kršćanstvo između puta privida i puta tragike? (ulomak iz Hans Urs von Balthasar, Cjelina u odlomku)

Prvi je put [“put privida”] uzdignuće srca koje ostavlja iza sebe svu zemaljsku egzistenciju bremenitu proturječjima, da bi se sklonilo u nadsvjetovno područje božanskoga. Temeljna je misao iznenađujuće jednostavna: svaka je mnoštvenost suprotstavljena jedinstvu, na tajanstven je način otpala iz njega. Samo jedinstvo može biti ono istinski bivstvujuće. Stoga je razlika između Boga i svijeta, jedinstva i mnoštvenosti, istodobno i razlika između istinitoga i neistinitoga bitka, između bitka i privida. Vrijeme i prostor potvrđuju u svakom trenutku nesposobnost stvari da postoje u jedinstvu, njihovu nepostojanosti promjenljivost. One su sansara, pokretane moću Maya i Tršna, neutaživom žeđu za uvijek-Drugim. Put otkupljenja zahtjeva nutarnje odricanje od svjetovnih razlika: teoretski činom dohvaćanja njihova identičnog božanskog temelja, praktički činom odricanja od zadovoljenja posredstvom konačnoga, partikularnoga bitka. … Prema ovomu poimanju povratak iz ponovno zadobivena identiteta u sferu razlike može imati samo simboličnu vrijednost. Putovi otkupljenja, koji se služe shemom privida, to jest nestvarnošću smrtnoga proturječja, a time i same smrti, svjedoče doduše o iskonskoj odvažnosti duha, koji na svoj način tumači cjelinu svijeta i njegovih zakona, da bi ih najvećom slobodom negirao, ali je ova negacija ponajprije usmjerena na bit samoga čovjeka, koji svoju slobodu (u apsolutnom) spašava samo tako što čitavu svoju svjetovnu stvarnost napušta kao izgubljenu.

Ovim je putem u najradikalnijoj formi išla Indija i svu je individualnost, svaku različitost, proglasila prividom. Ovomu polu uglavnom naginju i putevi spasenja kod Grka, premda ne dolaze do ovoga zadnjeg azijskoga zaključka: Parmenidov monizam i Platonov dualizam (koji napušta otjelovljenu egzistenciju sa da bi spasio samo čovjekovu “besmrtnu dušu”), zamisao Stoe o kozmičkoj vatri, prema kojoj je čovjek-pojedinac samo iskra koja je iskočila iz njezina središta (scintilla animaae) i onamo se želi vratiti, a posebice neoplatonski putevi umanjivanja bitka emanacijom, gdje se otkupljenje čovjeka može dohvatiti ili dokidanjem stupnjeva (Nous-Psyche-Hyle) u nadduhovnom Jednomu (Hen) ili povratkom – u smrti – svih odijeljenih elemenata čovjeka u njihovu vlastitu sferu. Pored nekih razlika, svim je ovim formama otkupljenja zajedničko ovo: one pokušavaju osigurati ono što je u čovjeku “besmrtno” tako da istodobno ovaj ostatak prepuštaju proždrljivosti zlih sila. Ono što je osigurano proglašava se onim “stvarnim”, ono što je napušteno i neosigurano “nestvarnim”. Kako god to u teoriji zvučalo lijepo i uzvišeno, u praktičnoj se primjeni pokazuje kao neprozirno i neostvarivo, jer se više ne isplati stalan napor i konačna odgovornost za ono što prolazi. …

Putovi koji [proturječnost egzistencije] označavaju prividom, sa zlom uklanjaju i dobro. Što egzistenciju čini dubokom i velikom ako ne bol, tragika? Što čeliči čovjeka i brusi skriveni dragulj u njemu, ako ne patnja? I to ne neka izvanjska i slučajna bol koju je moguće izbjeći, nego ona bitna bol koja pripada samoj biti čovještva. …

Još više od grčke tragedije, svijet je germanskih bogova pokazao tragičnu čovjekovu situaciju kao ono krajnje što ga najsnažnije obilježava u njegovoj čistoći. Ne radi se o “rastrganosti” u modernom smislu, nego o shvaćanju čovjekove veličine, kojoj – zajedno s tragičnom propašću – nužno pripada i nerazdvojnost vjernosti i poslušnosti. Ona se s obzirom na propast može činiti besmislenom, ali u njemu zadobiva svoj vječni sjaj, koji joj momogućuje da u mislima sinova i unuka nadživi vrijeme, kao nešto što oduševljava, o čemu se pjeva u pjesmama. Mitski svijet bogova koji nadsvođuje takvu sliku zemlje može biti samo odsjaj onoga što je zemaljski uzvišeno: i kraljevstvo vječnoga je raskomadano stalnim borbama, puno je bitaka i nesreća koje ne mogu ublažiti kozmičke promjene i filozofski nauk o Vječnom vraćanju istoga. …

Ovjekovječenje borbe – koja je srž samoga života (polemos emphylios), koja je u središtu velikih predsokratskih slika svijeta (Heraklit, Empedoklo), da bi ju smatralo i u sebi nosilo kao najvišu ideju – zahtijeva čovjeka koji je iskušan patnjom i otporom naučio ljubiti pročišćujuću vatru patnje i prezirati svaku jeftinu harmonizaciju. Nietzsche, koji je svakom eshatološkom uklanjanju bola suprotstavljao “vječno vraćanje” koje ga vječno integrira, i upravo u tome vidi antipesimističan, potvrdan i snažan ideal:

U bolu je isto toliko mudrosti kao i u užitku: oboje pripada silama prvoga ranga koje održavaju vrstu;

patnja je nužan sastavni dio svakoga djelovanja; postoji volja za patnjom u temelju svih formi organskoga života.

Za razliku od puta privida koji želi iskorijeniti patnju i stoga teži za poništenjem “žeđi”, požude, put tragične borbe nikada ne gubi doticaj s povijesnom stvarnošću: on ne obećava lebdenje u praznom prostoru, nego jamči da je noga koja je udarila u kamen udarila u nešto stvarno, i da je to stvarnost kojoj i ona sama pripada. …

Prvi put nije – kako bi se površno moglo pomisliti – optimističan zbog toga što potvrđuje Jedno kao iskonsko svjetlo i iskonsko obasjavanje. On zacrtava ovo Jedno uz cijenu korjenitoga nijekanja i dokidanja svake svjetovne stvarnosti, i u tomu je on korjeniti pesimizam. Drugi put, koji ponajprije izgleda kao pesimističan, jer se odriče nadilaženja napetosti proturječja, snažnije potvrđuje stvarnost, iako uz pomoć naglašenog “heroizma”; stoga se odriče drugoga (transcendentnoga) otkupljenja i zadovoljava se spasiteljskim silama koje postoje u egzistenciji kakva jest. …

Može nam se činiti da je kršćansko-biblijski put – ako ga površno promatramo – jedna od mnogih varijanti mita, varijanta koja na posebno sretan način povezuje polove prvoga i drugoga puta. Kako se čini, od prvoga puta posuđuje formalnu shemu izlaženja svijeta od Boga i ponovnoga vraćanja Bogu, i po ovoj se shemi poima kršćanstvo, pogotovo u aleksandrijskoj teologiji (čiji je utjecaj snažan sve do skolastike i renesanse): Bog-Otac apsolutno je jedinstvo, Sin je potencijalna mnoštvenost svijeta ideja i mjesto kasnijega utjelovljenja. Duh Sveti je onaj koji ovo mnogo – preko ideja – sabire u apsolutno Jedno. Tada su stvarnost i Božje utjelovljenje pretežito shvaćeni kao Božje “samo-isključivanje”, kao spuštanje višega k nižemu (synkatabasis), a putovi su povratka pretežno putovi koji omogućuju da se u mnoštvenosti nazrije njegovo božansko jedinstvo (theoria, gnosis).

Od drugoga će puta kršćanski put posuditi ozbiljnost agonalnoga, koja u središte stavlja križ: kao pomirenje svijeta bolom, kao nadherojsku borbu “lava iz plemena Judina” sa silama kaosa i pakla, kao nadilaženje proturječja grijeha proturječjem ispaštanja i zadovoljštine za grijeh, gdje je – kao i u mitu – pročišćujuća patnja raspetoga čovjeka uronjena u božansku sferu, te kao “Božja patnja” za svijet istodobno razotkriva njegovu angažiranu prisutnost u usudu njegova stvorenja. Kršćanstvo bi se moglo tumačiti i s pomoću ove druge sheme, s istom uvjerljivošću s kojom su ga aleksandrinci tumačili pomoću prve sheme, kako to čine Luther, Pascal, Böhme i Baader.

Ali odlučujuća razlika time uopće nije dodirnuta. Ona je u tomu što se događaj spasenja, po kojemu čovjek dolazi u otkupljujući odnos s Bogom, odigrava unutar povijesti, što Bog čovjeku ne postavlja znak i ne izgovara riječ, nego čovjeka u njegovoj bivstvenoj upitnosti, razlomljenosti i nedovršenosti, koristi kao jezik kojim izriče riječ otkupljenja i cjelovitosti. U tomu što se Bog služi egzistencijom protegnutom u vremenu kao pismom kojim u čovjeka i svijet upisuje znak nad-vremenske vječnosti. Stoga čovjek Isus – čija je egzistencija taj Božji znak i ta Božja riječ svijetu – mora istodobno živjeti tragičnu diastasis vremenitosti i njezino prevladavanje snagom (Augustinova) pristajanja uz volju i izbor vječnoga Oca, da bi tako na nepojmljiv način, upravo u bitnoj nepotpunosti fragmentarnoga, ostvario bitno neuništivu cjelovitost.

ulomak iz Hans Urs von Balthasar, Cjelina u odlomku. Vidovi teologije povijesti, Zagreb: Kršćanska sadašnjost 2012., str. 94.-102., 105.-107., preveo Ivan Ivanda, izvornik: Hans Urs von Balthasar, Das Ganze im Fragment: Aspekte der Geschichtstheologie (1963)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s