni sadržaj ne veže uz taj pojam, nego pod tim podrazumijeva tek kritiku kapitalizma i insistiranje da ekonomija nije dovoljna za organizaciju društva (što je zapravo već Aristotel dovoljno jasno ustvrdio). Utoliko početna Petersonova kritika marksizma/komunizma na temelju ponovnog čitanja Komunističkog manifesta izgleda irelevantnom – Žižeku nije bilo ni na kraj pameti braniti taj beznadno zastarjeli pamflet. Ali što da se radi kad ljudi unatoč svemu i dalje hoće biti marksisti nego po n-ti put (n→∞) obrazlagati besmislenost i štetnost tih parola. Dojam potpune irelevantnosti marksističkih rješenja problema koji – složili su se – izniču iz kapitalizma zaokružio je Žižek obrćući slavnu Marxovu tezu o Feuerbachu. Umjesto „Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni“ Žižek poziva na susprezanje poriva da se svijet mijenja i na novo interpretiranje svijeta. Ali to je upravo u skladu s njegovim okretom prema Hegelu koji je unaprijed odgovorio Marxu da jednom kad se razumijevanje svijeta promijeni, stvarnost ne izdržava i spontano se mijenja.

Ne samo kao rješenje, marksizam se pokazao irelevantnim čak i kao baba-roga. Peterson je morao priznati da njegov omiljeni protivnik, tzv. „kulturni marksizam“, nema veze s marksizmom. Naime, na pitanje otkud mu uopće taj pojam kojega je Žižek proglasio proglasio desničarskom teorijom zavjere, Peterson obrazlaže da su sredinom prošloga stoljeća na Zapadu ljevičari, koji su se tada smatrali marksistima i komunistima, suočeni s užasima staljinizma tek malo promijenili priču: umjesto klasne borbe dobroga i potlačenoga proleterijata protiv zle privilegirane buržoazije postavili su na mjesto potlačenih razne rubne identitete (žene, gejevi, manjine, itd.) ali su zadržali temeljni obrazac pripadnost skupini potlačenih čini nekoga apsolutno moralno dobrim, dok su privilegirani apsolutno moralno zli. Ali taj obrazac nije neka osobitost marksizma – ponavlja ga i npr. većina nacionalizama (“mi kao pripadnici potlačenog naroda/naroda-žrtve imamo apsolutno moralno pravo naspram pripadnika tlačiteljskog naroda”). Tako da je pri obratu ka „identitetskoj politici“ ljevica uglavnom napustila marksizam, pa on više nije relevantan niti kao strašilo za konzervativce.

Tako da, iako bi se moglo reći da je tema promašena, možda ipak ima koristi od nje utoliko što dosta jasno i javno pokazuje tu irelevantnost.

Po ostalim pitanjima su se uglavnom složili: i da sreća ne može biti vodeći motiv u životu nego popratna pojava uspjeha oko drugih ciljeva, i da je moralna odgovornost slobodnog pojedinca ključna za smislen život, i da se zahtjev za društvenom jednakošću može odnositi samo na jednakost prilika a ne i na jednakost ishoda, i da je kapitalizam ekonomski daleko učinkovitiji od drugih dosad isprobanih ekonomskih sustava, i da ta učinkovitost ne može biti jedini kriterij dobrog života, i da je politička korektnost nešto poput zabrane mišljenja, i o Kristovoj dvojbi na križu itd. Uglavnom, meni zanimljiv video,  osobito prema kraju, pa preporučujem. Prije sinoćnjeg razgovora sam napisao: „Žižek mi je draži i puno više sam ga čitao/gledao, Peterson mi je politički puno bliži“. Taj dojam ostaje i nakon gledanja ovoga videa. Žižek je šarmantniji i zabavniji, dok je na ideološkom polju doista slab zagovornik marksizma, budući da mu je drag Marx ali draža mu je istina (a ona je prilično porazna za marksiste).