Aristotel protiv neoliberalnog kapitalizma? (ulomak iz Ozren Žunec, Banalnost dobra)

U pitanju o politici danas nije upitna tek neka određena politika nego, kako ćemo nastojati pokazati, sama ideja politike. S obzirom na bitnu političnost ljudskog bivanja s upitnošću politike upitnim postaje i sam čovjek, njegova bit i opstanak. … Hannah Arendt izrazila je u oštroj konstataciji da čovjek može živjeti i bez politike, da politika “ne mora postojati svugdje i uvijek”, odnosno da “politika i nije baš nužna, bilo u smislu neporecive potrebe ljudske naravi kao što su glad ili ljubav, bilo u smislu institucije neophodne za zajednički život ljudi.” …

Na prvome mjestu i kao ključni moment mijene politike zapažamo iščeznuće onog specifično političkog kao središta ukupne politike i njegovo nadomještanje onim ekonomskim. Takav razvoj stvari nije bio teorijski nepripremljen i neargumentiran. Jačanje ekonomskih sloboda, kao načina razvoja očuvanja slobodnog društva u cjelini, naročito su odlučno zagovarali veliki klasični liberalni ekonomisti XX. stoljeća kao Ludwig von Mises, Friedrich von Hayek, Milton Friedman. … Ekonomija je ovdje zapravo slika idealne politike slobodnog društva koji ideal politika zapravo nikad ne može doseći. Ekonomija bazirana na privatnom vlasništvu i tržištu zapravo je jedina brana spram politike i sredstvo obuzdavanja (check) moći političkog sektora te je kao takva učinkovita zaštita slobode govora, religije i mišljenja. Kapitalizam je ekonomska organizacija koja izravno osigurava ekonomsku slobodu i odvajanjem ekonomske od političke moći “unaprijeđuje političku slobodu”, pri čemu je “tržište izravna komponenta slobode”. … Valja primijetiti da Friedman i drugi liberalni ekonomski mislioci nisu smjerali ukidanju politike i njenih institucija, nego ograničavanju političke moći i njenog uplitanja u ekonomska i druga pitanja gdje političko vodstvo nije potrebno. Cilj je bio očuvanje i ekonomskih i političkih sloboda odnosno slobodnog društva u cjelini, pri čemu ne treba zaboraviti da su vremena u kojima su ove teorije nastajale bila obilježena realnom opasnošću od dva totalitarizma s centralizirano planiranom privredom i jednostranačjem, a koji su bili na putu da ostvare svjetsku dominaciju.

No, dok je u ovim teorijama još prihvaćeno postojanje nekih nezaobilaznih reziduuma politike, razvoj je išao u smjeru njenog ukidanja. … Umjesto da je politika autonomna, središnja i sveobuhvatna, umjesto da uključuje ekonomiju i da su politički kriteriji primarni, odnos se sada izvrće i ekonomski kriteriji postaju jedini, a politika samo stvara operativne uvjete ekonomije, u pravilu tako da oslobađa prostor za njeno neometano, “deregulirano” djelovanje. Posljedica toga je da ekonomija ne postoji zbog političke zajednice, naime tako da budu zadovoljene različite potrebe njenih članova, nego, obratno, politička zajednica postoji zato da bi ekonomija mogla zadovoljiti svoje potrebe, a koje se pak sabiru u jedno: profit i njegovo gomilanje i rast. Politička zajednica više nema samosvojne političke ciljeve, pa se onda u apologetskim diskursima naglašava kako se ciljevi i svrhe zajednice postižu isključivo razvojem ekonomije te da stvaranje profita samo po sebi donosi boljitak, naime veću zaposlenost, bolje punjenje proračuna, zamašnije javne projekte i slično. No, s obzirom da je ekonomija računica prihoda i rashoda, stav o profitu kao univerzalnom benefaktoru zapravo je circulus vitiosus, jer se ubrzo pokazuje da je uvećavanje profita, koji bi trebao davati socijalne dividende, moguće samo uz smanjenje tih istih socijalnih troškova, pa umjesto s općom dobrobiti sve završava daljnjim, stalno zazivanim “bolnim ali nužnim rezovima”. Politika postaje trošak ekonomije i utoliko je stalno treba ograničavati, a njeno područje i moć reducirati na palijativnu socijalnu terapiju ekonomski terminalno neuspjelih pojedinaca. U tom postavu svaka djelatnost mora imati ekonomsko opravdanje, jednako kao što i članovi zajednice gube svoj politički subjektivitet i postaju tek trošak proizvodnje profita, jedna od njegovih ekonomskih stavki, human resource, čije sudjelovanje u troškovima treba smanjiti, pojeftiniti i reducirati. …

Nije problem čak ni u tome što se današnja politika pokazuje kao izrazito podložna ekonomskim interesima, osobito onim najkrupnijima, nego u tome što na razini političkog odlučivanja prevladava ekonomska logika i zamjenjuje političku te što umjesto zajednice odlučuju pojedinačni interesi. Politički kriteriji djelovanja ustupaju mjesto ekonomskima: kako je u ekonomiji sve na zaradi profita i njegovom uvećavanju, tako sada i u politici pitanje o isplativosti postaje odlučno i definitivno. … U središte zajednice i kao njena svrha, dolazi sada poduzetnik, njegov kapital i njegov profit kao konačno dobro zajednice, dočim drugi pripadnici zajednice postaju samo sredstvo; o životu zajednice odlučuje tržište i njegova logika a ne političko rezoniranje i institucije. ….

Jedan od elemenata iščezavanja politike i onog političkog jest da pojedinac postaje središnji odnosno apsolutni subjekt društvenog događanja. Taj stav izrekli su već klasični liberalni ekonomisti. Hayek je već jasno kazao da “vodeći princip” treba biti da je “politika (policy) slobode pojedinca jedina istinski progresivna politika”. Friedman je to zaoštrio stavom da je “individuum krajnji entitet (ultimate entity) u društvu, te dodao da “mi slobodu individuuma, ili možda obitelji, uzimamo kao naš krajnji cilj u procjenjivanju društvenih uređenja”. Neveliki korak dalje otišla je egzekutorica neoliberalnog projekta Margaret Thatcher koja je, odbacujući socijalne programe, precizno dijagnosticirala: “društvo ne postoji – postoje samo pojedinačni ljudi i žene i postoje obitelji…” …

Sloboda kao nosiva ideja onoga političkog je … bitno grčka i upravo je tu bila domišljena na način koji je određujući za svako kasnije mišljenje političkog i politike. Aristotel će tako kazati da je “temelj demokratske države sloboda (eleutheria)”, ali ne samo to, nego i da stanje neslobode još uopće nije političko stanje – “vlast gospodara (despoteia) i politika nije isto” a “polis je pak zajednica slobodnih”. Nije stoga čudno da je Hannah Arendt, koja  je jednako kao i Friedman, i to u istom povijesnom razdoblju, bila žestoki borac protiv svakog totalitarizma, svoje shvaćanje politike izrazila u znamenitoj sintagmi da je “smisao politike sloboda”. Smatrala je da ideja potječe iz antike i to upravo od Aristotela, te da “nakon antike više nitko nije mislio da bi smisao politike bila sloboda”. Arendt drži da je zaborav ove antičke tradicije doveo upravo do onoga što liberalni ekonomisti smatraju normom i poželjnim uređenjem, naime do toga da je “politika smatrana sredstvom za osiguranje vitalnih potreba društva i produktivnost slobodnog društvenog razvoja”, odnosno do postepenog prevladavanja ekonomskog nad političkim. Iako se može činiti da ovdje imamo dvije koncepcije povijesnog razvoja politike u zapadnoj civilizaciji, radi se zapravo o istom uvidu, naime da sloboda prestaje biti stvar politike i postaje pitanje ekonomije. … Razlika je jedino u tome što liberalni ekonomisti ovaj razvoj doživljavaju kao napredak u slobodi, a Arendt njenim zaboravom.

Svijest o opasnosti zamjene politike ekonomijom i posljedicama toga po političku zajednicu i čovjeka postoji takoreći otkako postoji refleksija o čovjeku. … Aristotel će u svojoj Politici podrijetlo nepravde, a odatle i rasapa zajednice, vidjeti prije u bogatstvu nego  u oskudici te kazati da ljudi, “kad imaju želju koja premašuje životne potrepštine počinjaju nepravdu kako bi nju zadovoljili” te da se “najveće nepravde počinjaju zbog suviška, a ne zbog [životnih] potrepština (kao što ljudi ne postaju tirani kako im ne bi bilo hladno)”. Ovo bogatstvo koje kvari zajednicu nastaje, smatra Aristotel, takoreći automatski, iz same beskonačne naravi želje, jer želja, makar i kad je jednom zadovoljena, sama sebe umnaža i tako postaje sve većom i većom, a s njom raste i nepravda koja ruši zajednicu:

Nevaljalština je u ljudi nezasitna; i … trebalo im je uvijek sve više, i tako sve do beskraja. Jer bezgranična je narav želje, a mnoštvo (oni mnogi, hoi polloi) i živi kako bi njoj udovoljilo. (1267a41-b5)

Uvid je, dakle, “tradicije” da beskonačna, stalno rastuća i ničim zadovoljiva želja koja je motor beskonačnog, stalno rastućeg stvaranja bogatstva razara zajednicu, između ostalog i tako da ispostavlja međusobno nepovezane subjekte odnosno individuume (“one mnoge”). … “Bezgraničnoj želji” za bogatstvom odgovara i određena djelatnost kojoj je neograničenost inherentna.

Naime, da bi se živjelo potrebno je namaći sredstva života; za razliku od biljki i životinja, čovjek ih nabavlja trgovinom i razmjenom. To je ktetika, djelatnost nalaženja sredstava za život doma ili države, i njome se nabavlja ono što je potrebno da se “oskudniji život nadopunjuje do toga da bude samodostatan”; ono što se od životnih potrepština u tu svrhu i na taj način pribavi, jest “istinsko bogatstvo” a “takva imovina samodostatna za dobar život nije neograničena”. Naime, kaže Aristotel, tu “granica postoji kao i u ostalim umijećima”, a budući da “ni jedno oruđe ni jednog umijeća nije neograničeno ni množinom ni veličinom, a bogatstvo je kao mnoštvo oruđa i za ekonome (gospodarstvenike) i za političare”, onda i “umijeće stjecanja prema naravi pripada i ekonomima (gospodarstvenicima) i političarima”. Drugim riječima, za “samodostatnost za dobar život” potrebno je neko konačno, odmjereno “istinsko bogatstvo” i samo takvo stjecanje ima smisla i može biti dio ekonomike i politike. No, postoji i drugi način ktetike koji se naziva hremastika i za nju “nema granica u bogatstvu i stjecanju”. Svaka stvar koja se stječe ili stvara ima, naime, dvije uporabe, jednu svojstvenu samoj stvari (korištenje), a druga je njena razmjena za neku drugu potrebnu stvar. Razmjena je naravna i pripada svima jer se njome postiže samodostatnost; jedno od sredstava razmjene je novac čija je praktičnost u “naravnoj” razmjeni neupitna, no s pojavom novca dolazi i do mogućnosti ove druge vještine, hremastike koja obrćući i razmjenjujući predmete razmjene želi stvoriti što veću dobit radi nje same a ne radi samodostatnosti… Razmjena radi samodostatnosti odnosno dobra života i hremastika su opreke. Bogatstvo i stjecanje u onoj prvoj su “po naravi”, a u drugoj “nisu po naravi”. Hremastika, uvećavajući vlasništvo i ono stečeno radi samog uvećavanja – ne bi trebalo imati nikakve dvojbe da se pod hremastikom misli određeni predoblik kapitala i kapitalističke proizvodnje, odnosno obrtanje kapitala kojemu je profit jedini cilj – zapravo ništa ne doprinosi onome dobrome životu koji je cilj političke zajednice budući da stječe dobra koja su preko i mimo stvarne životne, naravne potrebe. Uostalom, novac koji se hremastikom gomila, sam po sebi ne može zadovoljiti nikakvu neposrednu potrebu jer je “po naravi ništa”… Ekonomija i hremastika su stoga opreke, ona prva razmjenom postiže svrhu življenja u političkoj zajednici, a ova druga izlazi izvan toga okvira:

Nema granice (peras) ni svrsi te hremastike, a svrha njena je to bogatstvo i stjecanje novca. Dočim je u ekonomici, a ne u hremastici, svrha konačna i zato takvo stjecanje nije stvar ekonomike. Stoga se nekako čini kako mora biti granice (peras) svakom bogatstvu, ali u stvarima koje se zbivaju vidimo gdje se događa oprečno; jer svi stjecatelji bogatstva do beskonačnosti (eis apeiron) uvećavaju svoj novac. (b28-34)

Upravo zato jer ne doprinosi zadovoljenju nijedne potrebe osim “stvaranja što veće dobiti” hremastika nije dio politike ni ekonomije. “Ekonomika i hremastika nisu isto”, upozorit će Aristotel, pokazujući na više mjesta da bogatstvo koje je po naravi i potrebno za samodostatnost jest sredstvo i politike i ekonomike, a da hremastika odnosno proizvodnja bogatstva radi njega samoga izlazi izvan okvira politike ali i ekonomije, bez obzira na određenu srodnost hremastike i ekonomike.

Hremastika, ili današnjim rječnikom rečeno obrtanje kapitala radi postizanja stalno sve veće dobiti, stvar je koja se zapravo i ne događa u političkoj zajednici i njenoj ekonomici, odnosno načinu pribavljanja potrebnog bogatstva. Ne doprinoseći joj nikako, ona je djelatnost koja se u bitnom smislu izvodi izvan političke zajednice, premda fizički u njoj. Bijući izvan zajednice, ona je zapravo djelatnost nepolitičkog subjekta, izdvojenog iz zajednice, danas bismo rekli: individuuma. I kao što je beskonačno stjecanje bogatstva slobodno od svake bitne ekonomske i političke svrhe, tako je individuum koji nastoji oko takvog stjecanja bogatstva slobodan, ali i na neki način odvojen od zajednice. Hremastika je način oslobađanja pojedinca od ciljeva i svrha zajednice. Iz te se onda izdvojenosti pojedinca od zajednice razumije zašto Aristotel drži da je bezgraničnost želje, koja je u temelju hremastike kao beskonačnog “rasta” a koji je u odnosu na ekonomiku zajednice “neka druga” svrha temelj i izvor “nepravde” u zajednici, odnosno destruktivna sila.

ulomak iz Ozren Žunec, Banalnost zla, u zborniku Filozofija politike: Naslijeđe i perspektive, 2016.

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s