[Antisten] je bio nazvan prvim nominalistom jer je poricao postojanje onih formi ili biti (eide ili ousiai) pojedinačnih stvari koje je Sokrat nastojao odrediti a Platon već proglasio neovisnim stvarnostima. (Antisten je živio do oko 360. pr. Kr.) Rivalstvo između te dvije filosofije sugerira anegdota po kojoj je Antisten rekao Platonu: „Vidim konja, ali ne vidim konjstvo“, na što je Platon odgovorio: „Ne, jer imaš oči kojima je vidljiv konj, ali još nisi razvio oči da vidiš konjstvo.“ To prepričava Simplikije, čiji je učitelj Amonije također navodio Antistena da oslika gledište da „vrste ili forme postoje samo u našim mislima.“ (W. K. C. Guthrie)
„Oči“ kojima bi trebalo vidjeti bit konja (ili bilo čega drugog) su „oči uma“ kojima se vidi ono mislivo (nasuprot onome osjetilno opazivom što opažamo i očima (tjelesnim)). Ukratko, biološka vrsta (grč. eidos, lat. species) je teorijski pojam, a ne neka vidljiva stvar. Taj teorijski pojam i danas ima važnu ulogu u biologiji, iako ga mnogi, ili čak većina, biologa i filosofa biologije shvaća nominalistički, dakle više kao posljedicu dogovora nego nečega što je u samim živim bićima. Ipak, postoje i manjinski realistički glasovi, u filosofiji biologije ponajprije u osloncu na Kripkea, o čemu vjerojatno u nekoj budućoj epizodi. Ovaj put ostajem u platonističkoj tradiciji.
Što je platonizam?
Filosofska tradicija koja, nasljeđujući Platona, postulira postojanje neovisne oblasti ideja ili formi ili biti, koja postoji izvan prostora i vremena, te neovisno o njihovim pojavama u pojavnom svijetu. (R. Sheldrake)
Mada nije osobito važno za ovu temu, valja naglasiti da, kako reče Gadamer, Platon nije bio nikakav platonist. Najstarija kritika tako shvaćenog platonizma upravo je Platonova, u prvome dijelu njegovog dijaloga Parmenid. Drugo, tako shvaćen platonizam nema veze sa svrhovitim aspektima Platonovih ideja (odnosno, odnosi se samo na aristotelovski formalni, a ne i na finalni „uzrok“). Treće, ako ste realist ili čak platonist u matematici, ne morate biti u fizici ili kemiji. Ako ste u fizici i kemiji, ne morate biti u biologiji, itd.
Da bih pojasnio što znači platonizam u biologiji usporedit ću ga s njoj vjerojatno najbližom znanošću, kemijom. U vezi s tim, evo objašnjenja pojma natural kinds koji se često koristi u suvremenoj english-speaking filosofiji:
Znanstvene discipline često dijele jedinke koje proučavaju u vrste [kinds] i bave se teorijama o tim vrstama. Reći da je neka vrsta prirodna [natural] znači da ona odgovara grupiranjima koja odražavaju strukturu prirodnoga svijeta, a ne interese i činove ljudi. Obično pretpostavljamo da je znanost često uspješna u otkrićima tih vrsta; u znanstveni realizam spada to da ako sve prođe kako treba klasifikacije i taksonomije kojima se bavi znanost odgovaraju stvarnim vrstama u prirodi. …Kemija nam pruža ono što mnogi smatraju paradigmatskim primjerima vrsta [natural kinds], kemijskim elementima, dok su i kemijski spojevi, poput H2O, također prirodne vrste [natural kinds] tvari. (Stanford Encyclopedia of Philosophy, preveo: ja)
Svakako će nominalisti biti skeptični spram „prirodnih vrsta“, ali bi trebalo biti jasno da mnogi (ili većina) prirodoznanstvenika upravo tako realistički shvaća kemijske elemente i spojeve.
Shvatimo li ih tako, koja je uloga periodnog sustava elemenata? On je neki obrazac koji određuje bit svakog pojedinog elementa. Taj obrazac smo, prema realističkom gledištu, otkrili kao već postojeći u samim stvarima, a nismo se proizvoljno o njemu dogovorili. Ali to nije puki model kojim sažeto opisujemo stvari koje susrećemo – on je omogućio i otkrića dotad nepoznatih elementa, te stvaranje dotad u prirodi (koliko znamo) nepostojećih elemenata. To znači da mjesto za element u periodnom sustavu nije nastalo prvi put kad je nastao taj element; ne, ono je prethodilo tom elementu. Ukratko, on je neki mislivi obrazac, neka forma, koja prethodi stvarno postojećim elementima, koji je po naravi matematički, koji nije negdje u prostoru i vremenu ali predodređuje ono što uopće može nastati u prostoru i vremenu. Odnosno, ima vrlo platonički karakter. Stoga uzimam upravo periodni sustav elemenata kao ogledni primjerak uspješnog platonizma u znanosti.
Postoji li u biologiji nešto takvo? Mnogi smatraju kako je dovoljno reći „evolucija“ da bi se opovrgnuo platonizam u biologiji. Biološke vrste nisu stalne, nego se mijenjaju, prelaze jedna u drugu. Ipak, i kemijski elementi mogu u nuklearnim reakcijama prijeći jedan u drugi, što ne mijenja karakter periodnog sustava elemenata. Postoji li, dakle, neki analogon periodnom sustavu elemenata u biologiji?
Andreas Wagner smatra da postoji. Jedan kritičar njegovoga biološkog platonizma za Wagnera kaže da „bez oklijevanja može reći da je jedan od najzanimljivijih i najprovokativnijih teorijskih razvojnih biologa koji postoje“. Dakle, čovjek iz znanosti, istraživač.
Andreas Wagner (1967.)
Koje su njegove teze?
[U] darvinističkom svijetu stalne mijene vrste neprestano izbacuju nove vrste čije se značajke mogu prelijevati jedna u drugu. Ernst Mayr, biolog iz 20. stoljeća, nazvao je Platona ‘velikim anti-herojem evolucionizma’, i zapravo je upravo Mayr zamijenio esencijalistički pojam biološke vrste jednom modernom biološkom alternativom, zasnovanom na jedinkama iste populacije koje se mogu razmnožavati. Ali, kao što se mnogo puta do sad dogodilo, Platon bi mogao imati zadnju riječ. Trebamo samo pogledati dublje od površinskog izgleda živih stvari.
Wagner, dakle, ne brani platoničko shvaćanje pojma vrste, nego nalazi nešto dublje što spada u platoničku oblast. Usporedba s periodnim sustavom elemenata ovdje mi se čini primjerenom: ni u tom primjeru “platonizam” ne znači da su “elementi” upravo ono što su bili kod Platona. No, što je to dublje na što cilja? Da bi to opisao, nudi jednu borghesovsku metaforu.
Zamislite neku ogromnu knjižnicu s knjigama koje sadrže sve moguće nizove slova u abecedi. Golemost takve knjižnice nadilazi maštu, i većina tekstova bi naravno bila besmislena. Ali neki bi sadržavali otoke smislenosti – neka riječ ovdje, neki haiku tamo – u moru slučajnih slova. Neke druge bi pričale priče, stvarne i izmišljene: ne samo Dickensovog Olivera Twista ili Goetheovog Fausta, nego sve moguće romane i drame, biografije svakog pojedinog čovjeka, istinite i lažne povijesti svijeta, drugih neviđenih svjetova, itd. Neki bi tekstovi uključivali opise bezbrojnih tehnoloških izuma, od kotača preko parnog stroja do tranzistora – uključujući bezbrojne izume koje tek valja zamisliti. Ali sićušna je vjerojatnost da bismo slučajno odabrali neki vrijedni svezak.
Neki protein je svezak u knjižnici nalik toj, napisan u dvadesetoslovnoj abecedi aminokiselina. Premda tekstovi proteina nisu dugi poput Tolstojeva Rata i mira, njihov ukupan broj zastrašuje. Primjerice, knjižnica svih mogućih nizova aminokiselina dužine 500 slova sadržavala bi više od 10600 tekstova – to je jedinica i za njom šesto nula, broj koji daleko nadmašuje broj atoma u vidljivom svemiru.
Knjižnica je golemi prostor mogućeg, koja sadrži sve bjelančevine koje bi mogle biti korisne za život. Ali, stvar je u ovome: evolucija ne može naprosto potražiti spojeve koje treba u nekom velikom katalogu. Ne, mora se bolno pomicati duž polica. Zamislite gomilu pretraživača – svaki predstavlja jednu nasljednu liniju – koji moraju slijepo istraživati knjižnicu, slučajan korak po slučajan korak.
Jasno, kazna za neuspjeli pokušaj je kraj nasljedne linije. Priroda je ipak našla ogroman broj puteva kroz tu knjižnicu koji rade, a inženjeri nalaze i druge. Upravo time se bavi Wagnerov tim:
Evoluiramo molekule u laboratoriju i bilježimo njihovo putovanje kroz te knjižnice, zajedno s bilo kojim novim i korisnim tekstom kojega pronađu. Također mapiramo lokacije milijuna molekula koje su prirodne populacije otkrile u svom putovanju kroz milijarde godina. Koristimo moćne računalne simulacije da bismo istraživali one dijelove knjižnice koje priroda još nije otkrila. Kroz to smo, zajedno s drugima, pronašli jedan sustav organizacije u tim knjižnicama koji je čudesan koliko i savršen za pretraživanje.
Jesu li te „knjižnice“ s genotipskim mrežama koje su taj sustav organizacije unutar njih nešto poput platoničke forme živoga svijeta?
Ne možete ih vidjeti u blavoru ili njegovoj anatomiji. Nisu nigdje pri vidljivoj površini živoga svijeta, niti ispod nje, u strukturi tkiva i stanica. Nisu čak ni u sub-mikroskopskoj strukturi njegove DNA. Postoje u svijetu pojmova, u onoj vrsti apstraktnih pojmova koje istražuju matematičari.
Čini li ih to manje realnima?
Naravno, odgovor platonista je „ne“, kao i u matematici. Ili kao kod periodnog sustava elemenata.
Iako je riječ za biološku vrstu – species, odnosno eidos – zasnovana na gledanju (dakle, nešto poput “lik”, “oblik”), izgled može varati: blavor je gušter a ne zmija.
Knjižnice prirode su … bogatije, raznolikije i složenije od vidljivoga svijeta. U sebi pohranjuju dovoljno izuma za sve vrste koje je darvinistička evolucija stvorila – i mogla stvoriti. Nijedan planet ne bi bio dovoljno velik da ih sve istraži. Blavor i ostatak živoga svijeta, u svoj svojoj slavi, tek su blijede sjene te platoničke oblasti mogućega.
Literatura (za koju nisu dati linkovi):
- W. K. C. Guthrie, The Sophists, 1971., str. 214., preveo: ja
- Rupert Sheldrake, The Presence of the Past, 1995. (11988.), str. 372.
- Hans-Georg Gadamer, Početak filozofije, Zagreb 2000., str. 130., preveli: Tomislav Bracanović, Željko Pavić, izvornik: Hans-Georg Gadamer, Der Anfang der Philosophie, 1996
nagovor na filosofiju 
Dakle tvrdi se da je proces evolucije manje-više zacrtan s obzirom na to koja bića evoluiraju u koja druga? Ili si nešto drugo misli pod “organizacijom” evolucije?
Ako se to misli, to mi se čini jako neobičnom tvrdnjom, kako tako nešto dokazati? Prvo što mi pada na pamet su razni pristupi optimizaciji u matematici, gdje će svaki pristup dati različite među-rezultate/aproksimacije optimuma. Zašto bismo vjerovali da kaotični svijet unutar kojeg se evolucija odvija ne utječe na determinističnost same evolucije?
Usput, vezano za uspješnost periodnog sustava, ja bih rekao da je tu (kao i drugdje u znanosti i matematici) ključnu ulogu odigralo to što je statistički većina sustava jednostavna, pa je vjerojatnije da kraći opisi (poput periodnog sustava) dobro opisuju neki sustav nego dulji opisi. Mislim da je to razlog iz kojeg su jedni opisi/sustavi analogni/primjenjivi na druge.
Sviđa mi seSviđa mi se
Pa, kaže da su mogućnosti određene kombinacijama aminokiselina. Neke su ostvarene u prirodi, neke nisu. Od tih neostvarenih neke ostvaruju u laboratoriju. Neke tek otkrivaju.
Ne znam treba li to dokazivati. Meni se čini da je to prije nešto trivijalno nego li “jako neobična tvrdnja”. (Doduše, on govori o tim “genotype networks” i ne uspijevam skontati jesu li to naprosto sve funkcionalno smislene mogućnosti, ili se tu pojavljuje neka određenija struktura, ali čini mi se da to s obzirom na pitanje o “platonizmu” i nije ključno. Naravno, ova bi druga varijanta bila zanimljivija i netrivijalna.)
Mislim da to vrijedi općenito za platonizam. Ljudima se čini da se kaže nešto “jako neobično”, dok se kaže nešto prilično trivijalno: ono što možemo razumjeti kao “podlogu” pojavnog svijeta, to razumijemo mišljenjem. A mišljenje je izvanprostorno, izvanvremensko, matematičko, itd., dakle, “platoničko”: I nije “samo u našoj glavi” nego, kad je dobro, nekako odgovara samim stvarima, odnosno njihovim mogućnostima. Kao što reče Weizsäcker: “platonovska ideja, kada se Platonova filosofija promisli u njenoj strogosti, jest naprosto ime za ono što se jedino može razumjeti. Ono što se može razumjeti jest ideja.”
Sviđa mi seSviđa mi se
Aha, onda sam krivo shvatio što se tvrdi, mislio sam da se tvrdi da je unaprijed određeno koji će se oblici života pojaviti evolucijom, a zapravo se (ako sam dobro shvatio) ne tvrdi čak niti da je unaprijed određeno koji se oblici života mogu pojaviti evolucijom, već najopćenitije, koji se oblici života uopće mogu pojaviti (ne nužno evolucijom). Slažem se da je to puno blaža i plauzibilnija tvrdnja. No zar i to ne ovisi u velikoj mjeri o uvjetima? Čak i ako se fokusiramo samo na nama poznat svijet, pretpostavljam da odgovor na pitanje “je li X smislena/funkcionalna aminokiselina?” ovisi o tome X s čime X dolazi u kontakt.
Sviđa mi seSviđa mi se