fašizam kao apsolut?

Svatko zna da pojam fašizam označava određene totalitarne nacionalističke režime u europskim zemljama nastale u desetljećima nakon Velikog rata a okončale uglavnom krajem Drugog svjetskog rata, uz nekoliko (blažih) iznimki koje su svoj kraj dočekale sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Ali budući da se taj pojam koristi i za pojave neovisne o tim konkretnim režimima, postavlja se pitanje što je fašizam? Koja je njegova bit, izvan tog povijesnog konteksta?

Odgovor na to pitanje se pokazao dovoljno teškim da je i jedan univerzalni genij poput Umberta Eca uspio na tu temu samo zamuckivati. Iskrenijim se čini naš lokalni intelektualac, Antonio Šiber, koji je svojedobno na FB parafrazirao Augustina, rekavši da zna što je fašizam dok ne mora to pokušati objasniti. Pa je to još potencirao, time da je fašizam nešto što izmiče svakoj definiciji, nešto poput kineskog Tao [1]. Ta mi je usporedba bila znakovita jer je potvrđivala moju tezu da fašizam ima u dijelu suvremenoga društva status apsoluta, što ga i čini nemogućim za definirati (budući da je ab-solut bitno od-riješen od svih odnosa). Prije svega, radi se o insistiranju na nesumjerljivosti holokausta (dakle, ne samo da bi holokaust bio nešto daleko najgore što je ikad počinjeno među ljudima, nego bi bio naprosto neusporediv s bilo čim drugim). Ali ta se „apsolutnost“ fašizma pokazuje i na druge načine: dok čak i vrlo ozbiljni zločini ostalih političkih pokreta u pravilu nalaze ponekoga tko ih pokušava sagledati u kontekstu vremena i sl., za bliskost s fašizmom, pa i u inače ne pretjerano opasnim činovima poput pisanja grafita ili nošenja kapa i majica s natpisima, u uljuđenim europskim zemljama ne postoji baš nikakvo razumijevanje javnosti (odnosno, to da ne postoji takvo razumijevanje je čak mjera uljuđenosti). Dapače, neobični pojam „povijesnog revizonizma“ pojavljuje se isključivo u sklopu s fašizmom. A pokušaji da se ukaže kako postoje usporedivi (čak i ako po raznim značajkama manje užasni) režimi u pravilu se sumnjiče za nekakvo opravdavanje ili barem ublažavanje fašizma. [Utoliko možda nije zgorega, a nije mi ni teško, i ovome tekstu dodati disclaimer: doista smatram da je fašizam najveće (mada ne neusporedivo) zlo u povijesti čovječanstva, te sam posve suglasan s ocjenom našega poznatoga povjesničara Z. Hasanbegovića kako je „ustaštvo najniže moralno posrnuće u povijesti hrvatskog naroda“.]

Meni je u tom smislu osobito zanimljiv ovaj Adornov zahtjev:

Osnovni zahtjev upućen odgoju u cjelini jest da se Auschwitz nikada više ne dogodi. Taj je prioritet toliko iznad bilo kojeg drugog preduvjeta da vjerujem kako to ne moram i ne bih trebao opravdavati. Ne mogu shvatiti zašto je tomu do sada pridavano toliko malo pozornosti. Opravdavati tako nešto bilo bi monstruozno pred monstruoznošću koja se dogodila. No činjenica da je tog zahtjeva i pitanja kojeg on sa sobom nosi jedva itko svjestan, pokazuje da ta monstruoznost nije prodrla duboko u umove ljudi, što je samo po sebi simptom daljnjeg potencijala za njezino ponavljanje, pogotovo ako u obzir uzmemo svjesno i nesvjesno ljudi. Svaka debata o idealima obrazovanja trivijalna je i sporedna u usporedbi s tim jednim jedinim idealom – nikada više Auschwitz.[2]

Naime, najpoznatija knjiga najpoznatijega filosofa, Platonova Politeia, bavi se upravo pitanjem o organizaciji jedne države odgoja, a u središtu te knjige stoji nešto što Platon izrijekom spominje samo jednom, ali što nosi cijelu knjigu i cijelo njegovo djelo, a po intenciji i cijelo obrazovanje idealne države, naime „ideja Dobra“. I vidimo da Adorno, koji kao filosof ne može biti nesvjestan tih paralela, eksplicitno zahtjeva za antifašizam to središnje mjesto moralnog odgoja.

Zašto mislim da je takav status negativnog moralnog apsoluta neprimjeren za bilo što, pa i za fašizam (koliko god grozan bio)? Da bih to objasnio morat ću ukratko nešto reći o ideji dobra. Ona je naime kod Platona, koji je spoznao mogućnost da svijet ideja/mišljenja bude (ne samo u matematici) odvojen od opazivog svijeta, upravo suprotno od te odvojenosti: doista, ideali i zbilja mogu biti međusobno odvojeni, ali dobro je (i to je ono dobro samo) da ne budu.

[V]išestruki okret i preokret duše u vezivanju i spajanju dviju naizgled bespovratno odvojenih oblasti, da bi ‘cjelina svega bila sama sa sobom vezana’, kako je rečeno jednom u Simpoziju (202e6-7), – upravo to i samo to jest i biva ideja dobra. [3]

Dobro samo je, dakle, u tome da ideje nisu odvojene od zbilje, niti zbilja od ideja, nego da se ono idejno ozbiljuje a da se u onome zbiljskome prepoznaju ideje. Na afektivnom polju, to da neko dvoje koji bi mogli biti odvojeni ipak bivaju zajedno, u igri spajanja i razdvajanja, nazivamo ljubav. Budući da se tu radi o dvoje koje slobodno biva za-jedno, važno je očuvati samosvojnost svakog od njih. Zato je ono dobro uvijek i prava mjera između dvojega. Lako je naći primjere za dobrotu prave mjere, od zdravlja (meden agan) do osjećaja i ponašanja (hrabrost je dobra u pravoj mjeri, premalo je kukavičluk a previše ludost). Zato zlo ne može biti jedno, nego je višestruko (previše i premalo), a dobro je jedno (prava mjera). I zato dobro nije naprosto anti-zlo, jer suprotnost nekom zlu može biti drugo zlo (kao što npr. anti-kukavičluk može prijeći u ludost umjesto u pravu mjeru hrabrosti).

Može li nam ovakvo odbacivanje apsolutnosti fašizma omogućiti da lakše prepoznamo njegovu bit? U zajedničkom životu ljudi, složenom kakav jest, platonički shvaćeno dobro može se predočiti kao pravu mjeru između triju oblasti: ekonomske, političke i duhovne/kulturne.

soicalthreefolding-300x161

Naime, nakon što je barem od pojave kršćanstva svjetovna vlast stekla priličnu autonomiju spram duhovne moći, u Novom vijeku je i ekonomska moć postala uvelike autonomna od državne vlasti. Svaka od te tri sfere postaje dijelom autonomna; i dobro je da svaka bude dijelom autonomna, ali i da se međusobno usklađuju. Ipak, jasno je da će postojati i tendencija svake od njih da ovlada drugim dvjema. Ako takvo ovladavanje jedne od triju sfera cjelinom zajedničkog života nazovemo totalitarizam, onda je jasno da mogu postojati točno tri njegova bitna vida. Jedan je potpuno ovladavanje političke sfere nad ekonomijom i kulturom, što se uvelike ostvarilo u socijalističkim državama u prošlome stoljeću. Drugi je potpuno ovladavanje ekonomske sfere nad politikom i kulturom, što bismo možda mogli nazvati neoliberalizmom (bez obzira je li tome totalnom smislu negdje ostvaren). Treći je vid totalitarizma potpuno ovladavanje kulturne sfere nad politikom i ekonomijom. Je li to fašizam? Pojmimo li kulturu kao nacionalnu kulturu, onda izgleda da jest. (Usporedi i misao W. Benjamina o fašizmu kao estetizaciji politike.) Svakako, dodatno zlo, osobito u nacizmu, jest laž o tome da je ta kulturna tvorevina, nacija, bitno biološki određena.

Budući da su teokracije bile vladavina duhovne sfere nad ostalim dvjema, moglo bi se reći da je fašizam nešto poput pseudo-teokracije nakon „smrti Boga“. (Naravno, nema smisla smatrati totalitarnima teokracije koje su prethodile povijesnom odvajanju zakonske/državne i ekonomske sfere od duhovne, budući da ove dvije još nisu bile dovoljno razvijene da bi bile autonomne.)

[1] Ne uspijevam pronaći taj njegov status kojega svojedobno podijelih na svom FB zidu pa navodim po sjećanju.

[2] Navod s forum.hr

[3] Damir Barbarić, Ideja dobra, Zagreb 1995., str. 297.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s