transcendentalije?

Pojam transcendentalija pripada srednjovjekovnoj “kršćanskoj” filosofiji, ali budući da je moj put u filosofiju išao nekim drugim stazama, započinjem onim što je meni bio prvi susret s njima.


Metafizički osnovni postav je unutarsvjetski i četverostruk: pita se za biće kao takovo, za cjelokupni sklop bića, za najviše biće i za neprikrivenost bića. Otkuda dolazi ova četverostrukost teško je rasvijetliti. Ona se temelji u dimenzionalnosti pojma bitka. Već svakodnevno razlikujemo mi bitak i Ništa, bitak i bivanje, bitak i privid, bitak i mišljenje. Ma gdje se uopće razumije “bitak”, tamno je surazumljen horizont Ničega, bivanja, privida i mišljenja. … Odlučujuće je sad da se metafizika kreće u navedenim četverostrukim horizontima bitka, ali dimenzionalnost pojma bitka ne čini razvijenim problemom. Ona misli upravo na biće. … Četverostruka shema tradirane metafizike dala bi se dostatno razviti zacijelo samo u jednom problemsko-povijesnom zahvatu unatrag u u unutrašnju povijest i podrijetlo metafizike. Kao puki nagovještaj možemo reći: gdje izlaganje bića stoji pod vodstvom problemskog odnošaja bitka i Ničega, pita se za biće kao takovo; gdje odnošaj bitka i bivanja pruža putanju pitanja, pita se za gibanje i time za svezu cjelovitosti svega uzgibanog; gdje se stvari pomiču u svjetlo razlikovanja pravog i nepravog bitka, stoji pitanje o biću najvišeg ranga kao mjerilu bitka; gdje napokon preteže sprega bića i mišljenja, vreba se na istinu bića a time i na čovještvo ove istine. Pojednostavljeno rečeno: ova četiri horizonta bitka odgovaraju četirima transcendentalijama koje vladaju antičkom, srednjevjekovnom pa i novovjekovnom filozofijom u vazda drukčijem akcentuiranju: on, hen, agathon, alethes, ili ens, unum, bonum, verum.

ulomak iz Eugen Fink, Nietzscheova filozofija, Zagreb 1981., str. 224.-225., preveo: Branko Despot, izvornik: Eugen Fink, Nietzsches Philosophie (1960)


Nešto poput (nekih od) transcendentalija nalazimo i kod Aristotela te u kasnijoj antici, ali u pravom smislu taj nauk pripada srednjovjekovnoj filosofiji. Tu transcendentalije doduše variraju i brojem i popisom, ali najčešće se govori upravo o te četiri: biće, jedno, dobro, istinito. Ključno je, dakle, da to nisu kategorije koje se međusobno isključuju, nego govore o istom, onom najopćenitijem – o biću – iz različitih “horizonata”.


Stvarna istovjetnost transcendentalija izražena je u njihovoj izmjenjivosti, koja slijedi iz njihove općenitosti. Nasuprot kategorija, transcendentalije ne isključuju, nego uključuju jedna drugu. … Razmotreno u pogledu njihovih pojmova, postoji razlika između transcendentalnih imena zato što “jedno”, “istinito” i “dobro” nešto pojmovno dodaju biću. Mada su transcendentalni termini izmjenjivi, prema ovome shvaćanju oni nisu sinonimi… Kant je radikalno pogrešno razumio “transcendentalnu filosofiju starih” ustvrdiviši u svojoj Kritici čistog uma (B113) da je skolastička teza: quodlibet ens est unum, verum, bonum tautološka. Mislioci iz trinaestog stoljeća stalno ponovno naglašavanju da to … nije nekorisno ponavljanje istog, reći da je biće jedno, istinito i dobro. Ostale transcendentalije ekspliciraju pojmovno što biće jest. To ekspliciranje je osnova Tominog izvođenja i poretka transcendentalija.

ulomak iz Jan A. Aertsen, Medieval Philosophy and the Transcendentals: The Case of Thomas Aquinas, Leiden 1996., str. 97., preveo: ja


Prva među transcendentalijama jest, dakle, biće. Biće je naprosto ono što je inteligibilno, na bilo koji način (ne samo pojmovno, nego uopće nekako dohvatljivo).


Ono što duh (intellectus) prvo poima, kao najpoznatije, i u što sva svoja poimanja razlaže, jest biće (ens), kao što Avicenna kaže na početku svoje Metafizike.

… Iz teze da je biće prvo pojmljeno, Toma zaključuje da je biće pravi predmet duha, i tako primum intelligibile, baš kao što je zvuk primum audibile. Zvuk je formalni aspekt na temelju kojega je nešto slušljivo i sposobno postati predmet osjeta sluha. Isti odnos postoji između bića i duha. Biće je ono na osnovi čega su stvari sposobne da budu spoznate od duha, to je prethodni uvjet svakog inteligibilnog predmeta, jer nešto je inteligibilno ukoliko ima bitak [odnosno jest biće]. Da je biće ono prvo znano za Tomu je istodobno jedan temeljni iskaz odnosa između čovjeka i stvarnosti.

Aertsen, isto, str. 80.


Kako ostale transcendentalije mogu nešto pojmovno dodati tom najopćenitijem pojmu, bez da ga ograniče? Zar “dobro biće” ili “istinito biće” nije nešto uže od samo “biće”? Ne isključuje li to ona bića koja nisu dobra ili koja nisu istinita? Prema nauku o transcendentalijama, ne isključuje. Sve što jest ujedno je dobro i istinito. Prije nego se osvrnemo na tu (vjerojatno začuđujuću) tezu, pogledajmo kako Toma objašnjava to da je biću moguće nešto pojmovno dodati, a da se time taj najopćenitiji pojam ne ograniči.  


Polazište i osnova Tominog izvođenja [ostalih transcendentalija] jest pitanje što se može pojmovno dodati biću, prvome pojmu duha.

Takvo dodavanje je moguće samo u dva smisla: “ono što je puko pojmovno, pak, može biti samo od dvije vrste: negacija ili neka vrsta relacije”. Negacija se dodaje biću kao “jedno”, jer to označava “nepodijeljeno” biće. Ali “istinito” i “dobro” se iskazuju potvrdno, pa ne mogu dodati biću ništa osim neke relacije. … Ostale transcendentalije … dodaju biću nešto pojmovno. “Jedno” dodaje aspekt nedjeljivosti, i zato što dodaje samo negaciju, “jedno” je najbliže biću. “Istinito” i “dobro”, s druge strane, dodaju biću stanovite relacije: “dobro” dodaje biću relaciju spram cilja (finis), “istinito” spram uzorne forme. Jer stvar se naziva “istinitom” uslijed činjenice da oponaša božanski uzor ili je u nekom odnosu spram spoznajne moći. …

U osnovi relacionalnosti “istinitog” i “dobrog” jest aristotelovska teza “duša je na neki način sve stvari”. … [N]ajuočljiviji aspekt Tominog izvođenja transcendentalija u De veritate 1.1. jest njegovo određenje “istinitog” i “dobrog” – ono priznaje osobito mjesto koje čovjek ima među drugim bićima u svijetu. To priznanje podsjeća na Heideggerovu tezu o prvenstvu tubitka pred svim drugim bićima. Heidegger se zapravo referira na Tomino izlaganje. … Anima je ono biće koje se može suglasiti sa svakim bićem. Čovjekova je značajka, mogli bismo reći, transcendentalna otvorenost.

Aertsen, isto, str. 100.-102., 105.


Evo spomenutoga mjesta iz Bitka i vremena:

Aristotel kaže: he psyche ta onta pos estin. Duša (čovjekova) jest na izvjestan način biće; “duša”, koja tvori čovjekov bitak, otkriva u svojim načinima na koje jest, u aisthesis i noesis, sva bića u pogledu njihovog da-jesu i što-jesu, to jest, uvijek također i u njihovu bitku. Taj stavak, koji upućuje na davnu Parmenidovu ontološku tezu, Toma Akvinski je preuzeo u jedno karakteristično razmatranje. Unutar zadaće izvođenja “transcendentalija”, to jest karaktera bitka koji leži još iznad svake moguće realno-rodne određenosti nekog bića, iznad svakog modus specialis entis, a koji nužno pripadaju svakom Nečemu, bilo ono ma što, valja dokazati verum kao jednu takvu transcendentaliju. To se događa putem pozivanja na neko biće, koje u skladu sa samom vrstom svojeg bitka ima sposobnost da se “sastane”, to jest poklapa, sa svakim bilo kakvim bićem. To osobito biće, ens, quod natum est convenire cum omni ente, jest duša (anima). Prvenstvo “tubitka” pred svim drugim bićima, koje se ovdje pojavljuje premda nije ontološki razjašnjeno, očito nema ništa zajedničko s lošim subjektiviranjem svekolikih bića.

ulomak iz Martin Heidegger, Bitak i vrijeme, Zagreb 1985., str. 14.-15., preveo: Hrvoje Šarinić (prijevod ovdje malo modificiran), izvornik: Martin Heidegger, Sein und Zeit (1927)


Čovjekova otvorenost kod Heideggera je sklopljena s vremenskim horizontima budućnosti, bilosti i sadašnjosti. Utoliko bi se ključni Heideggerov uvid da je metafizička tradicija svoja razlikovanja uvijek temeljila na nekom prethodnom nedovoljno osviještenom shvaćanju vremena mogao pokušati primijeniti na (barem neke) od transcendentalija. Ta naša “transcendentalna otvorenost” je raznovrsna, “moći duše” su raznolike. Tradicionalno je istinitost vezana uz mišljenje, a dobro uz htijenje, volju. Ali htijenje hoće ono buduće – dobro je, kaže Toma, odnos spram cilja (finis). Mišljenje misli ono bilo, sjeća se “uzornih formi” pohranjenih u pamćenju i uspoređuje s njima. Dakle, biće je istinito kao sagledano u horizontu bilosti, a dobro u horizontu budućnosti.

Pomažu li nam te poveznice s vremenskim “dimenzijama” (budućnost i bilost) i “moćima duše” (htijenje i mišljenje) da razumijemo onu čudnovatu istovjetnost transcendentalija? Je li sve što uopće možemo misliti istinito? Možemo li misliti neistinu? Ako nešto mislimo kao neistinito, onda zapravo mislimo istina je da nije tako. Mišljenje, mada nekad faktički pogrešno, uvijek je usmjereno spram istine. Sve što mislimo mislimo kao istinito. Tako je i s htjenjem i dobrom. Ako nešto hoćemo, hoćemo to jer je dobro – ne u moralnom smislu, nego kao dobro za nas. Lopov hoće novac jer je dobro imati novca, svetac hoće Boga jer je dobar, itd. Time što nešto hoćemo pokazujemo što je nama dobro. Sve što hoćemo hoćemo kao dobro. (Razlikovanje između “bića i privida” o kojemu Fink gore govori u sklopu razmatranja bonum u tome smislu treba shvatiti kao razlikovanje prividnih ciljeva i dobra samog.)

Svakako i iz ove perspektive preostaje mnoštvo pitanja uz transcendentalije: kakav je odnos sadašnjosti i unum? Treba li i to Jedno također shvatiti iz naše “transcendentalne otvorenosti”, recimo kao sopstvo? Što je s osjećanjem, kao još jednom tradicionalnom “moći duše”, i s ljepotom (pulchrum), kao jednom (često) “zaboravljenom transcendentalijom”? Zašto je za Finka unum tako izravno povezan s bivanjem/kretanjem? Neka to za sad ostanu pitanja.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s