Platon i metempsihoza? (ulomci Platon, Menon i Fedon, i Herbert S. Long, Plato’s Doctrine of Metempsychosis and Its Source)

SOKRAT: … Slušao sam mudre žene i ljude, poznavaoce božanskih stvari.

MENON: Pa šta su govorili?

SOKRAT: Istinu i lepe stvari, mislim.

MENON: Kakve stvari, i ko su bili to?

SOKRAT: To su govorili neki sveštenici i sveštenice kojima je stalo do toga da polažu računa o onome što im je povereno na upravljanje. To isto kaže i Pindar i bezbroj drugih zaista inspirisanih pesnika. I evo šta oni kažu; ali razmisli dobro da li ti izgleda da govore istinu.

Oni naime tvrde da je čovekova duša besmrtna; ona ponekad nestane, i to nazivaju smrt, ponekad ponovno ulazi u život, ali ona nikad ne propada. Zbog toga treba da provodimo svoj život u što je moguće većoj svetosti:

Jer svima koji će Persefoni platiti otkup zbog nekadašnjih grehova,
ona će devete godine ponovno poslati duše uvis prema Suncu,
i od ovih duša postaće kraljevi, i ljudi velike snage i moći i ljudi veliki u nauci:
ovi su među smrtnima večito poštovani kao junaci bez mane.

Pošto je, dakle, duša besmrtna i pošto se više puta ponovno rađa, i budući da je promatrala sve stvari i na Zemlji i u Hadu, onda nema ništa što nije naučila. Prema tome nije čudno što ona o vrlini i ostalim stvarima ima sećanja na ono što je ranije znala. Pošto je cela priroda homogena i pošto je duša sve naučila, onda ne postoji ništa što bi nekoga moglo sprečiti da, ako se podseti samo na jedno – što se kod ljudi zove učenjem – sve ostalo pronađe sam, ako je samo hrabar i uporan u traženju. Jer, tražnja i učenje je u potpunosti samo sećanje.

ulomak iz Platon, Menon, 81A-81D, u Platon, Dijalozi (Odbrana Sokratova, Kriton, Fedon i Menon) str. 380. – 381., preveli: Miloš Đurić i Albin Vihar


U ovome ulomku metempsihoza se pretpostavlja kao vjerojatna hipoteza na temelju religijskih autoriteta, kako muških tako i ženskih, a iz toga se izvodi sjećanje [anamnesis]: zbog moći sjećanja, stjecanje znanja je moguće.

Menon se ne obazire na nauk o metempsihozi nego od Sokrata traži daljnje pokazivanje te moći sjećanja. Sokrat procesom ispitivanja potiče kod jednog Menonovog roba metodu konstruiranja kvadrata dvostruke površine od zadanog kvadrata. Menon zna da njegov rob nije prethodno primio poduku u geometriji i stoga je dužan priznati postojanje sjećanja, što onda podrazumijeva metempsihozu kao preduvjet. …

Metempsihoza se ne razvija dalje u Menonu kao neka dokaziva činjenica, neki predmet phronesis-a, nego kao “vjerojatno mnijenje”. … Sokrat izričito kaže da prihvaća metempsihozu na vjeru od određenih svetih muškaraca i žena. Ispravno mnijenje, međutim, kao vodič za praktičnu djelatnost ni na koji način nije manjkavo spram znanja, pa su stoga istine vjere, poput nauka o metempsihozi, u vođenju svakodnevnog života  jednako važne kao i osjetilni podatci.

Koliko možemo odrediti iz Platonovih riječi, verzija metempsihoze prikazana u Menonu zasnovana je na Pindaru. Osim onog pindarskog fragmenta ugrađenoga u Menon, postoji još jedan preživjeli ulomak Pindara koji se odnosi na metempsihozu, u Drugoj Olimpijskoj odi, sačinjenoj kako bi odao počast Teronu, tiraninu iz Akraganta, za njegovu pobjedu u četveropregu na Olimpijskim igrama 476. godine prije Krista. Mada se oda i fragment razlikuju u detaljima, nisu međusobno nedosljedni. To da postoji neka vrste religijskog društva koje vjeruje u metempsihozu na Teronovom dvoru jasno se podrazumijeva postojanjem pindarske ode koja izražava taj nauk, jer se ne može lako zamisliti neka pobjednička oda namijenjena da je čuje samo jedan čovjek.

Ono malo dokaza koji su nam na raspolaganju ukazuju da je Teron vjerojatno pripadao društvu s pitagorejskim vezama. Ponajprije, duga matematička rasprava između Sokrata i dječaka roba u Menonu, vezana uz raspravu o metempsihozi, može ukazivati na pitagorejski izvor toga nauka, jer su matematički studiji pitagorejaca bili i jesu poznati. Drugo, u Fedonu se raspravlja o metempsihozi povezano s naukom o Mjeri, što je još jedan mogući pokazatelj pitagorejskog utjecaja. Treće, poznato je da je Pitagora prihvaćao i žene i muškarce u krug razgovora i zajedničkog života svojih učenika. To je možda razlog zašto Sokrat spominje svećenice i žene, kao i svećenike i muškarce, na početku svoga izvješća o metempsihozi.

Postoji još jedna poveznica Menona s pitagorejskim utjecajima. Ritterovo proučavanje poretka u kojem su pisani Platonovi dijalozi smještaju Menona odmah nakon Gorgije. Sasvim je sigurno da je Gorgija napisan neposredno prije Platonova prvog sicilijanskog putovanja; Menon je, dakle, morao biti napisan tijekom ili neposredno nakon toga, kada je Platon prvi put došao u dodir sa sljedbenicima Pitagore. Izvjesno je da je Pitagora poučavao nauk metempsihoze, mada su njemu suvremeni (ili gotovo suvremeni) dokazi za tu tvrdnju oskudni.

Vidjeli smo da Platon uvodi metempsihozu u svojim dijalozima prvi put nakon svoga prvog posjeta Magni Graeciji gdje je taj nauk poučavao Pitagora, a kasnije je bio aktualan na dvoru Terona iz Akraganta. Valja spomenuti još jedan dokaz upotrebe nauka o metempsihozi na Siciliji: tu je doktrinu poučavao filosof Empedoklo, koji se najčešće povezuje s Akragantom, gradom u kojemu je Teron kasnije tiranin. …

Dva ulomka iz Fedona daju nam mnogo detaljnije informacije o nauku metempsihoze nego što se nalazi u Menonu.

ulomak iz Herbert S. Long, Plato’s Doctrine of Metempsychosis and Its Source, članak iz 1948., preveo: ja


– Sokrate, ostalo, meni se bar čini, lijepo zboriš, ali ono o duši mnogo sumnje budi u ljudi, da je više nema, kad se s tijelom rastane, nego propada i gine onoga dana kad čovjek izdiše, te čim se od tijela stane dijeliti i izlaziti, rasprša se poput daha ili dima, – i nema je više. Ta kad bi ona negdje bila sama za se na okupu i prosta od toga zla, što si ga ovčas razložio, mnogo bi bilo, Sokrate, lijepe nade, da je istina što ti govoriš. Ali tomu da duša, kad čovjek izdahne, traje te ima neku snagu i svijest, može biti da treba nemalo dokazivanja i potvrde. …

– Pa ogledajmo to ovako nekako, jesu li duše pokojnih u Hadu ili nijesu! Ma ima neka stara riječ – sjećamo je se, – da su one, kad odavde stignu, ondje i opet se ovamo vraćaju i rađaju se od mrtvih. I ako je to tako, te od mrtvih postaju opet živi, ne će li nam duša biti ondje? Ta valjda se ne bi nanovo rađala, da je nije! I to bi bio dovoljan dokaz, kad bi uistinu bilo sigurno da ni otkuda drugda ne postaju živi nego od mrtvih. Ako pak nije ovako, trebat će nekakav drugi dokaz.

– Svakako, kaže Kebet.

– A duša, dakle, ono nevidljivo [aides], što otide u onakav drugi, plemeniti, čisti i nevidljivi [aides] svijet, u pravi Had [Haides], k dobromu i umnomu bogu – a onamo je, ako je volja božja, za čas i mojoj duši poći, – zar nam se ona, ovakva i ovako stvorena [naime nedjeljiva i stoga neraspadljiva, op. d.], na rastanku s tijelom odmah raspline i ugine, kako kaže svijet? Ni izdaleka, dragi Kebete i Simija, nego kud i kamo prije je ovako: ako se čista rastane s tijelom, od tijela – ta u životu nije s njim ni u kakvoj zajednici bila drage volje – ništa ne vuče sa sobom, već bježi od njega i sabere se sama za se, jer je uvijek oko toga nastojala; a to ne znači drugo ništa, nego da se valjano bavila filozofijom i uistinu neumorno nastojala oko smrti. Ili ne će to biti nastojanje oko smrti?

– Svakako.

– Kad je takva, ne odlazi li k onomu što je nalik na nju, k ne vidljivomu pa božanskomu, besmrtnomu i umnomu, gdje može, kad stigne, biti sretna, riješena tumaranja i bezumlja i straha i divljih strasti i ostaloga zla ljudskoga, i uistinu može, kako to kažu u svete tajne ređeni, ostalo vrijeme provoditi s bogovima? Tako da, Kebete, kažemo ili drukčije?

– Tako, Zeusa mi! reče Kebet.

– Ako pak se od tijela, mislim, odijeli okaljana i nečista, a ono, jer je uvijek s tijelom bila zajedno i milovala ga i voljela i od njega, od strasti i lasti obnevidjela, te joj se činilo da nije ništa drugo istinito doli ono što je tjelesno i čega se može tko taknuti, vidjeti, popiti, pojesti i obljubiti, a što je očima tamno i nevidljivo a može se mišljenjem i filozofijom dokučiti na to je vikla mrziti i plašiti se toga i bježati, – misliš li da će se takva duša sama o sebi čista rastati?

– Nipošto, kaže.

– Nego mislim baš prožeta onim što je tjelesno. To je je duboko ucijepilo općenje i druženje s tijelom, jer je uvijek bila s njim i silno marila za nj.

– Dašto.

– A to, dragi moj, pritište – tako treba držati – i teško je i zemaljsko i vidljivo. Zato i takvu dušu, u koje ima toga, tišti i vuče natrag na vidljivi svijet, te se u strahu od nevidljivoga i od Hada, valja, kako se pripovijeda, oko spomenika i grobova… I lutaju dotle dogod se od želje za tjelesnim, što ih vjerno prati, opet ne sputaju u tijelo. A sapinju se, sva je prilika, u stvorenja onakvih navika kakvim su se baš i same u životu odale.

ulomci iz Platon, Fedon, 70a-d i 80d-81e, u Platon, Fedon, Zagreb: Naklada Jurčić 1996., str. 55.-56., 76.-78., preveo: Koloman Rac


Ali metempsihoza je Platonu bila više nego korisno uvjerenje; bila je izvjesnost. Dvaput je natjerao Sokrata da kaže da, mada potankosti toga nauka nisu točno poznate, nešto takve mora biti istinito. Platonovi spisi posvuda pokazuju potpunu sigurnost da će dobra i zla djela dobiti svoju odgovarajuću nagradu, što je istina od takve važnosti za njegov um i srce da njegove riječi, kada raspravlja o odmazdi i životu nakon smrti, prelaze granice razboritog diskursa i postaju ona vrstu poezije u prozi koja se naziva “mit”.

Takav je bio Platonov nauk o metempsihozi i vidjeli smo razloge da vjerujemo kako je naposljetku potekao od Pitagore. … Dokazi koji nam stoje na raspolaganju pokazuju da je Pitagora, a ne orfici, uveo metempsihozu u grčki svijet. Pitagorejska društva doprinijela su širenju vjerovanja u taj nauk. Unutar pola stoljeća prešla je iz Italije na Siciliju, pronašavši naklonost u visokom društvu na dvoru tiranina iz Akraganta i kod putujućeg filosofa Empedokla. Platon se vratio s prvog putovanja u Magnu Graeciju u ognjici entuzijazma za tim naukom koji je postao sastavni dio njegove eshatologije. Mnogi su učenici drevne religije tu mogli pogriješiti, ali klaun u Na tri kralja je bio u pravu kad je metempsihozu dodijelio Pitagori, govoreći: “Što drži Pitagora o divljim pticama?”

Na što Malvolio odgovara: “Da bi duša naše babe mogla boraviti u nekoj ptici.”

ulomak iz Herbert S. Long, isto

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s