žudnja i samosvijest? (ulomak iz Alexandre Kojève, Kako čitati Hegela)

Čovjek je Samosvijest. Svjestan je sebe, svjestan svoje ljudske stvarnosti i svojega ljudskog dostojanstva, i to je ono čime se bitno razlikuje od životinje, koja ne prelazi razinu običnog Samoosjećaja. Čovjek postaje sebe svjestan u trenutku kada – »prvi« put – kaže: »Ja«. Razumjeti čovjeka shvaćanjem njegova »porijekla« znači, dakle, razumjeti porijeklo riječju objavljenog Ja.

No, analiza »mišljenja«, »uma« »razuma« itd. – najčešće: analiza spoznajnog, kontemplativnog, pasivnog držanja nekog bića ili nekog »spoznajućeg subjekta« nikada ne otkriva razlog i način postanka riječi »Ja«, pa — prema tome — ni samosvijesti, tj. ljudske stvarnosti. Čovjek koji kontemplira »apsorbiran« je onim što kontemplira; »spoznajući subjekt« »gubi« se u spoznatom objektu. Kontemplacija otkriva objekt, a ne subjekt. Objekt, a ne subjekt, pokazuje se samome sebi u spoznajnom činu i njime – ili, još bolje, kao – spoznajni čin. Čovjek »apsorbiran« objektom koji kontemplira može »doći k sebi« jedino kroz Žudnju: kroz žudnju za jelom, na primjer. Žudnja (svjesna) nekog bića uspostavlja ovo biće kao Ja i objavljuje ga kao takvo, nagoneći ga da kaže: »Ja… «. Žudnja transformira Bitak objavljen sebi samome po sebi samome u spoznaju (istinitu), u »objekt« otkriven »subjektu« po subjektu koji se razlikuje od objekta i njemu je »suprotstavljen«. U Žudnji i njome, ili još bolje, kao »svoja« Žudnja, čovjek se uspostavlja i objavljuje – samome sebi i drugima – kao jedno Ja, kao Ja bitno različno i korjenito oprečno od ne-Ja (ljudsko) jeste Ja jedne – ili uopće – Žudnje.

Sam bitak čovjeka, bitak sebe svjestan, sadržava, dakle, i pretpostavlja Žudnju. Prema tome, ljudska se stvarnost može uspostaviti i održavati jedino unutar neke biološke stvarnosti, unutar životinjskog života. No, ako je životinjska Žudnja nužni uvjet Samosvijesti, ona nije njezin dovoljan uvjet. Sama po sebi ova Žudnja sačinjava tek Samoosjećaj.

Suprotno spoznaji koja čovjeka drži u pasivnom miru, Žudnja ga čini nemirnim i nagoni ga na djelovanje. Budući da je rođena iz Žudnje, akcija teži da je zadovolji, a to može učiniti jedino putem »negacije«, dokrajčenja ili bar transformacije žuđenog objekta: da bi  se, na primjer, zadovoljila glad, treba dokrajčiti ili, u svakom slučaju, transformirati  hranu. Tako je svako djelovanje »negatorsko«. Daleko od toga da pusti dano onakvim kakvo jeste, djelovanje ga razara; ako ne u njegovom bitku, a ono bar u njegovom danom obliku. I svaka »negatorska-negativnost« u odnosu na dano nužno je aktivna. Ali negatorsko djelovanje nije čisto razorno. Jer, ako djelovanje koje se rada iz Žudnje razara neku objektivnu stvarnost, da bi zadovoljilo Žudnju, ono na njezinu mjestu stvara, u dokrajčenju i njime, jednu subjektivnu stvarnost. Biće koje jede, na primjer, stvara i održava svoju vlastitu stvarnost ukidanjem stvarnosti različne od svoje, transformacijom druge stvarnosti u svoju stvarnost, »asimilacijom«, »pounutrenjem« jedne »tuđe«, »izvanjske« stvarnosti. U općenitom smislu, Ja Žudnje je prazninu koja prima neki pozitivan sadržaj samo negotorskim djelovanjem što zadovoljava Žudnju, dokrajčujući, transformirajući i »asimilirajući« žudeno ne-Ja. A pozitivan sadržaj Ja, koji se konstituira negacijom, jeste funkcija pozitivnog sadržaja  negiranog ne-Ja. Ako, dakle. Žudnja ima za predmet »prirodno« ne-Ja, Ja će također biti »Prirodno«. Ja koje je stvoreno aktivnim zadovoljenjem jedne ovakve Žudnje, imat će istu narav kao i stvari prema kojima se upravlja ova Žudnja: bit će to jedno »stvarobitkujuće« Ja, samo živo Ja, životinjsko Ja. I ovo prirodno Ja, funkcija prirodnog objekta, moći će da se objavi sumorne sebi i drugima tek kao Samoosjećaj. Ono nikada neće dospjeti do Samosvijesti.

kojeve

Alexandre Kojève (1902.-1968.)

Da bi bilo Samosvijesti treba, dakle, da se Žudnja upravi na neprirodan objekt, na nešto što premašuje danu stvarnost. No, jedino što prelazi ovu danu stvarnost je sama Žudnja. Naime, Žudnja shvaćena kao Žudnja, tj. prije svoga zadovoljenja, samo je jedno objavljeno ništa, samo nestvarna praznina. Budući da je Žudnja objava praznine, budući da je prisutnost odsutnosti neke stvarnosti, ona je bitno nešto drugo od žudene stvari, od realnog statičkog i danog bića koje vječno ostaje u identitetu sa samim sobom. Žudnja koja ima za predmet drugu Žudnju, uzetu kao Žudnju, stvoriće, dakle, negatorskim i asimilatorskim djelovanjem koje ju zadovoljava, Ja bitno različno od životinjskog »Ja«. Samo ovo Ja, koje se »hrani« Žudnjama, biće Žudnja u samom svome bitku, Ja stvoreno u zadovoljenju zadovoljenjem svoje Žudnje. A budući da se Žudnja ostvaruje ukoliko je negatorsko djelovanje danoga, sam bitak ovog Ja bit će djelovanje. Ovo Ja neće biti kao životinjsko »Ja« »identitet« ili jednakost sa samim sobom, već »negatorska-negativnost«. Drugim riječima, sam bitak ovog Ja bit će postojanje, a univerzalan oblik ovoga bitka neće biti više prostor, nego vrijeme. Vlastito održanje u postojanju značit će, dakle, za ovo Ja: »ne biti ono što je (ukoliko je statičko i dano biće, ukoliko je prirodno biće, ukoliko je »urođeni karakter«) i biti (tj. postajati) ono što nije«. Tako će ovo Ja biti svoje vlastito djelo ono će biti (u budućnosti) ono što je postalo negacijom (u sadašnjosti) od onoga što je bilo (u prošlosti), jer je ova negacija izvršena s obzirom na ono što će postati. U samom svome bitku ovo Ja jeste namjerno postojanje, hotimičan razvoj, svjesni i voljni, napredak. Ono je akt transcendiranja datosti koja mu je dana i koja je ono samo. Ovo Ja je individuum (ljudski), slobodan (prema datom realnom) i historičan (u odnosu na samoga sebe). A ovo Ja, i jedino ovo Ja, objavljuje se samome sebi i drugima kao Samosvijest.

Ljudska Žudnja mora da bude usmjerena prema nekoj drugoj Žudnji. Da bi bilo ljudske Žudnje, treba, dakle, da najprije postoji mnoštvo Žudnji (životinjskih). Drugim riječima, da bi se Samosvijest mogla roditi iz Samoosjećaja, da bi se ljudska stvarnost mogla konstituirati unutar životinjske stvarnosti, treba da ova stvarnost bude bitno mnogostruka. Čovjek se, dakle, može na zemlji pojaviti jedino unutar stada. Zato ljudska stvarnost može biti samo društvena. Ali sama mnogostrukost nije dovoljna da stado postane društvo; treba, osim toga, da Žudnje svakoga od članova stada budu upravljene – ili da su sposobne da budu upravljene – na Žudnje ostalih članova. Ako je ljudska stvarnost društvena stvarnost, društvo je ljudsko samo kao ukupnost Žudnji koje se uzajamno žude kao Žudnje. Ljudska Žudnja, ili, još bolje, antropogena, koja tvori individuuma slobodnog i historijski svjesnog svoje individualnosti, svoje slobode, svoje historije i, konačno, svoje povjesnosti, – antropogena Žudnja razlikuje se, dakle, od životinjske Žudnje (koja tvori prirodno biće, samo živo i koje ima jedino osjećaj o svome životu) time što nema za predmet samo stvaran, »pozitivan«, dat objekt, već drugu Žudnju. Tako, u odnosu između muškarca i žene, na primjer, Žudnja je ljudska samo ako jedno žudi ne za tijelom, nego za Žudnjom drugoga, ako želi »posjedovati« ili »asimilirati« Žudnju uzetu kao Žudnju, tj. ako hoće da bude »žuđeno« ili »ljubljeno«, ili, štoviše, »priznato« u svojoj ljudskoj vrijednosti, u svojoj stvarnosti ljudskog individuuma. Isto tako, Žudnja koja je upravljena na prirodan objekt jeste ljudska samo koliko je »posredovana« Žudnjom nekog drugog koji cilja na isti predmet: ljudski je žudjeti za onim za čime žude drugi, zato što oni za tim žude. Na taj način, neki sa biološkog stanovišta savršeno beskoristan predmet (kao što je orden, ili neprijateljska zastava) može biti poželjan – jer je predmet drugih žudnji. Takva jedna Žudnja može biti samo ljudska Žudnja, a ljudska stvarnost, ukoliko se razlikuje od životinjske stvarnosti, stvara se jedino djelovanjem koje zadovoljava takve Žudnje: ljudska historija je povijest poželjnih Žudnji.

Ali, ako pustimo po strani ovu bitnu razliku, ljudska Žudnja analogna je životinjskoj Žudnji. Ljudska Žudnja, također, teži da se zadovolji kroz negatorsku akciju, naime, transformirajući i asimilirajući. Čovjek se »hrani« Željama kao što se životinja hrani realnim stvarima. A s obzirom na aktivno zadovoljenje svojih Želja, Ljudsko Ja je na potpuno jednak način funkcija svoje »hrane« kao što je životinjsko tijelo funkcija svoje.

Da čovjek bude zaista ljudski, da se bitno i stvarno razlikuje od životinje, treba da njegova Ljudska žudnja prevlada u njemu njegovu Životinjsku žudnju. No, svaka Žudnja je žudnja za nekom vrijednošću. Najvišu vrijednost za životinju je njezin životinjski život. Sve Žudnje životinje u posljednjoj su analizi funkcija žudnje za održanjem vlastitog životu. Ljudska žudnja mora, dakle, da pobijedi ovu žudnju za održanjem. Drugim riječima, čovjek se »obistinjuje« kao ljudski samo ako stavi na kocku svoj život (životinjski) u funkciji svoje ljudske Žudnje. U ovom riziku i njime ona se obistinjuje, tj. dokazuje, verificira i pruža svoje dokaze kao bitno diferentna od životinjske, prirodne stvarnosti. A to je razlog zbog kojeg govoriti o »porijeklu« Samosvijesti znači, nužno, govoriti o riziku života (u namjeri jednog bitno ne-životnog cilja).

Čovjek se »obistinjuje« kao ljudski, riskirajući svoj život, kako bi zadovoljio svoju Ljudsku žudnju koja smjera na jednu drugu Žudnju. No, žudjeti neku Žudnju znači htjeti samoga sebe staviti na mjesto po ovoj Žudnji žuđene vrijednosti. Naime, bez ove zamjene, žudjeli bismo za vrijednošću, za poželjnim predmetom, a ne za samom Žudnjom. Žudjeti Žudnju drugoga znači, u zadnjoj analizi, da želim — neka vrijednost koju sam Ja ili koju ja predstavljam bude poželjna vrijednost za ovog drugoga: hoću da on »prizna« moju vrijednost kao svoju vrijednost, hoću da me »prizna« kao samostalnu vrijednost. Drugim riječima, svaka ljudska, antropogena Žudnja, ona što je roditeljica Samosvijesti, ljudske stvarnosti, jeste, na kraju izlaganja, funkcija Žudnje za »priznanjem«. A rizik života kojim se »obistinjuje« ljudska stvarnost je rizik u funkciji jedne takve Žudnje. Govoriti o »porijeklu« Samosvijesti znači, dakle, nužno govoriti o borbi na smrt, s namjerom da se stekne »priznanje«.

ulomak iz Alexandre Kojève, Kako čitati Hegela, Sarajevo 1990., str. 9.-12., preveo: Anđelko Habazin, izvornik: Alexandre Kojève, Introduction à la lecture de Hegel: leçons sur la Phénoménologie de l’Esprit (1958)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s